Zapadni rođak sunca bio je Dean. Premda me tetka upozorila da će mi on zadati neprilika, čuo sam novi zov i vidio sam nove horizonte i vjerovao sam u njih u svojoj mladoj dobi; i malo neprilika, ili čak i mogućnost da me Dean odbaci kao suputnika i da me ostavi, kao što je kasnije učinio, izgladnjelog na pločnicima i bolesničkim posteljama – što je to značilo? Bio sam mlad pisac i želio sam se otisnuti. Negdje putem, znao sam, bit će djevojaka, vizija, svega; negdje putem bit će mi uručen biser.”
Tako proročanski završava prvo poglavlje romana “Na cesti” (On the Road), sirovog i tvrdokuhanog, nesavršenog ali svakako najutjecajnijeg literarnog medija američke kulture. I globalne pop kulture uopće. Jack Kerouac, žestoki ikonoklast koji je, paradoksalno, još za života postao blještava ikona, početkom pedesetih stvorio je Bibliju novog doba. Ostavljajući tada nemjerljive kulturalne i sociološke posljedice za nastavak 20. stoljeća. Kako je krenulo, ni 21. stoljeće nije imuno na njegove testamentarne udarce. Uostalom, tek je sada, 55 godina nakon drumske diverzije, roman doživio filmsku verziju. Kerouac i s one strane vječnosti, nesmiljeno gazi papučicu gasa. Izgleda da ne kani stati.
Svjetska promocija filma “Na cesti”, brazilskog redatelja Waltera Sallesa, dogodila se na ovogodišnjem svečarskom Canneskom festivalu. Središnji trokut romana – pisac početnik Sal Paradise (Kerouacov alter ego), njegov fatalni guru Dean Moriarty i Deanova cura Marylou – dobio je zanimljiv (anti)zvjezdani cast. Igraju ih Sam Riley (već je usvojio život i smrt jednog prokletog kontraša – Iana Curtisa u sjajnom “Control” Antona Corbijna), Garret Hedlund i Kristen Stewart (Bella iz “Sumrak sage”). Nije slučajnost da Salles ima iza sebe iskustvo jedne cestovne sage: “Motociklističke dnevnike” Che Guevare. Priču sličnog ikonoklastičkog desperadosa koji je završio na milijunima majica svjetskog mita.
Dragi Marlone, molio sam se za to da kupiš ‘Na cesti’ i da napraviš film od toga. Ne brini se za strukturu, ja znam kako sabiti sadržaj u filmsku strukturu (…) Htio bih da ti igraš Deana, jer Dean (kao što znaš) nije samo budalast i nabrijan, nego jedan stvarno inteligentan (Jezuit, zapravo) Irac. Ti igraj Deana, a ja ću Sala i pokazat ću ti kako je Dean glumio u stvarnom životu”, pisao je Brandu Jack Kerouac 1957., nudeći mu da kupi prava za filmovanje novopečenog djela, ne skrivajući ambicije da se i sam okuša kao glumac. Brando, koji je tri godine ranije okrunjen Oscarom za Terryja Malloya u “Dokovima New Yorka”, ostao je hladan na ponudu. Šteta. Jer, toliko je bliskoga u robusnoj kategoriji ove dvojice da nikad nećemo doznati u kojem bi pravcu eksplodirala njihova suradnja. Mješavina guste introvertiranosti i eksplicitnog trošenja “do jaja” u Kerouacovim kratkotrajnim venama (živio je samo 47 godina) stvorila je uzbudljiv filmski materijal. A ni izgledom nije bio daleko od zvjezdane ponude. Na fotografijama snimljenim u njegovim tridesetim, Kerouac frapantno podsjeća na Jona Hamma, alias Dona Drapera iz serijala “Mad Men”. Istina, Jackov odmetnički trademark puno je razbarušeniji od Hammova, ali životinjska privlačnost je ista.
Jean-Louis Kerouac rođen je 12. ožujka 1922. u Lowellu, Massachusetts, kao treće dijete francuskih Kanađana Lea i Gabrielle. Godine 1926. traumatično doživljava smrt starijeg brata, devetogodišnjeg Gerarda. Tražeći utjehu u boli, Kerouacovi su još jače prigrlili svoje ionako snažno religijsko nagnuće. Snažan katolički odgoj kakvog je crpio u obitelji, kao i osnovno obrazovanje u isusovačkoj školi, ostavili su traga na Kerouacovu sazrijevanju.
