Nekoliko novijih istraživanja pruža dokaze o nepovoljnom učinku visokih temperatura na mozak, sugerišući da toplotni talasi mogu doslovno preopteretiti neuronske mreže, narušiti ravnotežu signala u mozgu i izazvati napade kod osjetljivijih osoba.
Kako piše Bug.hr ekstremne vrućine ne ubijaju samo volju za aktivnošću i generalno životom, a sve je više dokaza da mogu ozbiljno narušiti rad mozga, izazvati napade, delirij i pogoršanje postojećih mentalnih bolesti. Kad temperatura vazduha prijeđe prag podnošljivosti, a klima uređaji stenju pod opterećenjem, u medijskom fokusu su najčešće upozorenja za osobe koje imaju srčane smetnje, te savjeti kako izbjeći dehidracijski kolaps. Međutim, pritom se redovno zaboravlja na mozak, organ koji među prvima počinje pokazivati znakove toplotnog stresa i koji je, prema naučnicima, znatno termički ranjiviji nego što smo ranije mislili.
Vrućina, mozak i napadi – što kažu istraživanja?
Tokom jula 2025., istraživački timovi iz irskog centra FutureNeuro i Međunarodne lige protiv epilepsije (ILAE) objavili su nova saznanja o direktnom uticaju toplote na moždanu aktivnost. Pokazalo se da pri visokim temperaturama dolazi do pojačanog, sinhronizovanoog izbijanja električnih signala među neuronima, obrasca koji je karakterističan za epileptične napade. Ta vrsta neuronske hiperaktivnosti, ako se dovoljno rasplamsa, može stvoriti uslove u kojima cijeli moždani režnjevi gube koordinaciju i počinju funkcionisati na način koji se u neurofiziologiji prepoznaje kao patološki.
Naučnici pojašnjavaju da, kad temperatura mozga dosegne preko 39 stepeni, nervne stanice više ne reaguju na uobičajene inhibicijske signale i počinju masovno i sinhronizovano izbijati impulse. Taj poremećaj u električnoj ravnoteži može kod osjetljivih osoba izazvati čitav spektar simptoma – od blage zbunjenosti i dezorijentacije, do ozbiljnih epileptičkih napada. Posebno su ranjive osobe koje već imaju poremećenu neuronsku stabilnost zbog genetski uslovljenog oblika epilepsije, poput Dravetova sindroma – nasljednog i teškog oblika epilepsije koji se javlja u prvoj godini života i često se ne odaziva na standardne terapije.
Kod tih osoba toplotni stres vrlo brzo može izazvati pogoršanje simptoma, jer njihova neuronska mreža i bez dodatnih podražaja funkcionira na rubu ekscitacije. U takvim uslovima već i manji rast temperature može biti dovoljan da izazove napad. Za njih visoka temperatura nije tek neugodnost ili dodatni napor, već vrlo konkretan i opasan fiziološki stresor.
Kako mozak reagira na toplotni stres?
Mozak troši oko petinu ukupne energije našeg tijela, stalno, bez pauze, bez rezervi. Neuronske mreže moraju održavati finu ravnotežu elektrohemijskih signala, u kojoj svaki impuls, svaka sinapsa i svaki ionski kanal ima svoju ulogu. Povišena temperatura to narušava: ubrzava metabolizam neurona, povećava im potrebu za kiseonikom i glukozom, čini ionske kanale osjetljivijima, a signalizaciju haotičnijom. Sinapse postaju previše aktivne, a inhibicijski mehanizmi popuštaju. Rezultat je destabilizacija čitavog sistema.
Dodatno, toplotni stres ometa rad hipotalamusa – centra za regulaciju temperature. Kada hipotalamus izgubi nadzor, tijelo više ne razlikuje “normalnu“ toplinu od opasne, a mozak gubi ključnu povratnu informaciju koja ga štiti od pregrijavanja.
Ako visoka temperatura potraje, problemi se produbljuju. Povećava se propusnost krvno-moždane barijere – zaštitnog filtra koji inače štiti mozak od štetnih tvari – pa u mozak prodiru molekule koje tamo ne bi trebale biti. Oslobađaju se upalni medijatori, pojačava se oksidativni stres, i raste rizik od trajnih oštećenja neuronskog tkiva. Ukratko – mozak u uslovima dugotrajnog pregrijavanja ne postaje samo “spor“. Ulazi u stanje fiziološke opasnosti.
Ko je najranjiviji?
Rizik je najveći kod onih čiji je nervni sistem već oslabljen: djeca s istorijom febrilnih konvulzija, stariji s neurodegenerativnim bolestima, osobe s epilepsijom, kao i svi koji koriste lijekove koji otežavaju termoregulaciju – uključujući antipsihotike, antikolinergike i sedative.
