Svaka generacija imala je svoju prepoznatljivu drogu. Bejbi bumeri su imali LSD, generacija X je imala ekstazi, a milenijalci su imali kokain. Danas se postavlja pitanje: da li je ketamin postao glavna droga Generacije Zed? Od predoziranja ketaminom umro je Metju Peri, Ilon Mask ga, kaže, koristi u medicinske ali i rekreativne svrhe, piše RTS.
Ketamin – kontroverzni lek, droga, pa opet lek – poslednjih nedelja je ponovo u žiži svetske javnosti i medija. Vratili su ga tamo dvojica izuzetnih, neprilagođenih individualaca. Najpre pokojni glumac i komičar koji se predozirao ketaminom – Metju Peri, o čijoj smrti upravo saznajemo krucijalne detalje. Ali još više izuzetno živahan multimilijarder i „vladar iz senke“ SAD Ilon Mask, koji ga koristi u medicinske ali i rekreativne svrhe. A njihove primere, u dobru a posebno zlu – prate milioni
Naime, u prethodnih nekoliko nedelja se najpre pojavio dokumentarac „Holivudska tragedija“ o smrti Perija, popularnog Čendlera Binga iz hit serije „Prijatelji“ sa mnoštvom do sada nepoznatih informacija o toj smrti i odgovornosti ovog leka/droge, odnosno onih koji su mu je pribavljali. A nedavno je časopis Atlantik objavio analitički članak pod naslovom „Šta ketamin čini ljudskom mozgu“ o potencijalnoj zloupotrebi ove supstance od strane najbogatijeg čoveka sveta Ilona Maska .
I jedna i druga priča su se u suštini razvijale već godinama, kroz brojne novinske priče i video zapise, TV emisije i podkaste, čak i knjige. Ipak, koincidencija u njihovoj kulminaciji sada, kao dva kraja spektra iste problematike, vrlo je indikativna, i važna u kontekstu neobičnog trenda u manipulaciji farmacije i zdravstva u SAD, a u interesu produktivnosti i stila života – po svaku moguću cenu.
Naime, u Americi je ketamin, popularisan upravo od Maska i brojnih drugih poznatih ličnosti, postao svojevrstan trend kod preforsiranih IT-jevaca i novopečenih bogataša, spremnih da izdvoje ozbiljne svote novca kako bi se „resetovali“ na takozvanim „ketamin klinikama“.
Na tim klinikama se lečio i Peri, ali mu nisu pomogle, naprotiv. Samo je otkrio ultimativnu drogu koja će mu posle svog alkohola i ostalih narkotika konačno doći glave.
Procenjuje se da ketaminska industrija vredi preko tri milijarde dolara samo u SAD, sa trendom eksponencijalnog rasta ako uspe da se po istom modelu uspostavi u drugim razvijenim državama orijentisanim na hiper-produktivnost zaposlenih i rukovodilaca – naročito Japanu, Južnoj Koreji ili Kini. Jer, u Evropi je već uveliko zaživela.
Ketamin u medicinskoj zajednici već decenijama ne prestaje da podstiče nadu da je upravo on „magični metak“ za najrazličitija psihopatološka stanja, od kliničkih formi depresije i anksioznosti, preko post-traumatskih sindroma, do lečenja bolesti (drugih) zavisnosti.
Otkriće njegovog dejstva protiv depresije je još 2000. godine promovisano kao najveći napredak u terapiji ove bolesti u preko pola veka. A ipak, tek je 2019. registrovan po prvi put kao lek u ovoj oblasti. Naprosto, previše je stigme, predrasuda ali i objektivnih rizika povezanih sa njim da bismo ga tek tako prigrlili oberučke kao lek izbora. Naročito u veoma osetljivim stanjima u kojima je tako lako skrenuti sa puta izlečenja na stranputicu narkomanije.
Jer, najveće od svih pitanja ostaje: da li će ketamin, nasuprot drugim moćnim supstancama koje su nekada promovisane kao čudesni lekovi – LSD, MDMA, amfetamin – uspeti da nađe put između zloupotrebe i dokazanog izlečenja, između predoziranja i mikrodoziranja, između nade u bolji život, i pretnje zavisnosti i smrti?