“Zanimljivo je da je iza beatničkih ‘stereotipa’ Kerouac bio politički konzervativac. Kad su beatnici iz pedesetih prepustili scenu hippyjima iz šezdesetih, Jack je bio protiv onoga za što su se hippyji borili. On je podržavao rat u Vijetnamu”, komentira kritičar Levi Asher na svom blogu Literary Kicks. Uz svu anarhoidnu neobuzdanost ili kasnija ekspertimentiranja s budizmom i taoizmom, usađeni kršćanski sustav grijeha činio je jedinstven sloj kontroverzi koje su se rojile u Jackovom začudnom duhu. Okorjelom konzervativcu iz kojega, poput virusa, izbija instinkt divlje slobode. U srednjoj školi Jack je bio talentiran igrač američkog nogometa. Sportska karijera mogla ga je odvesti pod sasvim drukčije zvijezde. Upisavši Columbia University igrao je za prvu postavu studentske momčadi, ali se posvađao s trenerom, isprebijao ga i zauvijek napustio studij.
Imajući pred očima svoje velike uzore Jacka Londona i Thomasa Wolfea, 1942. počinje pisati privijenac, roman “The Sea Is My Brother”. Iznerviran tim ranim radom (dugo se roman smatrao izgubljenim i tek je 2009. pronađen u autorovoj zaostavštini i publiciran), Jack ga kao “nedovršenog” odbacuje. Želi se aktivno uključiti u Drugi svjetski rat, prijavljuje se u vojsku, ali ga ubrzo otpuštaju kao “psihički nestabilnog”. Zatim radi kao zidar, perač suđa na trgovačkim brodovima. Prvi prijelomni trenutak u Kerouacovoj sudbini dogodio se 1944., selidbom u New York, gdje ga djevojka Edie Parker upoznaje s nekim brucošima s Columbije – Lucienom Carrom i Allenom Ginsbergom te Williamom Burroughsom, koji je već diplomirao na Harvardu. Već tada su, u svojim literarnim i životnim povojima nemilice trošili slične alate: orgijanje, seks svih vrsta i kombinacija, uključujući homoseksualne i biseksualne odnose, droge, alkohol, preziranje društvenih normi i establišmenta. Iz jednog razuzdanog pijančevanja dogodio se mračni incident. Carr je u samoobrani nožem ubio Davida Kammerera, svoga nekadašnjeg učitelja koji ga je seksualno maltretirao. Jack se solidarizirao s frendom i zatajio okolnosti zločina, iako je bio svjedok, te je uhapšen. Leo Kerouac bio je konsterniran sramotom i odbio platiti kauciju za sina. Sto dolara je iskeširala Edie Parker, no Jack se zauzvrat morao njome hitno oženiti. Brak se raspao već 1945. godine.
Novonastali gang će kasnije postati radiokativna jezgra nove beat generacije, za koju će taj termin 1948. prvi iskovati upravo Kerouac. Pisac njihova najdosljednijeg skitalačkog manifesta. Engleska riječ beat dvojbena je, ovisno o kontekstu može značiti izudaran ili umoran, ali i pobjedu. I Kerouac je to značenje proširio na upbeat (optimizam) i na glazbenu asocijaciju “biti u taktu” (on the beat). Novi brend samosvojne energije ubrzo je uspaničio ustajale društvene krugove, kao i mainstream književnu konkurenciju. Beatnike su protivnici brutalno isprdavali kao primitivni i pornografski eksces. No, pokret koji je početkom pedesetih, uz škripu guma izletio “on the road”, rasturio je svijet zauvijek.
U prosincu 1946., dok je počinjao rad na romanu “The Town and the City”, dogodila se druga fatalna runda Jackova životnog meča. Točnije bio je doslovce ugodno nokautiran od novog poznanstva s dvadesetogodišnjim Nealom Cassadyjem, skitnicom i probisvijetom iz Salt Lake Cityja, karizmatičnim luzerom kome je obiteljski pakao s ocem alkoholičarem već donio staž po maloljetničkim zatvorima. Neal se doklatario u New York, imajući nekakve mutne želje da bi se okušao kao pisac. Jack je čitao Nealova pisma koja je ovaj iz zatvora pisao prijatelju Haraldu Chaseu, inače i Jackovu znancu. Toliko je bio osupnut, da je u godinama kasnije slave znao mantrati pred novinarima: “Cassady je pisao fantastično! On je pisao bolje nego što ću ja ikad pisati.” Njegova fascinacija Nealom bila je kao potpisan ugovor s palim anđelom. Glavni lik svoga kultnog djela koncipirat će po njemu i nazvati ga Dean Moriarty, evo kako ga idolatrijski strastveno opisuje: “Njegov ‘kriminalitet’ nije bio namršten ili podrugljivo isceren; bila je to divlja, potvrdna provala američke radosti, bio je to vestern, vjetar zapadnjak, oda s Ravnica, nešto novo, davno prorokovano, davno očekivano…”
U narednim godinama Jack i Neal otiskuju se u nekoliko godišnjih navrata na drum, posebice mitskom žilom kucavicom Route 66, autoputom koji spaja Istočnu i Zapadnu obalu SAD-a. Pred Kerouacom puca dotad neostvariv osjećaj američkog sna, temeljenog na arhetipskim vestern mitovima neprilagođenosti i konkretnom osjećanju ukazane odmetničke šanse.
