U prevelikoj želji da
važne trenutke u našem životu sačuvamo od zaborava, zapravo ih bespovratno
gubimo. Zašto smo prestali vjerovati sopstvenom pamćenju i počeli panično
bilježiti svaki bitan događaj, plašeći se da će nam, ako ne uslikamo baš ovaj
trenutak, on pobjeći, nesvjesni da smo baš taj trenutak upravo propustili?
Fotografije i video snimci
sa naših vjenčanja, rođendana, krštenja, ali i onih svakodnevnih događaja
vrijednih pamćenja, pohranjeni na efemernim nosačima memorije, u telefonima,
memorijskim karticama, na DVD-jevima, harddiskovima, youtubeu, dropboxu, ovom
ili onom cloudu, trebalo bi, valjda, da garantuju trajnost našim uspomenama. To
se, uvjereni smo, ne može očekivati od nepredvidljivog ljudskog mozga,
podložnog zaboravnosti, senilnosti, demenciji, Alzhajmeru i ostalim
neprijateljima dugoročnog pamćenja.
Na priredbi povodom 8.
marta, u jednom banjalučkom vrtiću, dok su djeca pjesmom izjavljivala ljubav
svojim mamama, mnoge od njih (uključujući i autorku ovog teksta) gledale su u svoje canone, nikone, tablete,
i-pade, i-phone i ostala čuda tehnike, uvjerene da će, jedino ako ih snime, uspjeti
ovjekovječiti te trenutke iskrene sreće i ponosa.
Ali kada držite kameru
ili telefon, pogled vam je prikovan za mali ekran, dok ispred vas, u prirodnoj
veličini, stoji vaše dijete i traži vaše oči koje će mu uliti sigurnost i dati potvrdu
da je sve otpjevalo baš kako treba. Vaše ruke su prezauzete da bi tapšale u
ritmu muzike i glasno aplaudirale na kraju svake tačke. Um je isuviše
koncentrisan na snimak, da bi svjesno i u potpunosti doživljavao ono što se
odvija odmah tu ispred vas.
Tehnika koja bi
trebalo da vam obezbijedi uspomene na ovaj doživljaj, ispriječila se tako
između vas i vašeg djeteta, uskrativši vam mogućnost da svojim čulima i umom u
potpunosti proživite ovo prelijepo iskustvo.
Sa svakim novim
tehnološkim izumom, rok trajanja im je sve kraći. I prije nego što dođe do kvara
ili istrošenosti upotrebom, vaš najnoviji gadžet vrlo brzo će zamijeniti novi
najnoviji. Da biste bili sigurni da su vaše fotografije i video snimci
bezbjedni od brisanja, pravite duple backupe, premještate arhive sa jednog
uređaja na drugi, izrađujete mnogo više fotografija, nego što imate mjesta u
albumima… Ili spadate u one koji su i zaboravili gdje im se nalaze video
snimci sa prošlog ljetovanja, a među hiljadama fotografija vrlo je teško
napraviti uži izbor za izradu, pa taj posao odgađaju do daljnjeg…
Svejedno u kojoj ste
grupi, i dalje pripadate većini koja, u sveopštoj hiperprodukciji uspomena na
događaje iz svog života, čini se, sve manje učestvuje u njima.
Da li je tome kriv Facebook,
zbog kojeg stičete dojam da se ono što ne objavite na svom statusu nije niti
desilo? Jedna od mojih FB prijateljica tako redovno bilježi događaje iz svog života
koje želi podijeliti sa drugima. Najčešće su to simpatične stvari, međutim,
njena potreba da ih podijeli u realnom vremenu ne prestaje čak ni kada se radi
o njenom jednogodišnjem sinu koji u tom trenutku ima visoku temperaturu ili se
popeo na stolicu sa koje svakog časa
može pasti, dok ga njegova zabrinuta majka fotografiše za svoj status na FB.
Ili je za ovu hiperprodukciju
kriva digitalna revolucija koja nam garantuje da će barem jedna od tih hiljadu
slika, koje nas ništa ne koštaju, ispasti kako treba? A možda je u pitanju i spoznaja
da sada možemo dokumentovati sve što nam se dešava, a svijest o prolaznosti
čini dragocjenim baš svaki trenutak?
Šta god da je razlog,
s mišlju da ćemo jednog dana, udobno smješteni u fotelju, s naočarima na nosu,
gledati stare fotografije i prisjećati se te osmomartovske priredbe u vrtiću, rizikujemo
da, umjesto doživljaja radosne atmosfere u kojoj smo učestvovali, u sjećanje
uspijemo prizvati samo mali ekran naše digitalne kamere.
Tekst iz arhiva Buke