Za većinu populacije je ipak, ketamin i dalje misterija, ako su uopšte čuli za njega. Zato, krenimo od početka…
Razvojni put Supstance K
Krajem 1950-ih i početkom 1960-ih, farmaceutska industrija bila je u potrazi za novim, bezbednijim i efikasnijim anesteticima. Dotadašnji lekovi poput barbiturata i dietil etara često su bili povezani sa komplikacijama – od toksičnosti do nesigurnog upravljanja dubinom anestezije.
Kompanija Parke-Davis (današnji Pfizer), tada vodeći proizvođač lekova, uputila je svoje naučnike da razviju novu generaciju anestetika. Upravo u njihovoj laboratoriji, 1962. godine, hemičar Kalvin Stivens sintetizovao je jedinjenje pod oznakom CI-581, koje će kasnije postati poznato kao ketamin.
CI-581 je bio derivat fenciklidina (PCP), ali za razliku od PCP-a koji je bio povezan sa teškim psihotičnim epizodama, nova supstanca je obećavala kraću i kontrolisaniju anesteziju. Štaviše, PCP će kasnije će imati svoju posebno stravičnu epizodu kao ulična droga „anđeoska prašina“ 1970-ih, sa nebrojenim slučajevima ekstremnog nasilja, izazivanjem šizofrenije i teških psihoza, i sveopštom užasnutošću efektima. Pa u konačnom sledu ostaje redak primer narkotika kojeg su se odrekli čak i najokoreliji dileri još 1980-ih.
Prva ispitivanja i klinička primena „Supstance K“, kako se nazivao u ranim studijama, odigrala su se 1964. godine, kada su doktor Edvard Domino i njegov tim, posle faze predkliničkih studija u laboratorijskim uslovima i na oglednim životinjama, započeli testiranje ketamina na ljudima.
I već maltene na samom početku imamo i sporne momente vezane za supstancu koja će od tada do danas biti jednom nogom u sferi koristi i neophodne terapije, a drugom u mračnom domenu izvan zakona, etike i morala.
Naime, jedna od najkontroverznijih epizoda vezanih za ketamin se dešava kada su klinička ispitivanja, pored dobrovoljaca, sprovedena i na zatvorenicima – bez jasnih naznaka da li su u njima učestvovali svojom voljom ili ne.
Konkretno, tokom 1964. i 1965. godine, prva studija ketamina u Sjedinjenim Državama izvedena je u saradnji sa zatvorima u Mičigenu, nekim od najozloglašenijih u celoj SAD, kao i sa tamošnjim psihijatrijskim ustanovama. Kako je kasnije potvrdio i sam dr Edvard Domino, ispitivanja su uključivala i zatvorenike koji su bili „dobrovoljci“, ali pod uslovima koji danas pozivaju na ozbiljna etička pitanja.
„Zatvorenici su bili deo eksperimenata zato što su bili dostupni“, priznao je Domino u jednom od intervjua 2002. godine. U to vreme, SAD nisu imale jasne propise o informisanom pristanku, naročito kada su u pitanju zatvorenici i psihijatrijski pacijenti. Pojedini izvori navode da su zatvorenici, zauzvrat, dobijali sitne pogodnosti, poput boljih obroka ili skraćenih kazni, ali ostaje nejasno u kojoj meri su bili svesni rizika.
Ovaj aspekt retko se pominjao u službenim publikacijama o ketaminu. Tek kasnije, u talasu istraživanja o istoriji eksperimenata na zatvorenicima u SAD, pojavljuju se dokazi o njihovoj ulozi u ispitivanju ne samo ketamina, već i drugih psihoaktivnih supstanci u tom periodu.
Naravno, najozloglašenija takva testiranja su se odigrala u tajnom državnom programu MK-Ultra koji je od 1953. do 1973. sprovodila Centralna obaveštajna agencija – CIA. U njemu je pak LSD primenjivan ne samo kod zatvorenika, već i civila i običnih građana koji nisu imali pojma a kamoli pristali da se na njima ispituju takvi opasni i nepredvidljivi narkotici.
Kasnije su došle svetske reforme, posebno Helsinsška deklaracija 1964. o ljudskim pravima pacijenata i uspostavljanja etičkih komiteta i najviših standarda u kliničkih ispitivanjima, koja je imala poseban naglasak na kompletnom informisanju i obaveznim pristankom ispitanika tek kada je potpuno upoznat sa svim mogućim rizicima testirane supstance. I time su praktično zabranjene ovakve prakse – mada je u realnosti za praktičnu i potpunu primenu ove deklaracije u nekim zemljama, a posebno SAD, trebalo i po dve decenije i više.
