Je li uistinu točno predvidio krizu kapitalizma? Suočeni s realitetom posvemašnje krize, mnogi i danas posežu za Marxovim djelima. Engleski publicist Francis Wheen (rođen 1957.) u svojoj je knjizi na pristupačan način opisao glavne ideje Marxova “Kapitala” te prikazao okolnosti njegova nastanaka i recepcije. Francis Wheen je autor slavne biografije Karl Marx (1999.). Na hrvatski jezik je prevedena i njegova knjiga “Kako su prodavači magle zavladali svijetom” (Algoritam, 2006.)
Roba, tvrdi Marx, ima dva svojstva: uporabnu vrijednost i razmjensku (prometnu) vrijednost. Uporabljivost predmeta dovoljno je očita: ugljen nas grije i suši, kruh nas hrani. Kad bi razmjenska vrijednost bila mjera uporabljivosti, štruca kruha nalagala bi daleko višu cijenu od, recimo, blještavo skrojena svilenog prsluka, što očito nije slučaj. Kako se, onda, uspostavlja razmjenska vrijednost?
Jedan zajednički element koji robe dijele jest to da su one proizvod rada. Zato vrijednost predmeta mora odražavati količinu rada “zaleđena” u njemu – rada koji je neposredno uključen u izradu predmeta, kao i rada koji je proizveo strojeve uporabljene u radionici te rada utrošena na dobavljanje sirovina. Slične su “radne teorije vrijednosti” predlagali Adam Smith, David Ricardo i mnogi drugi klasični ekonomisti. Marx, međutim, ide dalje. Baš kao što robe imaju dvojni karakter, posjedujući i uporabnu i razmjensku vrijednost, tako i sam rad ima dvostruku narav.
Uporabna je vrijednost stvorena “konkretnim” ili “korisnim” radom, koji Marx definira kao “produktivnu aktivnost određene vrste, koja se dalje razvija s određenim ciljem”, dok razmjenska vrijednost proizlazi iz “apstraktnog” ili “nediferenciranog” rada, koji se mjeri isključivo u kategorijama njegova trajanja – a između njih dvaju prisutna je inherentna napetost. Netko tko je krojač(-ica) mogao bi, primjerice, pokušati izraditi najotporniji kaput koji su on ili ona sposobni izraditi. Međutim, ako je kaput previše otporan, kupac se više nikad ne treba vratiti da bi kupio zamjenski, čime ugrožava krojačevu djelatnost. Isto je primjenjivo na tkalca koji je proizveo tkaninu od koje je sašiven taj kaput. Potreba da se stvori uporabna vrijednost nalazi se stoga u sukobu s potrebom da se nastavi stvarati razmjenska vrijednost.
Fetišizam robe
U religioznom smislu, fetiši su predmeti koji se obožavaju zbog njihovih tobožnjih natprirodnih moći, kao što se činilo s posmrtnim ostacima svetaca u srednjovjekovnoj Europi. U kapitalističkoj ekonomiji fetišizam je uvjerenje da roba ima neku mističnu intrinzičnu vrijednost. Kao i kod kostiju svetaca, riječ je o opsjeni. “Dosad”, piše Marx, “još nijedan kemičar u biserima ili dijamantima nije pronašao razmjensku vrijednost…” Neobično je što je odabran taj primjer, s obzirom na to da on otkriva granicu same Marxove teorije. Ako se, kao što on implicira, razmjenska vrijednost bisera i dijamanata izvodi samo iz vremena rada koje se utroši na njihovo pronalaženje i obradu, zašto ljudi ponekad plaćaju stotine tisuća funti za jedan dijamantni prsten ili bisernu ogrlicu? Zar se ne bi te iznimne cijene mogle donekle zahvaliti i rijetkoj vrijednosti nečega, ili doživljajima ljepote, ili čak jednostavnoj želji da se bude u povlaštenom položaju? Kad bi vrijeme rada bilo jedini odlučujući čimbenik, onda Picassova črčkarija na restoranskom ubrusu ili šešir koji je nekad nosio John Lennon ne bi vrijedili više od nekoliko funti – dok bi “vrijednost” boce crvenog vina od dobre berbe bila istovjetna s onom od slabe berbe, ako obje utjelovljuju istu količinu rada.