U pauzama tih grozničavih ekspedicija na kojima upoznaje srce Amerike (“Moj predmet kao pisca, naravno da je Amerika. I zato, jednostavno moram znati sve o njoj”, mantrao je), Jack se u kratkim rezovima vraćao kući. U tim intervalima pokušava se srediti, zatomiti zov daljina, i raditi na romanu “The Town and the City” (roman će biti objavljen 1950.), usput nestrpljivo brljaveći po prvim verzijama onoga što je s Nealom doživio u dalekim prostranstvima. Ženi se sa Joan Haverty. A onda je došao travanj 1951. i sva akumulirana žudnja naprosto je eksplodirala. U tri ubitačna tjedna. Izrezao je papire, selotejpom ih zalijepio u golemu rolu od 3,5 metra (2001. na aukciji je originalni svitak kupio američki milijarder Jim Irsay za 2,5 milijuna dolara) kako ne bi morao prekidati i rušiti koncentraciju te udarao po mašini kao fanatik. Ukucavao je 6500 riječi u prosjeku dnevno! Za logistiku usijanom Jacku bila je zadužena Joan. Kako to i u bogatom pogovoru (uz hrvatsko obnovljeno izdanje 1997., u sjajnom prijevodu Nade Šoljan) piše urednica Miroslava Vučić: “Joan je radila kao konobarica, a čim bi se vratila s posla, hranila je Jacka kavom i juhom od graška. Da bi ostao budan, gutao je goleme količine benzedrina. Tih dana u stanu Kerouacovih rafalna paljba pisaćeg stroja nije prestajala gotovo ni na trenutak. Tijekom dana Kerouac je mijenjao i po nekoliko majica, koje su već nakon nekoliko sati bile potpuno mokre od znoja…”
Počeo je negdje početkom travnja, a 27. travnja bio je gotov. Sedam godina lutanja ispalio je u 21 dan! Joan nije izdržala visoku ludičku napetost. Rastali su se odmah nakon što je roman “Na cesti” srolan, a Kerouac zaklopio oči, lud od ekstaze. Status žena u Kerouacovu životu i literaturi, još je jedna u nizu kontroverzi, često su mu analitičari predbacivali izrazito mizogin odnos prema ženama. Sličan je glas ženomrzaca, hetero ili onih koji nisu skrivali svoju homo orijentaciju (poput Ginsberga i Burroughsa), pratio i ostale korifeje generacije. U izvrsnom eseju “Muze ili metrese? Žene beat generacije” Angela D. Baccala lucidno dijagnosticira: “U pedesetima samo su muškarci mogli biti buntovnici. Čak i u beat zajednici ženama nije bilo mjesta. One su i dalje postajale supruge i majke, samo u kaotičnijem buntovnom trenutku. Netko se morao brinuti o djeci Neala Cassadya; netko je morao objesiti majice Jacka Kerouaca da se suše, netko je morao utipkati ‘Kaddish’ za Allena Ginsberga.”
Drastičan je slučaj Joan Vollmer, koja se izborila za stanovitu ravnopravnu poziciju unutar muške beatničke bande, no ubijena je u pijanoj igri njezina nevjenčanog supruga Burroughsa. U jednom baru u Meksiku, William je napunio pištolj, na glavu joj je stavio čašu, pucao i raznio joj glavu. U Jackovu slučaju, po svemu sudeći, u pitanju je bila ranjivost, negiranje pravih emocija ispod hardboiled ljušture. Što se lijepo dade iščitati u romanu “Na cesti” iz usta njegova literarnog dvojnika, Sala Paradisea: “Moja je tetka jednom rekla da svijet neće nikad naći mir dok muškarci ne padnu pred noge svojim ženama i zamole ih za oproštenje (…) Istina je zapravo da mi ne shvaćamo svoje žene, prebacujemo krivnju na njih, a sva je krivnja na nama.”