A u nastavku istorije ketamina, sledio je prelomni trenutak.
Disocijativna anestezija
Tim dr Domina je otkrio da ketamin indukuje stanje koje su nazvali „disocijativna anestezija“ — pacijenti su bili prividno budni, ali su gubili osećaj za bol i prostor.
Jedan od spornih aspekata bilo je to što su mnogi od ispitanika, po svedočenjima iz arhiva, iskusili halucinacije i snažne psihološke reakcije bez da su bili prethodno informisani o toj mogućnosti. Postoje svedočenja izbezumljenih robijaša koji govore o „duhu koji lebdi iznad sopstvenog tela“ ili pak kako „gledaju sa strane sve što se dešava u sobi“ – i koji su mislili da su umrli i vratili se u život.
Iako su prijavljeni neželjeni efekti uključivali i posledičnu anksioznost, fizičku nelagodu i pojavu fenomena koji će kasnije biti poznat kao „k-hole“ – odnosno pominjano „odvajanje od tela“ – lek je ipak pokazao visok bezbednosni profil i lakoću primene. Što je najbitnije, funkcija disanja bi bila održana iako je pacijent bio u dubokoj omamljenosti, pa su se i operacije mogle obavljati bez komplikovanih sistema za održavanje respiracije – čak nije bilo neophodno ni da se pacijent intubira!
Već 1970. godine ketamin je dobio odobrenje američke agencije FDA kao anestetik i brzo je postao standard u poljskoj hirurgiji, hitnim intervencijama i veterinarskoj medicini.
I dolazi u pravom trenutku. Jer, ketamin je stekao posebno mesto u istoriji tokom Vijetnamskog rata. Medicinski timovi američke vojske koristili su ga kao idealan anestetik u uslovima gde nije bilo moguće koristiti klasične inhalacione gasove. Zbog svoje stabilnosti i mogućnosti primene u ograničenim uslovima, postao je „anestetik izbora“ za hirurgiju na bojištu.
Nakon Vijetnama, ketamin je postao standardni deo protokola „ratne farmacije“. U ratovima u Persijskom zalivu, Somaliji, Avganistanu i Iraku, američki i britanski sanitetski timovi nosili su ketamin kao deo standardne opreme za bolničare. Bio je omiljen i kod gerilaca u nizu latinoameričkih ratova 1970-ih i 1980-ih, a i Irak i Iran su ga koristili tokom sukoba 1980-88.
U mnogim zemljama u razvoju i humanitarnim misijama, kao na primer u „Lekarima bez granica“, ketamin je ostao zlatni standard za anesteziju u uslovima kada prosto nema električne energije, a kamoli sterilnih sala. „Bez ketamina ne bismo mogli da radimo amputacije i ekstrakcije u Sudanu“, navodi se u izveštaju Lekara bez granica iz Darfura 2007. godine.
I u ratovima u bivšoj SFRJ, ketamin se pominje kao anestetik sa kojim su bile upoznate i koristile ga maltene sve zaraćene strane i vojne formacije. A tako je i dan danas – ima ga na frontovima u Ukrajini, u Pojasu Gaze ili donedavno u Siriji.
Sa prvih linija do prve linije
Ipak, medicinska upotreba ketamina je relativno brzo dobila svoje ilegalno naličje. Kao i mnogi drugi lekovi, ketamin je „pronašao“ put i do rekreativne scene i zloupotrebe.
Još 1970-ih, a posebno početkom 1980-ih, počeo je da se obilno koristi kao psihoaktivno sredstvo, naročito u noćnim klubovima u kojima se puštala elektronska muzika, i među alternativnim socijalnim grupama. Konzumirao se ušmrkavanjem, ređe injekciono ili inhalacijom, a zbog specifičnog oblika kristala i instant efekata postao je veoma interesantan u rejv supkulturi okrenutoj introspekciji i doživljajima u kojima muzika komplementira iskustvo „urađenosti“.
Poznat kao „Special K“, koristio se zbog svojih halucinogenih i disocijativnih efekata a posebno željeno dejstvo mu je bila pominjani „k-hole“ odnosno totalno anesteziranje, uz očuvanje svesti i osećaj bukvalnog razdvajanja duše i tela. Naravno, njegovo korišćenje je izuzetno rizičan potez čak i za iskusne konzumente, koji je neretko dovodio do fatalnih ishoda, ako nije bilo nikog da pripomogne pri povratku sa one strane.