Marxovi učenici s više strahopoštovanja rješavali su te probleme odbacujući ih kao čudačke i nevažne izuzetke od pravila. Uz to, nije li sam Marx istaknuo da roba posjeduje “metafizičku pronicljivost i teološke hirove”? Radna teorija vrijednosti nije od velike pomoći u razumijevanju zašto se nekoliko čuperaka kose Elvisa Presleya, koje je skupio njegov brijač, prodalo za 115.000 američkih dolara na javnoj dražbi 2002. godine; no možda pojam fetišizma robe – “čarolije i sablasti koje okružuju proizvode rada” – nudi barem djelomično objašnjenje. U svome najširem smislu, prema Marxu, fetišizam robe predstavlja “vladavinu predmeta nad ljudskim bićem, mrtvoga rada nad živim, proizvoda nad proizvođačem”. Sve što je čvrsto i postojano pretvara se u dim, napisao je u Komunističkom manifestu; sada, u “Kapitalu”, sve što je istinski čovječno pretvara se u beživotne predmete koji zadobivaju zapanjujući život i krepkost.
Višak rada stvara profit
Radna snaga je, prema Marxu, roba – i u tom se slučaju njena vrijednost mjeri kao i vrijednost bilo koje druge robe, količinom radnog vremena potrebnog da se proizvede i reproducira. Može se činiti grotesknim ustvrditi vrijednost ljudskih bića kao da su limenke prepečenog graha, no upravo je to smisao onoga što Marx tvrdi: za Lovaša, tržište rada nije ništa više nego još jedan ogranak tržišta robe. Pa kako onda Lovaš utvrđuje vrijednost te osobite robe?
S obzirom na to da je radnik smrtan, ta svota mora uključivati “životna sredstva zamjenskih ljudi, tj. djecu radnika, tako da se ta rasa osebujnih vlasnika robe ovjekovječuje na tržištu robe”. Ona bi također morala sadržavati udio – “zanemarivo mali za običnu radnu snagu” – za odgoj i obrazovanje.
Marx izračunava da je puna svota potrebna za životni minimum jednaka vremenu od otprilike šest sati rada dnevno. No hoće li Lovaš dopustiti svojim radnicima da prekinu rad na kraju njihovih šest sati potrebnog rada? Ni u kom slučaju. Da bi zaradili svoju nadnicu, oni moraju raditi dodatnih pet ili šest sati, priskrbivši time “višak rada” koji stvara profit. “Od početka on ne sadrži nijedan jedini atom (viška) svoje vrijednosti, koji ne bi potjecao od neplaćenog, tuđeg rada”, zaključuje Marx poistovjećujući tu eksploataciju sa “starim postupkom osvajača, koji od pobijeđenog kupuje robu njegovim vlastitim, otetim novcem”. Jedina razlika prema prijašnjim epohama jest prevara pomoću koje je pljačka skrivena od žrtava.
Radni dan
Poglavlje o radnom danu, jedno od najdužih u knjizi, zbirka je horor-priča, koje je Marx oblikovao u prikladnom gotičkom stilu. “Kapital je umrli rad, koji poput vampira oživljava usisavanjem živog rada i živi utoliko više što ga više usiše”, piše on u svojim uvodnim odlomcima. Nakon nešto više od sedamdeset stranica, nakon krvave gozbe, zaključuje “da vampir i dalje ne želi pustiti svoj plijen”. Da bi se zaštitili od tog krvopije, radnici “se moraju udružiti i kao klasa iznuditi donošenje državnog zakona, nadmoćne društvene zapreke, koje će ih same priječiti da dobrovoljnim ugovorom s kapitalom sebe i svoj rod prodaju u smrt i ropstvo”. No Marx priznaje da takav zakon sam po sebi ne bi bio dovoljan da otjera Lovaša i njegove pajdaše kapitaliste, zato što oni imaju još jedan način da povećaju proizvodnost, a time i višak vrijednosti.
Ako je radna snaga stvarno roba jedinstvene vrijednosti, moglo bi se očekivati natjecanje među zaposlenicima za većim nadnicama – i u razdoblju pune zaposlenosti to bi se doista i moglo dogoditi. Međutim, kako trošak rada raste, Lovaš shvaća da ulaganje u pogonske strojeve koji štede, koji su se nekad činili neekonomičnima, sada dobiva financijski smisao, posebno ako on ne može produžiti radni tjedan. Kao što Marx piše, “Kapital… ima imanentni poriv i neprestanu tendenciju povećavanja proizvodne snage rada, ne bi li pojeftinio robu, a posredstvom pojeftinjenja robe i samog radnika”.
