Najveći film svih vremena, majka svih horora, neki su od komentara kojima se od trenutka pojavljivanja, 1960. opisuje legendarno Hičkokovo ostvarenje, jedan od antologijskih naslova svjetske kinematografije – film „Psiho“. Snimljen kao niskobudžetni, film je autora veoma brzo učinio izuzetno bogatim, a u istoriji umjetnosti ostao zabilježen kao Hičkokovo djelo sa najvećom zaradom. Na njemu je veliki majstor napetosti radio predano, nadmašivši sebe, kako su zabilježili njegovi biografi, „u ekscentričnosti i minucioznosti“.
– Ovaj film je savršen, on mora da bude savršen – govorio je Hičkok, unoseći u „Psiho“ svu svoju kreativnu energiju.
Da je i danas tačna jedna od omiljenih šala filmskih kritičara da „poslije ovog filma tuširanje nikada neće biti isto“, potvrđuje i njegova nevjerovatna popularnost i intrigantnost koje ne slabe ni poslije više od pola vijeka.
Kakav je bio Hičkok prije, a kakav tokom snimanja „Psiha“? Šta je sve radio da bi sakrio od publike kraj filma? Kakav je imao odnos sa glumcima i scenaristima? Odgovore na ova pitanja daće nam uskoro holivudski film Saše Gervasija, baziran na romanu Stivena Rebela „Alfred Hičkok i stvaranje ’Psiha’“. Nenadmašnu Dženet Li, koja nam je tako uvjerljivo dočarala nesrećnu Merion, u ovoj priči igraće Skarlet Johanson, dok će psihotičnog vlasnika motela Normana Bejtsa, koga je maestralno tumačio Entoni Perkins glumiti Džejms D’Arsi. Hičkoka će „oživjeti“ ser Entoni Hopkins.
A dok priča, kao holivudski blokbaster, ne krene da putuje svijetom, sabiramo poznate činjenice o stvaranju ovog remek-djela sedme umjetnosti.
Priča o sekretarici koja krade od šefa veliki novac da pomogne svom vjereniku, a onda završi u zabačenom motelu kojim upravlja naizgled pitomi mladić, a u stvari težak psihički bolesnik – bila je apsolutno u Hičkokovom maniru. Reditelj je, po običaju, vodio reč o najmanjem detalju.
Hičkok je bio opsednut idejom da sakrije od javnosti radnju filma. Kraj je morao biti iznenađenje! Da bi to ostvario, učinio je nekoliko stvari koje su samo potvrdile njegovu osobenost. Prvo je od autora romana Roberta Bloha otkupio prava za 9.000 dolara, ali anonimno, da se ne bi saznalo da „Hičkok snima film“. Onda je kupio što je više mogao primeraka romana da publika ne bi saznala rasplet. Prvog dana snimanja naterao je sve članove ekipe da podignu desnu ruku i zakunu se da neće odati nijedan detalj priče. Ali ni to mu nije bilo dovoljno, nego je poslednje stranice scenarija ljubomorno čuvao od svih sve dok nije došao red da se baš te scene snimaju.
„Gospodar detalja“ insistirao je da glavna junakinja Merion bude obučena kao svaka žena na ulici, pa je njenu garderobu, umjesto od renomiranih dizajnera koji su imali ugovore sa filmskim studijom, kupovao u prodavnicama u siromašnim četvrtima.
Uprkos raznim tvrdnjama da je na snimanju bilo neslaganja, glavni glumci Dženet Li i Entoni Perkins su to demantovali, tvrdeći da je „sve išlo kao podmazano“. Do legendarne scene sa tušem!
– Planirao sam da ti kadrovi budu prikazani u apsolutnoj tišini, ali Bernar Herman je samoinicijativno komponovao muziku i naterao me da je čujem. Bila je savršena! Nisam imao izbora i učinio sam ono što ne radim – promijenio sam scenario – izjavio je Hičkok.
Scena od samo 45 sekundi koja je ušla u istoriju snimana je sedam dana i sastavljena od 78 različitih kadrova. I još jedna zanimljivost. Silueta žene koja se vidi iza zavese nije Entoni Perkins, jer…
– Hičkok je želeo da do kraja sačuva tajnu ubice, a bojao se da će publika primjetiti moja široka ramena i povezati sa glavnim likom – priznao je Perkins godinama kasnije.
Reditelj nije prestao da brine o detaljima ni kada je film bio snimljen. Da publika ne bi uobičajeno kasnila na projekciju, u foajeima bioskopa puštana je ploča sa glasom koji je upozoravao: „deset minuta do ’Psiha’, pet minuta do ’Psiha’…“. Svoje karakteristično kratko pojavljivanje na filmu Hičkok je umontirao na sam početak, jer nije hteo da publika odvraća pažnju od radnje dok traži njegov lik na ekranu.
Jedan od razloga zašto se u ekspanziji filma u boji Hičkok odlučio da snima crno-bijeli „Psiho“ jeste to što se bojao da bi u koloru film bio „previše krvav“. Drugi razlog su bila skromna sredstva (ispod milion dolara). Da bi snimio niskobudžetni film reditelj je, uprkos očaju i burnim protestima producentskog studija, za snimanje angažovao televizijsku ekipu koja je sa njim radila polučasovni serijal „Alfred Hičkok predstavlja“. Koliko je bio uvjeren da stvara dobar film govori i podatak da se odrekao svog uobičajenog honorara od 250.000 dolara, a zauzvrat tražio 60 odsto od zarade. Hičkok je poslije „Psiha“ izašao bogatiji za nevjerovatnih 15 miliona dolara ili, prevedeno u sadašnje vrijeme, preko 150 miliona.