Rekreativna upotreba donela je ketaminu lošu reputaciju, neke zemlje su ga proglasile za supstancu pod kontrolom, a neke ga smestile na listu opojnih droga. Ipak, zbog njegove medicinske vrednosti, nikada nije potpuno zabranjen, a sve vreme je imao izuzetnu važnost u veterinarskoj medicini – kod sediranja goveda i konja, pa se zato često nazivao i „drogom za konje“.
Antidepresiv
Novi preokret, psihijatrijska renesansa ketamina, dešava se početkom 21. veka kada su naučnici počeli da istražuju njegov neočekivani efekat– brzo antidepresivno dejstvo. Prva istraživanja na Univerzitetu Jejl pokazala su da mala doza ketamina, data intravenski, može da ublaži simptome teške depresije i suicidalnih misli za manje od jednog sata.
Ovo je bila revolucionarna vest, jer većina klasičnih antidepresiva zahteva nedelje ili čak mesece da pokaže efekte. Time je otpočela nova era primene ketamina.
Ketamin je danas temelj novog pravca u psihijatriji. Od strane FDA 2019. godine odobren je u formi esketamina (S-enantiomera ketamina) kao nazalni sprej pod imenom Spravato, upravo za terapiju depresije rezistentne na lečenje. Iste godine i Evropska agencija za lekove ga odobrava centralizovanim postupkom za celu teritoriju EU.
Istražuje se njegova efikasnost i u tretmanu posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSD), hronične anksioznosti i perzistentnog nespecifičnog bola, pa čak i kao lek protiv drugih vrsta adikcija. Obećavaju i nova istraživanja u sferi bipolarnih i opsesivno-kompulzivnih poremećaja, anoreksije i čitave lepeze stanja za koje tek treba da se čvrsto i nedvosmisleno dokaže da ih može lečiti uz što manje rizika i sa značajnom komparativnom prednošću u odnosu na dosadašnje terapije izbora.
Ali, zašto čekati?
Ketamin-klinike
U svetu, pre svega u SAD i Kanadi, uveliko su osvanule brojne „ketamin-klinike“, koje pacijentima pod medicinskim nadzorom pružaju „ketamin infuzije“. Ovaj posao je u samo nekoliko godina doživeo neverovatnu ekspanziju, sa utrostručavanjem broja ovih specijalizovanih ustanova od 2020. do 2025. godine. Prema izveštaju Njujork magazina, trenutno ima preko 2.000 zvanično registrovanih klinika ove vrste samo u Americi, uz bog sveti zna još koliko mesta gde se može dobiti ketamin, onako – usput.
Sve to je naročito bitno kada se uzme u obzir da se radi o ogromnom potencijalnom globalnom tržištu koje ne podrazumeva samo lek, već i celu prateću infrastrukturu za njegovu primenu. A sve to je daleko više od inovativne terapije, i postaje stil života za one koji traže brz i efikasan beg iz stvarnosti, bilo da im je dijagnostikovan neki psihički problem, ili ga samo umišljaju.
Do sada su u određenom obliku „ketamin ordinacije“ nikle i u Španiji, Poljskoj, Češkoj, Švajcarskoj i, naravno, Velikoj Britaniji i Nemačkoj. Ketamin se isto tako i od lekara širom Evrope masovno primenjuje off label, odnosno mimo zvaničnog preporučenog indikacionog područja. Nemojte se iznenaditi kada počnu da se reklamiraju i u našem komšiluku.
Iako obećava, nova primena ketamina nije bez kritika. Neki naučnici upozoravaju na opasnost od zavisnosti, dugoročne neurološke posledice i komercijalizaciju terapija pre dovoljno temeljnih ispitivanja.
Kompanije ulažu velike resurse u razvoj ketaminskih terapija, ali ostaje pitanje — da li će ketamin postati nova „čarobna pilula“? Ili je cela priča samo još jedan gigantski socijalno-farmaceutski eksperiment, de facto klinička studija nad nedovoljno informisanim i suštinski (ne)saglasnim milionima ispitanika, koji može imati i mračnu stranu?
Ne, ako pitate Ilona Maska.
