Kad se profesori muzike okupe i stvore sjajan sastav: Bandoneon Square slavi deset godina postojanja

Koncert u Banskom dvoru zakazan je za 14. decembar sa početkom do 20 časova...

09. decembar 2022, 10:30

Foto: B. Brezo

Bandoneon Square je sastav koji je nastao početkom 2012. godine u Banjaluci.  Uglavnom izvode muziku GOTAN Projecta i Astora Piazzolle, ali i drugih  uticajnih kompozitora i umjetnika kao što su: Richard Galliano, Pat Matheny,  Roland Dyens i drugi. Takva raznovrsnost programa ih ne svrstava ni u jednu specifičnu muzičku  kategoriju, nego se taj spektar melodija i ritmova širi od klasike, tanga, pa sve do  džeza, a ujedno, sama širina repertoara,  jednako  im omogućava koncertne kao i  klupske nastupe.  

Članovi benda su: Milana Smiljanić – violina, vokal, Darko Ružičić – harmonika,  Boban Adžić – gitara, Đorđe Babić – kontrabas,  Draženko Kopuz – bubanj. Imali su više koncerata i nastupa u zemlji i inostranstvu.

Ove godine, 14. decembra, obilježavaju deset godina postojanja koncertom u Banskom dvoru.

Prije samog koncerta razgovaramo sa Darkom Ružičićem o samom sastavu, muzici kojom se bave, kompozicijama koje sviraju i drugim temama.

Darko, možete li nam reći nešto više o koncertu "Bandoneon square" koji pripremate sljedeće sedmice u Banskom dvoru?

Ove godine obilježavamo deset godina postojanja benda i za nas ovaj koncert predstavlja više od običnog nastupa ili neke uobičajene svirke. Sama organizacija koncerta je izuzetno zahtijevna. Odlučili smo u sam proces uključiti još izvođača, kako na sceni ne bi bili usamljeni, a i kako bi ideja o rođendanskom koncertu dobila slavljenički štih. Samim tim, nadam se, da će i publici biti interesantnije i zabavnije.

Ovakav pristup ni malo nije lagan ni jednostavan, uključuje veliki broj ljudi, potrebno je da se svi usaglasimo oko termina nastupa, proba, repertoara... Koliko je sve ovo ozbiljna organizacija, i koliko ovaj koncert zavisi od svakog člana pojedinačno, pokazuje i činjenica da smo do sada iz, uglavnom opravdanih razloga, morali otkazati sam događaj nekoliko puta kako bi sve bilo kako treba.

Možete li se prisjetiti kako je došlo do osnivanja ovog benda, kako ste se spojili i šta Vas drži na okupu? Ove godine obilježavate i deset godina od osnivanja benda.

Do osnivanja benda je došlo sasvim spontano. Prosto se pojavila želja za muziciranjem. Imali smo jedan aranžman francuskog kompozitora Renaud Garcia-Fonsa, muzika koja nam se odmah dopala, nedugo zatim smo je izveli i na našem prvom nastupu, koncertu profesora Muzičke škole „Vlado Milošević“, kritike od strane kolega su bile jako dobre što nam je dalo vjetar u leđa i podstrek da nastavimo dalje. Tako je sve počelo.

Od tada pa do danas u bendu se promijenilo nekoliko muzičara. Vrlo brzo poslije osnivanja desile su se neke kadrovske promjene. Dolaskom gitariste Bobana Adžića i violinistkinje Milane Smiljanić, nešto kasnije i basiste Đoleta Babića, ekipa se ustalila i duži period nastupali smo u istom sastavu. Milanin talenat u vokalnom smislu omogućio nam je da u repertoar uključimo i neke pjevačke stvari, tako da smo, vrlo brzo, pored kompozicija karakterističnih za ovaj sastav (tango, jazz vals, klasične kompozicije...), počeli raditi i GOTAN Project.  Ovakva žanrovska, ja bih rekao, neuobičajenost kod nas, nas je, pored privatnog druženja i kolegijalne saradnje i održala sve ove godine.

Kojeg kompozitora posebno volite? Da li je to možda Astor Pjacola...

