Ove godine svi fanovi ali i mediji slave dvadeset godina od početka
prikazivanja kultne serije “Sex and the city”. Imponzantan jubilej kao i
činjenica da smo i nakon dve decenije i dalje zaraženi serijom i njenim
junakinjama, otvorilo je mnoga pitanja.
Dok veliki broj medija, novinara ali i fanova pokušava da na raznim
forumima shvati zašto opsesija pričom o četiri Njujorčanke nikada nije
prestala, pa ni posustala u intenzitetu, novinarka Faran Krentcil iz
američkog ELLE magazina odlučila je da odgovori na ovo pitanje: Da li je
Carrie baš pozitivan i dobar lik, ili ozbiljna prevarantkinja koja je
možda prema drugarica i bila pravi prijatelj i oslonac, ali da je prema
muškarcima ipak bila prava bitc#!?
U nastavku vam prenosimo njen članak koji je napisan u prvom licu:
Pre par godina poverila sam se se mojoj direktorki na sajtu ELLE.com,
“Znate, kad sam bila na faksu želela sam da budem Carrie Bradshaw, ali
ona je zapravo veliki lažov”.
To je jedan od onih trenutaka kada pametna žena komentariše nešto
glupo na televiziji, ali ja sam odlučila da napišem esej o tome i dobila
podršku svoje redakcije.
Esej o izneverenim feminističkim stavovima omiljene nam junakinje
kultne serije, postao je ubrzo viralan, Twitter je eksplodirao, bivši
prijatelji su slali sms poruke, štampani magazini su unajmili eksperte
da daju svoje mišljenje na osnovu moje teorije, a bili su tu i
mnogobrojni komentari čitalaca. Sa druge strane ja sam bila nervozna pri
svakom mogućem susretom sa SJP koja iako nema nikakve veze sa
kreiranjem lika, ipak i dan, danas promoviše svoj alter ego.
Od kada je tekst objavljen, pre tačno pret godina, mnogo toga se
promenilo, na primer dobili smo čitav pokret sa heštegom #metoo, što
tada nije moglo ni da se nazre kao opcija.
Moj život je postao pravi miks svega, bolji sam prijatelj, gori lažov
i konačno sam pozvana na Prada reviju. Ipak, uprkos svim promenama koje
su se desile u svetu, a koje su zadesile i mene, i dalje stojim iza
toga da je naš moderni arhetip ženske nezavisnosti, Carrie Bradshaw, veliki je lažov.
Kako to znam? Pa, počnimo ovako.
Tamo neke davne 2003., istinski sam želela da budem Carrie Bradshaw u
pravom životu i zaista se trudila to da dosegnem. Verovala sam u njene
teorije, hodala sam u neverovatno visokim štiklama, imala sam dugu,
plavu, kovrdžavu kosu. I naravno pisala sam svoju seks kolumnu u kojoj
sam pisala o problemima sa mušakrcima, prijateljima i Fendiju.
Doduše, kolumna se nalazila u fakultetskim novinama, ne u New York
Star-u, Pradu sam kupovala opsesivno na periferiji, u malim radnjama u
Bostonu i najbliže što sam primirisala Bungalow-u 8 bilo je na kućnim
žurkama koje su trajale do četiri ujutru, a mi divljali uz The Strokes i The Clash.
Ali sličnosti između nas dve su ipak bile prisutne.
Obe smo bile pisci, obe smo bile čudaci. Obe smo bile slobodni duhovi, koji su verovali u ljubav, ne u pravila. Bile smo ipak na neki način sestre ili se makar samo tako činilo.
Živela sam u ovoj vrsti obmane skoro četiri godine. Fakultet na koji
sam išla bio je privilegija koju nisam shvatila olako, ali i dalje sam
se osećala kao da štrčim i ne uklapam se u nametnute kalupe. Bila sam suviše umetnički nastrojena za idilične elitne družine, gde sam izazivala problema kako van, tako i na predavanjima.
Nisam mogla da dočekam taj prosvetljujući trenutak kada ću se konačno
preseliti u Njujork, provlačiti kroz redove na Fashion Weeku i raditi u
velikom magazinu. Kada ću jesti picu u spavaćici i sa dobroj drugarici
uz koktel sasuti se istine od kojih sam strahovala kako će reagovati.
Izlazila bih sa muzičarima i umetnicima, a možda i novim članom
popularnog bejzbol tima.
Očigledno je bilo da je Carrie Bradshaw bila izmišljen lik, ali bila
je ujedno simbol svega onoga što žene žele da budu i trude se da raskrče
svoje puteve ne bi li pronašle najbolje u životu i ljubavi.
Ipak, trebalo je da shvatim kako smo uprkos istoj boji i frizuri kose, Carrie Bradshaw i ja, zapravo prilično različite.
Ja nisam spavala sa svakim tipom sa kojim sam izašla, nikada
ne bih kupila Vogue i gladovala, a ono malo novca što imam nikada ne bih
potrošila na par Manolica (tu je ipak eBay…).
Šta još? Pa niko normalan ne bi mogao da trpi Charlottino
twitty ludilo duže od dve sekunde, a što se tiče varanja Aidana sa
oženjenim Mr. Bigom, ne – nikada tako nešto ne bih mogla da uradim.
U mojim tinejdžerskim godinama jednostavno sam mislila da je moja
izmišljena junakinja više kul, iskusnija i sofisticiranija nego što sam
ja bila – i kada je u pitanju hrabro koračanje kroz život, zaista sam
verovala da je ona sve, pravi uzor svim mladim devojkama.
Njena neverstva, olako shvatanje veza, čitavo postojanje
Bergera u njenom životu i činjenica da je ispala prava ku### prema
divnom Aidanu ne može da vam bude privlačno. To čvrsto tvrdim kao
osvešćena i zrela osoba koja i dalje ima plavu, kovrdžavu kosu.
Sa svakim novim repriziranjem serije, shvatim koliko nas je prevarila
njena površna slatkoća i suočim se sa bolnom realnošću: živeti poput
Carrie Bradshaw je užasan cilj, fikcija a sama Carrie Bradshaw je idiot,
lažov i neverna žena.
A tu je i deo koji me najviše pogađa: Carrie je lažna feministkinja koja pomaže partrijarhatu da se održi.
Tekst Faran Krentcil