Ciklusi moderne industrije
Kapitalistička primjena tehnologije proizvodi oblik vječnog kretanja. Stroj koji radi šesnaest sati dnevno tijekom sedam i pol godina proizvodi isto toliko koliko i stroj koji radi samo osam sati dnevno tijekom petnaest godina. Iako na dovršeni proizvod više ne prenosi višak vrijednosti, on kapitalistu dopušta da dvaput brže izvuče taj profit. Stoga je prisutna snažna inicijativa da se postrojenje rabi što je moguće više sati dnevno produžavajući smjene onima koji paze na strojeve – a oni se uopće ne nalaze u položaju da se tome odupru, s obzirom na to da je automatizacija pojačala i natjecanje za poslove stvarajući ono što Marx naziva “pričuvnom industrijskom vojskom” nezaposlenih. Taj višak radničke populacije nije tek nužni nusproizvod industrijskoga kapitalizma. Upravo obratno, on postaje i uporište kapitalističke akumulacije osiguravajući “mnoštvo ljudskoga materijala uvijek spremna na eksploataciju”. Kad se tržište na brzinu proširi ili se pojave nove grane, kao što je slučaj sa željeznicom, “mora postojati mogućnost iznenadna prebacivanja velikih masa ljudi u presudna područja ne izazivajući nikakvu štetu opsegu proizvodnje u drugim sferama. Višak stanovništva osigurava te mase”. Ciklički obrazac moderne industrije – razdoblje prosječne aktivnosti, za kojom slijedi proizvodnja punom parom, kriza i stagnacija – ovisi o stalnom oblikovanju, upijanju i ponovnom oblikovanju pričuvne industrijske vojske. Različite faze toga ciklusa novače višak stanovništva, no one postaju i energetska snaga za njegovu reprodukciju.
Zakon kapitalističke akumulacije
Marx nema nikakvih iluzija o navodno svetoj simetriji zakona ponude i potražnje. Potražnja za radom nije istovjetna povećanju ponude kapitala, jer “to nije slučaj dviju neovisnih sila koje utječu jedna na drugu. Nisu svima podijeljene iste kocke za igru.” Ovdje on napada “jedan od velikih poduhvata ekonomskih apologeta” – shvaćanje koje je proširila nekolicina ekonomista iz srednjega viktorijanskog doba da uvođenje novoga postrojenja ili proširenje staroga, na neki način “oslobađa” radnike. Oni su oslobođeni, tvrdi on, samo u smislu da su sada u potpunosti bez posla, “i svaki ih novi djelić kapitala koji posvuda traži način kako da djeluje može iskoristiti”. Kad nađu zaposlenje, strah da će se ponovno pridružiti pričuvnoj vojsci čini ih zrelima za eksploataciju. Stoga, zaključuje Marx, što je veća produktivnost rada, to je veće “relativno mnoštvo” pričuvne industrijske vojske. Posljedica porasta društvenog bogatstva stoga je povećanje službenog osiromašenja. “To je apsolutni opći zakon kapitalističke akumulacije”, objavljuje on u kratkoj kurzivom istaknutoj paroli – potom to banalno podriva već u sljedećoj rečenici: “Kao i svi drugi zakoni, i on biva preinačen tijekom svoje primjene pod utjecajem mnogih okolnosti, analiza kojih se nas ovdje ne tiče”.
Progresivna pauperizacija
No to je mit zasnovan na pogrešnom tumačenju “Općeg zakona kapitalističke akumulacije” u 25. poglavlju prvoga sveska. “Pauperizam”, piše Marx, “tvori egzistencijalni uvjet kapitalističke proizvodnje i razvoja bogatstva. On spada u polazne pogreške kapitalističke proizvodnje, koja kapital, međutim, umije svaliti sa sebe na pleća radničke klase i sitne buržoazije”. U tom kontekstu on, jasno, ne upućuje na cijeli proletarijat već na “najniži talog” društva, kao što su stalno nezaposleni, bolesni, odrpani – sloj koji još i danas postoji i koji se često naziva nižom klasom. (Jedan je drugi židovski izopćenik rekao da ćete “siromaha uvijek imati sa sobom”, međutim, još nijedan ekonomist nije predlagao da se Isusovo učenje u potpunosti smatra nepouzdanim zbog njegova predviđanja vječne bijede.