Pajac na ketaminu iliti Ketamin Kid
Među brojnim pogrdnim nadimcima i asocijacijama koje se vezuju za Ilona Maska, verovatno najkontroverzniju ličnost današnjice, sve češći su one koji ga povezuju sa lekom koji je sam svesrdno hvalio i isticao u brojnim tvitovima i javnim obraćanjima i intervjuima – ketaminom.
Nadimak „Ketamin Kid“ dodelili su mu brojni korisnici njegove sopstvene mreže Iks/Tviter, dok ga je nedavno francuski političar Klod Malure nazvao „pajacem na ketaminu“: „Vašington je postao Neronov dvor, sa zapaljivim carem, pokornim dvorjanima i pajacem na ketaminu zaduženom za čišćenje državne službe.“
O čemu je zapravo reč?
Ilon Mask, izvršni direktor kompanija Tesla i SpaceX, najbogatiji i skoro pa najmoćniji čovek na svetu, nedavno je otkrio da koristi ketamin kao terapiju za depresiju. U intervjuu sa bivšim novinarom CNN-a Donom Lemonom u martu 2024, Mask je naveo da ima recept od „pravog doktora“, da uzima „male količine ketamina jednom u dve nedelje ili tako nešto“ kako bi se izborio sa periodima depresije koji nisu povezani sa negativnim vestima, i naglasio da njegova upotreba ketamina ne utiče negativno na njegovu radnu sposobnost.
U istom intervjuu sa Lemonom, izjavio je i sledeće: „Ako uzmete previše ketamina, ne možete zaista obavljati posao. Imam puno posla, obično radim po 16 sati dnevno, tako da nemam situaciju u kojoj mogu biti mentalno nefokusiran duže vreme.“
I u brojnim objavama na sopstvenoj mreži Iks/Tviter, takođe je u više navrata hvalio ketamin, naročito u poređenju sa klasičnim antidepresivima za koje tvrdi da „zombifikuju“ ljude.
Maskova otvorenost u vezi sa upotrebom ketamina izazvala je različite reakcije u javnosti i medijima. Dok neki hvale njegovu transparentnost i zalaganje za destigmatizaciju problema mentalnog zdravlja, drugi izražavaju zabrinutost zbog potencijalnih implikacija konzumacije ketamina na njegovo ponašanje i donošenje odluka.
Posebno se ističe nastup na Konzervativnoj političkoj akcionoj konferenciji (CPAC) u februaru 2025. godine, gde je podigao hromiranu motornu testeru u vazduh i doveo u pitanje da li su američke zlatne rezerve zaista uskladištene u Fort Noksu, kao i salutiranje nalik nacističkom na inauguraciji predsednika Trampa, egzaltirano skakutanje po bini, mrmljanje nepovezanih misli u intervjuima i drugi javni nastupi zbog kojih je u nedavnom članku u Atlantiku postavljeno ne samo pitanje njegovog potencijalnog predoziranja ketaminom, već pre svega uticaja mozga pod takvom supstancom na sudbinu svih Amerikanaca, pa i sveta u celini.
Ikona psihodeličnog kapitalizma
Upotreba i promovisanje ketamina od strane Ilona Maska ima duboke i dalekosežne implikacije – ne samo po pitanju mentalnog zdravlja, već i po pitanju odgovornosti javnih ličnosti, društvenih standarda i načina na koji se oblikuje javno mnjenje o upotrebama psihoaktivnih supstanci.
Jer, Ilon Mask nije običan čovek. On je najbogatiji pojedinac na svetu, izvršni direktor kompanija koje oblikuju budućnost, ikona tehnološke ere. Njegov uticaj je ogroman – na investitore, mlade ljude, preduzetnike, pa čak i na političare najvišeg ranga. Kada on otvoreno kaže da koristi ketamin, to šalje poruku: „Ako mogu ja – možeš i ti.“
I to je problem.
Ne zato što bi mentalno zdravlje trebalo da bude tabu. Naprotiv. Već zato što takve izjave lako mogu da se romantizuju, pogrešno shvate ili da služe kao izgovor.
Kada Mask kaže da „ima recept“ i da ketamin koristi „povremeno“ kako bi se nosio sa depresijom, to zvuči kao racionalan, medicinski potkrepljen izbor. Ali istovremeno, on ima neograničen pristup resursima, najboljim lekarima i privatnim klinikama. Njegova verzija terapije nije ista kao verzija terapije prosečnog građanina.