Astor Pjacola se vrlo brzo nametnuo kao logičan izbor, imajući u vidu sastav ansambla i muzičke afinitete kojim smo težili. Međutim, nismo željeli da se ograničavamo jednim muzičkim izrazom, svako je u repertoar „ubacio“ po nekog od svojih omiljenih kompozitora, pa tako, u repertoaru su se mogle naći kompozicije Rišara Galiana, Pet Metinija, popularnih grupa GOTAN Project-a, Radiohead-a...

Ne okupljate se često, ali kad se okupite uvijek je fenomenalno. Postoji li neki koncert koji je vama posebno ostao u pamćenju?

Zaista, naša okupljanja nisu toliko česta. Uslovljena su najčešće našim ličnim obavezama i angažmanima u drugim ansamblima. Ali kad god se nađemo trudimo se pružiti maksimalno energije koliko u tom momentu možemo. Posebno se ta energija i inspiracija primjećuje na našim koncertima na otvorenom poput scene u ART dvorištu, na festivalima u Prijedoru, Bihaću, Trebinju... Ali koncerti koje bih posebno izdvojio su nastupi na festivalu u francuskom gradu Belfortu, gdje smo bili potpuna egzotika koja je izvodila muziku vrlo blisku francuskom mentalitetu. Od francuskih džez valcera i tanga do GOTAN Project-a. Na festivalu vlada posebna atmosfera. Ljudi žive muziku 24h. Ne postoje vremenski uslovi koji bi ih omeli u posjeti bilo kom koncertu. Tako smo i mi nastupali u jednom kišnom popodnevu u sjajnoj atmosferi pred prepunim trgom.

Kao bend stekli ste i veliki broj fanova i ljudi koji Vas vole i prate. Koliko Vama kao muzičarima u sastavu to znači, ta spoznaja da ljudi zaista vole i cijene to što radite?

Pa, najbitniji dio poslije koncerta je onaj gdje sa publikom i prijateljima razmjenjujemo utiske sa koncerta. Naravno da nam puno znači, svaki dobronamjeran komentar i kritika su dobro došli. Zaista cijenimo svačije mišljenje od muzičkih laika pa do kolega muzičara. Imali smo čak i pohvale od samih kompozitora čije smo kompozicije izvodili.

Koliko je teško baviti se umjetničkom muzikom u vremenu kad su kič i šund svuda oko nas, koliko se cijeni istinski vrijedan umjetnički rad?

Nije jednostavno, ali mora da se radi i bude uporan u tome. Jednako je važno i biti iskren u tome što radite. Izvođačka praksa nije jedini način borbe protiv kiča i šunda. Mi smo svi i profesori muzike, radimo u prosvjeti, pokušavamo da pored formalnog obrazovnog domena, kroz lični primjer, proširimo muzičke i umjetničke horizonte, ponudimo učenicima i neke druge opcije na osnovu kojih u konačnici mogu samostalno formirati svoj ukus. Bavljenje umjetničkom muzikom ili nekomercijalnom muzikom zahtijeva veliku istrajnost, disciplinu i  rad i ukoliko sve to postignete uz onih famoznih  5% talenta, vaš umjetnički rad može biti istinski vrijedan i cijenjen.

Šta bi se po Vama trebalo uraditi da stanje na muzičkoj sceni u Banjaluci bude bolje?

Po meni ovo je više sociološko pitanje nego muzičko. Banjaluka je postala zatvoren grad, pomalo ksenofoban. Banjaluci trebaju stranci, druge kulture kako bi se prodrmala ova letargija osamdesetih i devedesetih godina. Imam utisak da je Banjaluka bila otvorenija početkom dvadesetog vijeka kada su iz Evrope dolazili Česi i osnivali privatne muzičke škole, osnivali orkestre i podizali kulturu na jedan viši nivo. Trebaju nam festivali, takmičenja, malo duha, sve nam to fali... U gradu postoje sjajni pojedinci i bendovi koji su poznatiji vani nego u Banjaluci. Rijetko imate priliku da ih negdje čujete. Trebaju nam vlasnici klupskih prostora sa dozom vizionarstva...

Kakvi su Vam planovi za budućnost, planirate li možda neke koncerte van Banjaluke?

Planova za sada nemamo. Koncert nam je trenutno u centru pažnje. Obzirom da smo ostali bez perkusioniste, u narednom periodu ćemo se vjerovatno fokusirati na potragu za ovom izuzetno rijetkom i poželjnom muzičkom vrstom.