Foto: B. Brezo
Bandoneon Square je sastav koji je nastao
početkom 2012. godine u Banjaluci.
Uglavnom izvode muziku GOTAN Projecta i Astora Piazzolle, ali i
drugih uticajnih kompozitora i umjetnika
kao što su: Richard Galliano, Pat Matheny,
Roland Dyens i drugi. Takva raznovrsnost programa ih ne svrstava ni u
jednu specifičnu muzičku kategoriju,
nego se taj spektar melodija i ritmova širi od klasike, tanga, pa sve do džeza, a ujedno, sama širina repertoara, jednako
im omogućava koncertne kao i
klupske nastupe.
Članovi benda su: Milana Smiljanić – violina,
vokal, Darko Ružičić – harmonika, Boban
Adžić – gitara, Đorđe Babić – kontrabas,
Draženko Kopuz – bubanj. Imali su više koncerata i nastupa u zemlji i
inostranstvu.
Ove godine, 14. decembra, obilježavaju deset
godina postojanja koncertom u Banskom dvoru.
Prije samog koncerta razgovaramo sa Darkom
Ružičićem o samom sastavu, muzici kojom se bave, kompozicijama koje sviraju i
drugim temama.
Darko, možete li nam reći nešto više o koncertu “Bandoneon
square” koji pripremate sljedeće sedmice u Banskom dvoru?
Ove godine obilježavamo deset godina postojanja
benda i za nas ovaj koncert predstavlja više od običnog nastupa ili neke
uobičajene svirke. Sama organizacija koncerta je izuzetno zahtijevna. Odlučili
smo u sam proces uključiti još izvođača, kako na sceni ne bi bili usamljeni, a
i kako bi ideja o rođendanskom koncertu dobila slavljenički štih. Samim tim,
nadam se, da će i publici biti interesantnije i zabavnije.
Ovakav pristup ni malo nije lagan ni jednostavan, uključuje veliki broj
ljudi, potrebno je da se svi usaglasimo oko termina nastupa, proba,
repertoara… Koliko je sve ovo ozbiljna organizacija, i koliko ovaj koncert
zavisi od svakog člana pojedinačno, pokazuje i činjenica da smo do sada iz,
uglavnom opravdanih razloga, morali otkazati sam događaj nekoliko puta kako bi
sve bilo kako treba.
Možete li se prisjetiti kako je došlo do osnivanja ovog benda, kako ste
se spojili i šta Vas drži na okupu? Ove godine obilježavate i deset godina od
osnivanja benda.
Do osnivanja benda je došlo sasvim spontano.
Prosto se pojavila želja za muziciranjem. Imali smo jedan aranžman francuskog
kompozitora Renaud Garcia-Fonsa, muzika koja nam se odmah dopala, nedugo zatim
smo je izveli i na našem prvom nastupu, koncertu profesora Muzičke škole „Vlado
Milošević“, kritike od strane kolega su bile jako dobre što nam je dalo vjetar
u leđa i podstrek da nastavimo dalje. Tako je sve počelo.
Od tada pa do danas u bendu se promijenilo
nekoliko muzičara. Vrlo brzo poslije osnivanja desile su se neke kadrovske
promjene. Dolaskom gitariste Bobana Adžića i violinistkinje Milane Smiljanić,
nešto kasnije i basiste Đoleta Babića, ekipa se ustalila i duži period nastupali
smo u istom sastavu. Milanin talenat u vokalnom smislu omogućio nam je da u
repertoar uključimo i neke pjevačke stvari, tako da smo, vrlo brzo, pored
kompozicija karakterističnih za ovaj sastav (tango, jazz vals, klasične
kompozicije…), počeli raditi i GOTAN Project. Ovakva žanrovska, ja bih rekao, neuobičajenost
kod nas, nas je, pored privatnog druženja i kolegijalne saradnje i održala sve
ove godine.
Kojeg kompozitora posebno volite? Da li je to možda Astor Pjacola…
Astor Pjacola se vrlo brzo nametnuo kao logičan izbor, imajući u vidu
sastav ansambla i muzičke afinitete kojim smo težili. Međutim, nismo željeli da
se ograničavamo jednim muzičkim izrazom, svako je u repertoar „ubacio“ po nekog
od svojih omiljenih kompozitora, pa tako, u repertoaru su se mogle naći
kompozicije Rišara Galiana, Pet Metinija, popularnih grupa GOTAN Project-a,
Radiohead-a…
Ne okupljate se često, ali kad
se okupite uvijek je fenomenalno. Postoji li neki koncert koji je vama posebno
ostao u pamćenju?