Šta se dešava kada neko pročita Maskov intervju, ali nema novca ni za psihijatra, a kamoli za kontrolisani ketamin u kliničkom okruženju? Raste interesovanje za ilegalnu nabavku, zloupotrebu, samoterapiju.
Ketamin (ni)je kul
Talas ketamina kao „čudesnog leka“ već je zahvatio tehnološke krugove u Silicijumskoj dolini. Maskove izjave dodatno osnažuju njegovu normalizaciju. Pritom, ketamin nije bezbedan ni bezazlen, ali poruka koja stiže do šire javnosti nije „ketamin u medicinskom kontekstu može pomoći“, već: „Ketamin je kul, ketamin je rešenje.“
Ista društva koja hapse i stigmatizuju mlade zbog rekreativne upotrebe droga u isto vreme slave Maska kao vizionara. Da li bi prosečan radnik u Tesli dobio otkaz zbog upotrebe ketamina? Verovatno da. Mask, pak, može da maše motornom testerom na političkoj konferenciji i kaže da je sve u redu.
Maskova upotreba ketamina nije izolovan slučaj, već deo šireg trenda – „psihodeličnog kapitalizma“, u kojem se moćnici prepuštaju supstancama ne da bi pobegli od stvarnosti, već da bi je „reprogramirali“.
Uz mikrodoziranje LSD-a, magičnih pečurki i ketamina nastaje novi kult produktivnosti uz supstance. Ovo duboko utiče na vrednosni sistem – uspeh više nije samo rezultat rada, već i upotrebe određenih supstanci. I to onih elitnih, sterilnih, doktorskih… za izabrane.
Maskova javna ispovest o ketaminu nosi težinu koju on možda ne shvata. On šalje signale. Menja način na koji mladi ljudi razmišljaju o lekovima, terapijama i sopstvenoj patnji. Umesto da ohrabri traženje stručne pomoći, njegov primer može da ohrabri brza rešenja, hemijske odgovore na egzistencijalne bolove, iluziju da moć i uspeh dolaze uz dozu – a ne uz borbu, vreme i iskrenost.
Identifikacija tripom
Svaka generacija imala je svoju prepoznatljivu drogu. Bejbi bumeri su imali LSD, generacija X je imala ekstazi, a milenijalci su imali kokain. Danas se postavlja pitanje: da li je ketamin postao glavna droga Generacije Zed?
Jer, iako je rekreativna upotreba ketamina poznata od kada je registrovan kao lek, u nekoliko poslednjih godina deluje kao da je ponovo „otkriven“ od strane nove generacije mladih. Usledila je njegova masovna zloupotreba u pojedinim visoko razvijenim i bogatim zemljama – prevashodno u Evropi i Severnoj Americi.
Više je razloga za to. Pre svega, posle toliko decenija primene, deluje da niko od nadležnih više i ne obraća preteranu pažnju na ketamin. U stvari, njegova sveprisutna priroda je deo razloga zašto je njegova potrošnja tako brzo i neočekivano porasla u Velikoj Britaniji i zapadnoj/severnoj Evropi. Ketamin – poznat i kao „vitamin K“, „kit-kat“ i već pominjani „Special K“ (opevan i u istoimenoj pesmi alternativnog rok benda Placebo još 2000. godine) – postao je uobičajena droga za zabavu mladih današnjice.
Placebo – Special K
Na ruku mu ide i činjenica da je najčešće kategorisan kao supstanca klase B, odnosno, smatra se manje štetnom od droga klase A kao što su kokain, heroin i LSD.
Pored zabrinjavajuće rasprostranjenosti ketamina, i lakoće da se ilegalno (i jeftino) proizvede, čini se da on sve većom brzinom dostiže sve mlađe grupe. Istraživanje britanske Nacionalne zdravstvene službe (NHS) iz 2023. na više od 13.000 srednjoškolaca iz 185 škola širom Engleske pokazalo je da je 11% petnaestogodišnjaka u nekom trenutku probalo ketamin. Ista studija sugeriše da se dugotrajna upotreba ketamina među školarcima više nego udvostručila u poslednjoj deceniji – sa 0,4% u 2013. na 0,9% u 2023. godini. A prema najnovijim podacima britanske vlade iz 2024, upotreba ketamina kod mladih uopšte, od 16. do 24. godine, utrostručila se od 2016. godine.