Trebalo je proći šest godina, u kojima se Kerouac natezao s izdavačima i cenzorima, usput prepravljao dijelove romana, mijenjao imena stvarnih osoba (primjerice izbacio je dijelove koji su aludirali na Ginsbergovu i Cassadyjevu homoseksualnu vezu) da bi se zaštitio od tužbi za klevete. U međuvremenu, s Ginsbergom u Maroku pretipkava Burroughsov (ovaj je uvijek pisao rukom) kultni roman, također jedan od kanona beat proze, i daje mu ime “Goli ručak”. Naposljetku, po povratku iz Maroka, Jack je dočekao da njegov testamentarni road movie izađe na cestu. Na preporuku uglednog kritičara Malcolma Cowleyja, Viking Press objavljuje roman 1957. Od tada ništa više nije bilo isto. Počeo je jedan od najrazornijih tektonskih poremećaja u povijesti moderne kulture.
Legenda kaže da je Kerouac sa svojom tadašnjom curom, mladom spisateljicom Joyce Johnson, u ponoć nestrpljivo čekao kod kioska da iz tiskare dovezu izdanje New York Timesa s datumom 4. rujna 1957. Nestrpljivo je uzeo primjerak novina, i pod uličnom svjetiljkom stao čitati prvu recenziju svog dugo čekanog djeteta. “'Na cesti’ je drugi roman Jacka Kerouaca i njegovo objavljivanje onoliko je velik povijesni događaj koliko je veliko svako otkriće prave, autentične umjetnosti u vremenu u kojem je pažnja raspršena, a osjetilna percepcija zaslijepljena pomodnim superlativima. Roman je najjasniji, najvažniji i najljepše izveden umjetnički iskaz koji je proizvela skupina pisaca što ju je sam Kerouac prije nekoliko godina nazvao beat generacijom. Upravo joj je on duhovni vođa i otac”, pisao je Timesov kritičar Gillbert Millstein, označivši start euforije koja će uskoro nastati. Johnsonova je u svojim memoarima “Minor Characters” zapisala: “Jack je posljednji put u životu legao kao anonimna osoba. Sljedećeg jutra, kad ga je probudila zvonjava telefona – bio je slavan.”
Postao je celebrity ni kriv ni dužan. Medije uopće nije tangirao sadržaj, nego su nanjušili neiscrpnu rudaču eksploatacijskog heroja – imali su Proroka pred sobom i nisu ga htjeli tek tako ispustiti. “Nakon 1957. roman ‘Na cesti’ prodao je trilijune Levi’s traperica, milijune automata za espresso kavu i američke klince poslao na ulicu”, govorio je William Burroughs. Jacka je slava nervirala. Poludio je od senzacija po novinama i tv-showovima u kojima su ga tretirali kao instant zvijezdu. Bijesnio je i bježao – u alkohol i droge. “Naprasna slava bila je valjda najgora stvar koja mu se mogla dogoditi. Njegova vjera u to da je ozbiljan pisac, bila je potpuno uništena”, komentira bloger Levi Asher. Walter Kirn, kritičar New York Timesa, tvrdi: “Teško je odvojiti Jacka Kerouaca romanopisca od Jacka Kerouaca branda. Klincima s moćnim stereo-uređajima u automobilima, on je rasni tragač za partijanjima. Kerouac nije samo umjetnik. On je bog stila.”
Jack je obožavao Dostojevskog. Pod neonom usputnih motela Wild Westa kriju se slični unutarnji strahovi. Razuzdana žeđ za slobodom garnirana je drhtavom slutnjom samoće. “…Večernjica zacijelo visi i prosipa svoje zasjenjene dragulje na preriju, a to je upravo prije nego potpuno padne noć koja blagoslivlje zemlju, zatamnjuje sve rijeke, pokriva vrhunce i obavija konačnu obalu, i nitko, nitko ne zna što ikoga čeka, osim turobnih prnja starosti…”, pisao je u finišu romana “Na cesti”. U ljudskoj je duši duboko zapretena ta enigma, da mahnito kreće na put, baca se u nesmiljene užitke avanture, lutajući za samim sobom. “Kakva je tvoja cesta, čovječe?”, Dean pita Sala. “Svetačka cesta, luđačka cesta, dugina cesta, brbljava cesta, bilo kakva cesta…” Izbor ceste uvijek je neizvjestan. Samo je kraj poznat. Na tom se grubotesanom fatumu krije vječnost Kerouacove biblijske istine. “Literarni pokret beat generacije došao je točno u pravom trenutku i rekao nešto što su milijuni ljudi različitih nacionalnosti diljem svijeta već dugo čekali da čuju. No ne treba se zavaravati – čovjek nikome ne može reći nešto što ta osoba već ne zna. Otuđenje, izgubljenost, nezadovoljstvo, želja za buntom i potreba za slobodom već su bili tu kad ih je Kerouac izvukao na cestu”, konstatirao je Burroughs.