Čak je i Leszek Kolakowski, jedan od Marxovih najutjecajnijih kritičara iz 20. stoljeća, priznao da “materijalno osiromašenje nije nužno bila premisa ni Marxove analize dehumanizacije do koje je doveo nadničarski rad, ni njegova predviđanja neizbježna propadanja kapitalizma”.)
Ali Marx jest rekao da će u kapitalizmu doći do relativnog – ne apsolutnog – pada nadnica. To se može dokazati kao istinito: nijedna tvrtka koja ima 20 posto rasta viška vrijednosti neće predati sav taj plijen svojoj radnoj snazi u obliku 20 posto povišice plaće. “Slijedi dakle”, piše Marx, “da se, razmjerno tome kako se kapital akumulira, situacija radnika – bila njegova plaća veća ili manja – mora razvijati slabije.” Ovdje je ključni dio “bila njegova plaća veća ili manja”: rad sve više i više zaostaje za kapitalom, bez obzira na to koliko si automobila i mikrovalnih pećnica radnici mogu priuštiti.
Radna etika
Tijekom 1970-ih mnogo se govorilo o neizbježnom “dobu dokolice” u kojem jedva da ćemo, zahvaljujući automatizaciji, išta raditi – te se pojavilo brdo knjiga koje su se najozbiljnije bavile time kako ćemo ispunjavati svoje novo slobodno vrijeme, a da ne postanemo beznadno letargični. Svatko tko je primijetio jedan od tih zaboravljenih pamfleta u trgovinama s drugorazrednim knjigama, danas bi se tome s nevjericom nasmijao. Prosječan britanski zaposlenik danas radi 80.224 sata tijekom svoga radnoga vijeka prema 69.000 sati 1981. godine. Ne samo da nismo zaboravili radnu etiku nego se čini da smo danas više nego ikad zarobljeni njome. U modi su knjige koje tjeskobno pitaju kako možemo ostvariti “ravnotežu između posla i života” u doba kada mnogi ljudi nemaju vremena ni za što drugo osim za posao i spavanje.
Kriza
U “Komunističkom manifestu” iz 1848. Marx je već skrenuo pozornost na “trgovinske krize koje svojim periodičnim ponavljanjem sve opasnije dovode u pitanje egzistenciju cijelog građanskog društva. U tim krizama redovito se uništava velik dio ne samo gotovih proizvoda nego i već stvorenih proizvodnih snaga. U krizama izbija društvena epidemija koja bi svim ranijim epohama izgledala kao kakva besmislica – epidemija prekomjerne proizvodnje”. Okolnosti buržoaskog društva bile su, tvrdio je, jednostavno previše oskudne da bi obuhvatile obilje koje su stvorile. Kapitalizam je imao dva načina kako prebroditi taj problem: “S jedne strane, iznuđenim uništavanjem mase proizvodnih snaga; s druge, osvajanjem novih tržišta i temeljitim izrabljivanjem starih tržišta. Dakle čime? Time što priprema svestranije i silnije krize, a smanjuje sredstva za sprečavanje kriza”.
To je ciklus “prosperiteta i kraha” koji vlade još odonda nastoje izbjeći svim silama. Prema Marxu, nikakav bijeg nije moguć tako dugo dok kapitalizam prevladava: plimni ritam ekspanzije i recesije bio je sastavni dio sustava s prirodnom tendencijom prema prekomjernoj proizvodnji. “Stvarno je ograničenje kapitalističke proizvodnje”, napisao je u trećem svesku Kapitala, “sam kapital.” Ako očuvanje vrijednosti kapitala počiva na eksproprijaciji i osiromašenju mnoštva ljudi, ono će uvijek dolaziti u sukob s istovremenim porivom kapitala prema neograničenom i bezuvjetnom širenju proizvodnje. “Posljednji uzrok svih stvarnih kriza uvijek će biti siromaštvo i ograničena potrošnja mnoštva uspoređena s tendencijom kapitalističke proizvodnje da razvije proizvodne snage na takav način da bi samo apsolutna moć cijeloga društva bila njihova granica.”
Preuzeto sa http://www.h-alter.org