Procenjuje se da je u periodu do marta 2024. godine oko 269.000 ljudi uzrasta od 16 do 59 godina u Engleskoj koristilo ketamin. Vlada sada razmatra da ketamin prekvalifikuje kao drogu klase A. Jer redovna upotreba ketamina može oštetiti srce i mozak i izazvati probleme sa mentalnim zdravljem i otežano disanje. Ipak, prema pomenutoj studiji, dominantan negativan efekat, u čak 26,6% slučajeva, ispoljava se na urinarnom traktu.
Stručnjaci upozoravaju na sve veći broj mladih sa oštećenjima bešike zbog hronične upotrebe ketamina. Jedna od njih, Kejsi Inals iz Portsmuta, bivša zavisnica, nikada nije zamišljala da će joj povremeno eksperimentisanje sa ketaminom u tinejdžerskim godinama prerasti u ozbiljnu zavisnost. „Bila sam toliko navučena da sam čak u bolnici, ležeći na krevetu, šmrkala ketamin“, kaže Kejsi. „Prvi put kada sam ga probala, osećala sam se kao da hodam po Mesecu. A na kraju sam ispišavala čistu krv i komadiće tkiva moje bešike.“
“Vajsov” prilog o ketaminu i “k-rupi”
Opšta dostupnost ketamina dala mu je auru lažne neškodljivosti. On se smatra „sigurnom opcijom“ za one koji žele da eksperimentišu sa upotrebom droga za provod. Lek je takođe snažno povezan sa praksom „hemijskog seksa/hemseksa“ – u suštini, korišćenjem droga za povećanje zadovoljstva seksualnog iskustva.
Konačno, i povezivanje sa velnesom i kulturom bogatih i slavnih nešto je što je doprinelo „normalizaciji“ ketamina. O njemu poznati otvoreno pišu u memoarima i postovima na društvenim mrežama, govore u podkastima, čak snimaju video klipove i hvale se njegovim blagotvornim efektima. Pa kad mogu oni, zašto ne bismo i mi, pitaće se novi klinci, željni privremenog isključivanja iz sveta u kojem su bombardovani senzacijama i vizijama života lepšeg od njihovog svake milisekunde.
Dr Pol Spandžar, direktor centra za lečenje zavisnosti u Bornmutu, koji se ovim poslom bavi više od 20 godina, opisuje rast upotrebe ketamina kao „epidemiju“. „Pre 20 godina retko smo imali pacijente zavisne od ketamina. Danas ih imamo više nego od svih drugih droga zajedno. Nikada nisam video da je neka droga postala ovako brzo popularna“, kaže Spandžar.
Osim uticaja kulture i društva, Spandžar ističe da je razlog popularnosti ketamina i u mentalnom zdravlju mladih. „Ketamin je disocijativ. Ljudi sa anksioznošću, depresijom i strahom od budućnosti osete olakšanje jer ih droga odvoji od tih osećanja. Ali, to nije rešenje“, upozorava Spanjar.
Ilegalni ketamin
Ketamin je značajno jeftiniji od drugih droga, košta oko četvrtinu cene kokaina, i nema jak „pad“ nakon dejstva kao što je slučaj sa drugim stimulansima. Broj zaplena ilegalnog ketamina u Evropskoj uniji skoro se upetostručio od 2015. do 2022, sa 701 na 3.462 zaplene, što je te godine predstavljalo 9 odsto svih zaplenjenih novih psihoaktivnih supstanci. Pri tome su Danska i Holandija bile zemlje EU u kojima je zaplenjeno dve trećine ilegalnog ketamina, prema agenciji Evropske agencije za droge (EUDA). A reč je bukvalno o tonama ove supstance. Ali, odakle dolazi sav taj ketamin? Smatra se da u Evropu stiže uglavnom iz Indije, iako zvaničnici kažu da bi mogao da potiče i iz Kine ili Pakistana. Mada ga je relativno lako sintetisati, Interpol i Europol su otkrili samo nekoliko ilegalnih laboratorija u Evropi, i to u Holandiji i Belgiji. Ipak, odakle god da potiče, ova droga je „svuda“ u Evropi, upozorava EUDA u svom poslednjem izveštaju iz juna 2024.
Tužni ketamin-klovn
Sve navedeno vezano za ketamin na određeni način sublimira slučaj Metjua Perija. Sa 27 doza supstance u sebi, anesteziran do nivoa da se na njemu mogla izvoditi operacija na otvorenom srcu, izveo je svoju poslednju neslanu šalu.
