Makedonski medicinski opijum, koji se zbog visoke kvalitete “papreno”
prodavao na svjetskom tržištu, prvo su otkupljivale vodeće europske
farmaceutske tvrtke, da bi nakon 1928. godine gotovo čitavu
jugoslavensku proizvodnju opijuma preuzele američke tvornice, piše novi
broj hrvatskog Časopisa za suvremenu povijest.
U članku povjesničar s Instituta za noviju istoriju Srbije Vladan
Jovanović u nekoliko faza rekonstruira malo poznate aspekte izvoza
kvalitetnoga makedonskoga sirovog opijuma američkim farmaceutskim
kompanijama 1930-ih, kada američko-jugoslavenski odnosi “prelaze domenu
privredne suradnje”.
Do 1928. američke farmaceutske tvornice bile su 16. profitabilna
grana industrije, a u “zlatnoj eri” farmaceutske industrije (1930. –
1960.) dosegnule su i zadržale prvo mjesto, piše Jovanović i napominje
da su među osnivačima farmaceutskih tvornica širom Sjeverne Amerike
dominirale obitelji njemačkih imigranata.
Njemački brend “heroin”
Morfin je službeno izdvojen iz opijuma i patentiran na valu
njemačkoga znanstvenog entuzijazma s kraja XVIII. stoljeća u kemijskoj
radionici Merck u Darmstadtu, a diacetilmorfin je postao zaštitni znak
Bayera, koji ga je pod svojim brendom “heroin” izvjesno vrijeme prodavao
kao lijek za kašalj i tuberkulozu, podsjeća autor.
Potražnja za narkoticima u to je doba bila iznimno velika.
Po podacima šefa Saveznoga ureda za narkotike Harryja J. Anslingera,
tijekom 1931. u Sjedinjenim Američkim Državama bilo je oko 140.000
ovisnika, a slobodnije procjene išle su i do milijun osoba.
Tome je pogodovala nekontrolirana prerada opijuma, koja se očitovala i
u samom New Yorku, gdje se početkom 1920-ih mjesečno proizvodilo 8,4
tona heroina. Situacija je postala složenija kada se u posao s opijatima
uključila njujorška mafija, napominje Jovanović.
Glavni dobavljač i distributer heroina iz njemačkih tvornica bio je
Arnold Rothstein, a sicilijanski emigrant Charles “Lucky” Luciano
održavao je vezu s pariškom organizacijom Elieja Eliopoulosa, sina
grčkoga diplomata u Turskoj, koji je od 1927. krijumčario opijum i
heroin u Francusku, SAD i na Daleki istok.
Najbolji mak iz Povardarja
Krajem 19. stoljeća, kada je američki Kongres donosio prvu opijumsku
zabranu kako bi zaštitio svoju bijelu populaciju, turski su posjednici u
Povardarju zasijali bijeli mak.
U tom dijelu Turskog carstva, zahvaljujući agrobiološkim prednostima
makedonskoga zemljišta, mak je dobro uspijevao i postao među
najkvalitetnijima u svijetu. Sadržavao je 14-16 posto morfina, za
razliku od npr. kineskoga, čija je “morfinaža” iznosila samo 3-5 posto.
Seljaci su se brzo uvjerili u isplativost prikupljanja
“smeđeg katrana” s njegovih zarezanih stabljika, ističe autor.
Već u posljednjem desetljeću XIX. stoljeća u dolini Vardara
proizvodilo se oko 70 tona sirovoga opijuma godišnje, koji se potom
izvozio preko Soluna. Do 1928. izvozio se pretežno u Njemačku (55
posto), Švicarsku (25 posto) i Francusku (10 posto), a samo 1928.
izvezeno je 145 tona makedonskoga opijuma.
42 tone opijuma godišnje
Od 1929. do 1934. gotovo čitavu godišnju proizvodnju otkupljivale su
američke tvornice, nakon čega dolazi do razdoblja poslovanja
tursko-jugoslavenskoga Centralnog biroa, obilježenog međusobnim
opstrukcijama i rivalstvom na američkom tržištu, a sve završava fazom
kada je stupanj ilegalne prerade i krijumčarenja droge u Jugoslaviji
ugrozio odnose sa SAD-om uoči izbijanja Drugoga svjetskog rata.
Prema službenim podacima Ministarstva poljoprivrede, iz jugoslavenske
je monarhije od 1927. do 1939. izvezeno ukupno 668 tona sirovoga
opijuma u vrijednosti od 386 milijuna dinara. Na godišnjoj razini to je
iznosilo u prosjeku 42 tone opijuma vrijednog 29 milijuna dinara, što je
odgovaralo npr. prosječnim godišnjim proračunskim prihodima čitave
Vardarske banovine.
S obzirom na to da je u Kraljevini Jugoslaviji godišnje krijumčareno
8-10 tona opijuma, može se zaključiti da je gotovo četvrtina legalne
proizvodnje zapravo bila u ilegalnom prometu, ističe Jovanović.
Ako se tome doda šverc gotovih derivata opijuma (morfina, heroina i
kodeina) u SAD i povezanost beogradskih i skopskih krijumčarskih
organizacija s vodećim europskim mrežama za transport droge preko
Atlantika (Eliopoulos, Bacula, Raskin), onda i pojačani interes Društva
naroda i američke diplomacije za situaciju u Jugoslaviji od kraja 1937.
postaje razumljiviji.
Izravni pritisci američkoga veleposlanstva u Parizu, pri kojem je
djelovao servis za praćenje krijumčarenja narkotika, utjecali su na
jugoslavenske vlasti da pooštre zakonodavstvo i time barem na trenutak
zauzdaju sve agresivniju kriminalizaciju nekada perspektivne
poljoprivredne grane.
Tijekom Drugoga svjetskog rata britanske, iranske, indijske i
meksičke luke postale su novi izvori ilegalnoga dotoka sirovoga opijuma u
SAD umjesto do tada aktivnih jugoslavenskih, talijanskih i kineskih
pristaništa, koja su uslijed ratnih djelovanja bila potpuno
odsječena, zaključuje Vladan Jovanović.