Posebno su ranjivi oni koji imaju više takvih čimbenika istovremeno – na primjer, starije osobe s demencijom koje uzimaju psihotropne lijekove i žive bez klimatizacije. Kod njih i kratkotrajna izloženost vrućini može dovesti do zbunjenosti, gubitka svijesti ili napadaja.
Kod osoba s multiplom sklerozom, čak i pola stepena više može izazvati pogoršanje simptoma. To je tzv. Uhthoffov fenomen: toplota usporava provodljivost živčanih vlakana, pa se pojavljuju simptomi poput slabosti, problema s ravnotežom ili zamućenog vida – iako nema stvarnog pogoršanja bolesti.
Kod Parkinsonove bolesti, vrućina dodatno narušava već kompromitiranu autonomnu regulaciju krvnog pritiska, što povećava rizik od nesvjestica. Kod Alzheimerove bolesti često su pogođeni i centri za regulaciju žeđi i temperature, što povećava sklonost dehidraciji, delirijumu i kognitivnom pogoršanju.
Ni osobe s mentalnim bolestima nisu izvan rizika – pogotovo ako žive same, u lošim socijalnim uslovima, bez pristupa klimatizaciji ili drugim mjerama rashlađivanja. Vrućina kod njih lako destabilizuje već osjetljivu ravnotežu.
Klimatske promjene i mozak – nevidljiva prijetnja
Stručnjaci iz ILAE i FutureNeuro upozoravaju da je mozak često izostavljen iz strategija koje planiraju zdravstvene intervencije tokom klimatskih ekstrema, premda je riječ o jednom od najosjetljivijih i najkompleksnijih sistema u tijelu. Fokus javnog zdravstva i kriznog planiranja najčešće se zadržava na srcu, plućima i bubrezima, dijelom zato što se njihove funkcije lakše mjere i brže manifestiraju kroz akutne komplikacije. Međutim, zanemarivanje neuroloških učinaka ekstremne vrućine dugoročno može imati ozbiljne posljedice – i za pojedinca i za zdravstveni sistem.
Mozak mora imati jednakopravan prioritet u planiranju odgovora na klimatske ekstreme. Potrebno je razviti specifične smjernice za rano prepoznavanje i praćenje neuroloških simptoma tokom toplotnog udara, a posebno obratiti pažnju na atipične i blage oblike kognitivnih promjena koji se lako previde. Primjeri uključuju smetenost, promjene u govoru, iracionalno ponašanje, ali i subjektivne simptome poput osjećaja “magle u glavi” ili neobjašnjive razdražljivosti.
Predlaže se i šira uporaba naprednih dijagnostičkih alata poput funkcionalne magnetske rezonance i spektroskopije (fMRI i MRS), koje omogućuju uvid u promjene moždane aktivnosti i metabolizma u realnom vremenu, čak i prije nego što se pojave klinički simptomi.
Nadalje, kontinuirano praćenje moždane temperature kod hospitalizovanih pacijenata, posebno kod onih u intenzivnim uslovima i pod rizikom od delirijuma, trebalo bi postati standardna praksa tokom toplotnih valova.
Vještačka inteligencija mogla bi igrati ključnu ulogu u obradi velikih količina podataka iz različitih izvora – od vitalnih znakova i laboratorijskih nalaza do vremenskih uslova – kako bi se na vrijeme identifikovale osobe s povećanim rizikom. Algoritmi trenirani na kliničkim i okolišnim podacima mogli bi omogućiti personalizovano upozorenje i intervenciju, smanjujući tako potrebu za akutnim zbrinjavanjem i poboljšavajući ishod.
Šta se može učiniti?
Ako znamo gdje će doći do toplotnog vala, trebali bismo znati i koga će najvjerojatnije neurološki pogoditi – i reagovati na vrijeme. Rani simptomi toplotnog stresa na mozak često su tihi: blaga glavobolja, neobična pospanost, promjene raspoloženja, teškoće koncentracije. Tek kasnije dolaze zbunjenost, pogoršanje poznatih neuroloških stanja i promjene ponašanja. Nije svaki kolaps srčani, neki su moždani.
Zato je važno na vrijeme prepoznati kad je nekome “vruće u glavi”. Ne kad se već sruši, kad mu pogled odluta, govor se uspori i ponašanje postaje čudno. Takvi signali ne smiju ostati neopaženi, naročito kod djece, starijih i osoba s neurološkim i psihijatrijskim dijagnozama.
Posebno to trebaju imati na umu zdravstveni radnici: tokom ljetnih vrućina, konfuzni i zbunjeni pacijent možda nije takav “zbog godina i starosti“, nego mu je mozak zaista pred tačkom pregrijavanja.
Društvo mora početi razmišljati o “toplotnom zdravlju mozga”, posebno u zdravstvu, arhitekturi, urbanizmu i socijalnim službama. Jer ako se asfalt topi na 50 stepeni, mozak može ‘prokuhati’ i znatno prije – samo to ne opažamo odmah, ali posljedice mogu biti znatno ozbiljnije i duže.