Peri je pronađen mrtav u hidromasažnoj kadi svog doma u Los Anđelesu, 28. oktobra 2023. godine. Nije bilo praznih flaša, igala ni drame – samo tišina i telo u vodi. To nije bio samo još jedan holivudski kraj, nego kraj čoveka koji je više puta ustajao sa dna, više puta govorio da želi da pomogne drugima, kraj čoveka koji je napisao autobiografiju „Prijatelji, ljubavnici i Velika Strašna stvar“, ne u slavu sebe, već kao upozorenje. Njegova knjiga (kod nas objavljena u izdanju Lagune) počinje rečima: „Ćao, zovem se Metju, mada me možda znate i pod drugim imenom. Prijatelji me zovu Meti. I trebalo bi da sam mrtav. Ono što ćete pročitati u mojoj knjizi – ako želite – možete smatrati porukom sa onog sveta. Mog onog sveta.“
Ovaj glumac i sveprisutna javna ličnost godinama je ponosno i hrabro bio lice borbe protiv bolesti zavisnosti. Otvoreno je pričao o svom padu, o desetinama rehabilitacija, pilulama koje su mu uništile organe, i o usamljenosti. U TV seriji „Prijatelji“ glumio je Čendlera, najduhovitijeg u društvu, ali iza kamera je bio čovek koji se svako jutro pitao hoće li preživeti dan. U jednom intervjuu iz 2022. godine, rekao je: „Samo želim da pomognem drugima. Ako jednog dana umrem, nadam se da će ljudi znati da sam pokušavao.“ Pokušao je. I izgubio.
Ketamin je ušao u njegov život kao obećanje. Ne kao droga, već kao terapija, spas za one koji ne reaguju na klasične antidepresive. Ali ta iluzija iskupljenja je često varka. Terapeutski ketamin nije čarobna kapija, već vrata koja moraju da se otvaraju polako, uz ogromnu pažnju. Metju je, kako je utvrđeno, primio brojne doze koje nisu bile povezane s njegovom zvaničnom terapijom. Predozirao se sam, ili uz pomoć nekog od petoro okrivljenih u ovom slučaju bez raspleta. I još je dodatno ketamin iskombinovao sa buprenorfinom, supstancom koja se koristi za lečenje zavisnosti od opijata. Taj koktel bio je koban.
Ironija je okrutna. Metju, koji je u svojoj kući otvorio centar za rehabilitaciju zavisnika, koji je molio scenariste da u uloge koje je tumačio ubace scene na temu promocije trezvenosti – umro je od „terapije“. Nije se predozirao u klubu. Nije nestao u nekoj hotelskoj sobi posle lude noći provoda. Umro je kod kuće, u kadi, gde je možda verovao da je konačno siguran.
Oproštaj od Metjua Perija ispred zgrade koja se koristila kao eksterijer u sitkomu “Prijatelji” u Njujorku, 31. oktobar 2023.
Vrlo brzo, posle inicijalnih kurtoaznih izjava saučešća – Holivud je ućutao. Kao da niko nije želeo da se zagleda u dubinu tog slučaja. A trebalo je. Upravo to je tema dokumentarnog filma „Holivudska tragedija“ – kritike iste te zajednice slavnih koja je tako lako otpisala Perija.
A njegova smrt je podsetnik da novi trendovi u psihijatriji, ma koliko zvučali moderno i obećavajuće, nose rizike koji nisu dovoljno razjašnjeni javnosti. Ketamin nije bezazlena supstanca. Može stvoriti zavisnost. Može poremetiti osećaj stvarnosti. Može, u kombinaciji s drugim lekovima, izazvati respiratornu depresiju. Može ubiti. Čak i kada se primenjuje „pod nadzorom“.
Metju je verovao u sistem. Imao je sredstva da plati najbolje klinike. Imao je tim ljudi koji ga prati. Ipak, sistem ga je izneverio. A zamislimo tek onda onog mladog čoveka koji čita intervju Ilona Maska o „ketaminu kao rešenju“. Koji nema tim, nema praćenje. Ima samo internet i duboku tugu. Šta on zaključuje? Da je ketamin put do olakšanja. Do života. Ali ne zna da je taj put često tunel bez svetla, iz kojeg nema povratka.
I koji čak ima i specijalno ime: „k-hole“.