Zaista, naša okupljanja nisu toliko česta. Uslovljena su najčešće našim
ličnim obavezama i angažmanima u drugim ansamblima. Ali kad god se nađemo
trudimo se pružiti maksimalno energije koliko u tom momentu možemo. Posebno se
ta energija i inspiracija primjećuje na našim koncertima na otvorenom poput
scene u ART dvorištu, na festivalima u Prijedoru, Bihaću, Trebinju… Ali
koncerti koje bih posebno izdvojio su nastupi na festivalu u francuskom gradu
Belfortu, gdje smo bili potpuna egzotika koja je izvodila muziku vrlo blisku
francuskom mentalitetu. Od francuskih džez valcera i tanga do GOTAN Project-a.
Na festivalu vlada posebna atmosfera. Ljudi žive muziku 24h. Ne postoje
vremenski uslovi koji bi ih omeli u posjeti bilo kom koncertu. Tako smo i mi
nastupali u jednom kišnom popodnevu u sjajnoj atmosferi pred prepunim trgom.
Kao bend stekli ste i veliki
broj fanova i ljudi koji Vas vole i prate. Koliko Vama kao muzičarima u sastavu
to znači, ta spoznaja da ljudi zaista vole i cijene to što radite?
Pa, najbitniji dio poslije koncerta je onaj gdje sa publikom i
prijateljima razmjenjujemo utiske sa koncerta. Naravno da nam puno znači, svaki
dobronamjeran komentar i kritika su dobro došli. Zaista cijenimo svačije
mišljenje od muzičkih laika pa do kolega muzičara. Imali smo čak i pohvale od
samih kompozitora čije smo kompozicije izvodili.
Koliko je teško baviti se
umjetničkom muzikom u vremenu kad su kič i šund svuda oko nas, koliko se cijeni
istinski vrijedan umjetnički rad?
Nije jednostavno, ali mora da se radi i bude uporan u tome. Jednako je
važno i biti iskren u tome što radite. Izvođačka praksa nije jedini način borbe
protiv kiča i šunda. Mi smo svi i profesori muzike, radimo u prosvjeti,
pokušavamo da pored formalnog obrazovnog domena, kroz lični primjer, proširimo
muzičke i umjetničke horizonte, ponudimo učenicima i neke druge opcije na
osnovu kojih u konačnici mogu samostalno formirati svoj ukus. Bavljenje
umjetničkom muzikom ili nekomercijalnom muzikom zahtijeva veliku istrajnost,
disciplinu i rad i ukoliko sve to
postignete uz onih famoznih 5% talenta,
vaš umjetnički rad može biti istinski vrijedan i cijenjen.
Šta bi se po Vama trebalo uraditi da stanje na muzičkoj sceni u
Banjaluci bude bolje?
Po meni ovo je više sociološko pitanje nego muzičko. Banjaluka je postala
zatvoren grad, pomalo ksenofoban. Banjaluci trebaju stranci, druge kulture kako
bi se prodrmala ova letargija osamdesetih i devedesetih godina. Imam utisak da
je Banjaluka bila otvorenija početkom dvadesetog vijeka kada su iz Evrope
dolazili Česi i osnivali privatne muzičke škole, osnivali orkestre i podizali
kulturu na jedan viši nivo. Trebaju nam festivali, takmičenja, malo duha, sve
nam to fali… U gradu postoje sjajni pojedinci i bendovi koji su poznatiji
vani nego u Banjaluci. Rijetko imate priliku da ih negdje čujete. Trebaju nam
vlasnici klupskih prostora sa dozom vizionarstva…
Kakvi su Vam planovi za budućnost, planirate li možda neke koncerte van
Banjaluke?
Planova za sada nemamo. Koncert nam je trenutno u centru pažnje. Obzirom
da smo ostali bez perkusioniste, u narednom periodu ćemo se vjerovatno
fokusirati na potragu za ovom izuzetno rijetkom i poželjnom muzičkom vrstom.