Kako piše BBC, događaji koji bi mogli da dovedu do prekida
transmisije sa satelita su velika sunčeva oluja koja bi omela satelitsku
komunikaciju, kibernetički napad koji bi onemogućio GPS sistem, ali i
udar svemirskog otpada na satelite koji nadziru Zemlju.
Šta god
ga prouzrokovalo, “dan bez satelita” započeo bi za običnog čovjeka
sasvim uobičajeno. U osam sati ujutro, avioni (još) ne bi padali s neba,
ne bi (odmah) nestalo ni struje niti vode… Neke bi stvari već
prestale da rade, ali većina bi smatrala da je reč o uzgrednoj
neprijatnosti.
Mnoge porodice započele bi dan bez nasmešenog
voditelja u jutarnjem programu i bile bi “prinuđene” da međusobno
razgovaraju dok doručkuju.
U radio emisijama ne bi bilo
uključenja dopisnika iz inostranstva, a na teletekstu ne bi bilo
najnovijih sportskih rezultata “sa svih meridijana”. Van “toplog doma”,
gubitak globalnih satelitskih komunikacija ne bi bio tako bezazlen:
zapravo, mnogi bi bili u velikoj opasnosti.
Komanda u SAD
izgubila bi kontakt sa pilotom negdje na Bliskom istoku, vojnici,
brodovi, avioni bi ostali bez komande i postali ranjiviji u eventualnom
napadu. Svjetski lideri tražili bi alternativne načine da međusobno
komuniciraju – a razgovor bi bio neophodan, da bi se smanjile globalne
tenzije.
U međuvremenu, nad Atlantikom, hiljade putnika gledalo
bi filmove, ne sluteći da se pilot “bori kao lav” da uspostavi kontakt
sa kontrolom letenja.
Bez satelitskih telefona, teretni brodovi
na Arktiku, ribari u Kineskom moru, humanitarci u Sahari, svi oni bili
bi izolovani od ostatka svijeta.
Zaposleni u Tokiju, Šangaju, Moskvu i Njujorku teško bi
uspostavili vezu sa kolegama u drugim zemljama: mejlovi rade, internet
je, čini se, “okej”, ali uspostavljanje telefonske veze s inostranstvom
uglavnom ne uspijeva.
Već oko 11 sati, predsjednici i premijeri
širom svijeta okupili bi svoje krizne štabove, jer su shvatili da se
pojavila nova pretnja globalnoj stabilnosti: ne radi globalni sistem za
pozicioniranje (GPS)!
Za “običnog čovjeka”, GPS je pomoć da dođe
od tačke A do tačke B, a da se usput ne izgubi. GPS je iz korena
izmenio funkcionisanje kompanija koje se bave isporukama, hitnim
službama pomaže da što brže dođu na mjesto gde su potrebni, avionima da
se bezbjedno prinudno spuste na dalekim pistama…
GPS takođe
šalje vremenske signale na Zemlju, a vrijeme održava našu infrastrukturu –
od vremenskih žigova na kompleksnim finansijskim transakcijama do
protokola koji održavaju internet. Kada paketi podataka na različitim
kompjuterima izgube sinhronizaciju – sistem pada!
Bez tačnog vremena, svaka mreža koju kontroliše kompjuter je u problemu. Dakle, skoro sve!
Tačno je, proradili bi “bekap” sistemi. Ali, u roku od nekoliko sati,
vrijeme bi se “izmaklo”. Dovoljna je razlika od nekoliko stotinki u Evropi
i SAD, Indiji ili Australiji – da internet počne da se usporava,
usporava, usporava…
Prve restrikcije struje počele bi uveče, dok bi se na mrežama
borili da uspostave stabilnost sistema. Pumpe za vodu bi radile na
manuelnom modu. Semafori u velikim gradovima držali bi crveno.
Mobilne mreže već su potpuno “pukle” – još tokom popodneva. Kontrola
letenja bi već oko 16 sati odlučila da prinudno spusti prvi komercijalni
let. Većina letova i onako je otkazana, a ne znaju se ni tačni podaci o
vremenskim uslovima na finalnim destinacijama, pa je nemoguće procijeniti
bezbjednost leta.
Avioni koriste radare da utvrde eventualnu
promjenu vremena i izvor turbulencije na putanji, ali i radare stalno
“apdejtuju” sa zemlje.
Da, postoje meteorološki baloni,
osmatračnice na kopnu i brodovima, ali prognoze se sve više zasnivaju na
satelitskim podacima.
Zemljoradnici bez prognoze ne znaju da
li je pravo vreme za sjetvu, mesari ne znaju koliko mesa da naruče – jer
pojma nemaju da li će biti vremenskih uslova za roštilj za vikend…
Do 22 sata, planeta bi u potpunosti iskusila “dan bez satelita”.
Može li ovo zaista da se desi? Samo ako sve “padne” istovremeno, a to
je malo vjerovatno. Ono što je izvesno, zaključuje BBC, jeste da bi bez
svemirskih tehnologija savremeni svijet bio potpuno drugačije mjesto.