Dalekometna je paljba romana “Na cesti”. Njegov egzistencijalni okidač za globalnu historiju jedva da se može egzaktno procijeniti. Tko i što je sve porođeno iz utrobe Kerouacova “šinjela” (naravno da je Jackov stari baloner 1996. kupio nitko drugi nego Johnny Depp, za deset tisuća dolara), nemoguće je do kraja pobrojati. Lista je nevjerojatna, kao i njen rodonačelnik. Thomas Pynchon, Ken Kesey, Hunter S. Thompson, Barry Gifford, William Gibson, Stephen King, Haruki Murakami, Jonathan Franzen… samo su neki od briljantnih književnih individualaca koji su nastavili Jackovu radionicu. Ili katalog rock‘n’ rolla, otvoren feelingom drumskog ratnika iz Lowella: od Beatlesa, Stonesa,Velvet Underground, Johhnya Casha, Boba Dylana i Doorsa do Pistolsa, Clasha, Patty Smith, Nick Cavea, Joy Division, Smithsa, Nirvane i Toma Waitsa. Mračno je remek-djelo Waitsova posveta Kerouacu “On the Road” s albuma “Orphans: Bastards”. Naravno, o magijskom uplivu na filmsku povijest, posebno na važan žanr filma ceste, ne treba ni trošiti riječi. Kad su Hopperovi “Easy Rider” turirali motore, nosili su Kerouacov roman u prtljažniku. Jedan od posljednjih izdanaka duge kolone ovih filmaša jest i Goran Dukić s psihodelično zabavnom postbeatničkom “Pizzeriom Kamikaze” (A Love Story).
“Znao sam da će jednoga dana moji književni napori biti nagrađeni društvenom zaštitom. Zato ja nisam bio prava skitnica bez nade…”, pisao je Kerouac u eseju “Vanishing American Hobo”. Čini se da njegovi napori jedino nisu impresionirali njegova anđela čuvara Neala Cassadyja. Nealova supruga Carolyn u memoarima “Off the Road: My Life with Cassady, Kerouac and Ginsberg” navodi kako je Neal na jedno novinarsko pitanje što misli o romanu “Na cesti” lakonski odgovorio: “Pa i nije baš nešto posebno, više mi se sviđa Proust.” Cassady je umro 4. veljače 1968. u Meksiku. Nakon divljeg noćnog tuluma pijan je, samo u majici, zaspao u pustinji kod grada San Miguela De Allendea. Cijele noći je pljuštala ledena kiše. Ujutro su ga našli u komi.
Jack je prijatelja nadživio za nešto više od godine dana. Dvadesetog listopada 1969. u St. Petersburgu na Floridi, oko 11 sati, sjedio je u omiljenoj fotelji, cirkao viski i pisao u svoj blok. Odjednom je osjetio bolove u trbuhu, što i nije bilo neobično jer mu je jetra bila posve uništena od silnog alkohola. Oteturao je u kupaonicu i počeo bljuvati krv. “Stella, krvarim!”, panično je dozivao treću suprugu Stellu Sampas. Prevežen je u bolnicu i unatoč operaciji te večeri, krvarenje nije prestalo. Kerouac je, ne došavši svijesti, umro u 5.15 sljedećega jutra, 21. listopada. Sahranjen je u rodnom Lowellu, uz klasičan katolički obred. Na skromnoj ploči piše: Jack Kerouac – Nagrađen životom. Fanovi mu i dalje na grobu ostavljaju cugu i cigarete. Na jednom od internetskih foruma nabasao sam na mišljenje jednog mladog čitatelja. Dečko posta: “Roman je pušiona. Nisam se ni probio do kraja. Ali, čovječe, tip je jebeno dobar autostoper!”
Tekst preuzet iz Globusa