Nema tome deset dana, hrvatski su se navijači mogli i sami definitivno uvrstiti u krug ljudi koji su uvjerene pristalice teze kako je sve, ili barem veći dio svekolikih zbivanja – posljedica jedne velike kozmičke urote. Čovjek se nikada nije prošetao mjesecom, NASA je sve to lažirala i snimala negdje u pustinjama Novog Meksika, Johna Fitzgeralda Kennedyja ubili su ljudi iz CIA-e, Titanic je torpedirala njemačka podmornica, a kralj rock’n’rolla Elvis Presley i dalje je živ… Ako su svi politički, socijalni i povijesni događaji posljedica planova tajnih udruženja moćnih i bogatih, kako je i čime u umu hrvatskog navijača izazvan taj nevjerojatni obrat da i on povjeruje u teorije zavjere?! Naravno, zahvaljujući nogometu, najvažnijoj (ne baš sporednoj) stvari na svijetu!
Otišao je on na Euro u Poljsku i Ukrajinu. Prijatelj mu je pri slučajnom susretu ponudio ulaznicu za ključnu utakmicu između Hrvatske i Španjolske. Tko to može odbiti, sakupio je posljednju ušteđevinu, uzeo stari godišnji, razbio djetetovu kasicu-prasicu, posudio još sto eura od drugog dragog prijatelja i odlučio se za putovanje. Na brzinu je spakirao putnu torbu, neophodni su bili tek četkica za zube, putovnica, hrpa navijačkih rekvizita u kockicama i – naravno – još jedan kofer prepun optimizma. Navijački je vlak krenuo za Gdanjsk. Naravno da ćemo pobijediti “furiju”. Kakav Xavi, kakav Iniesta i Casillas…, mi imamo Modrića, Mandžikića i Pletikosu! Čak nam ni Eduardo ne mora igrati, nemamo ni Ivicu Olića, ali ćemo pobijediti. Otići ćemo do kraja i konačno postati prvaci Europe.
A onda? Ukazao se u jednom trenutku Jesus Navas. Isus je te večeri bio Španjolac. Španjolci su zabili, mi nismo, oni su otišli dalje u obranu naslova prvaka Europe, a mi smo pokunjeni otišli doma. Uvijek ista priča, velike ribe jedu male. Ma kakav Jesus Navas, kakav Xavi, kakav Iniesta. Za sve je kriv onaj njemački “reptil” Wolfgang Stark. Pravo mu i budi što ga je nakon toga Uefa poslala kući, no slaba nam je to utjeha. On je svoj prljavi plaćenički posao odradio besprijekorno i sada sa ženom i djecom može na besplatno ljetovanje na Baleare. Ne može biti slučajno da nije vidio onaj penal u prvom dijelu nad Mandžukićem. Cijeli stadion i cijeli svijet vidjeli su i penal u završnici na Ćorluki. Svi su vidjeli – samo on nije. To zaista ne može biti slučajno. Baš me briga za Ukrajince, pomislio je također hrvatski navijač, ali ista je priča na Euru bila i s njima. Rooney je zabio, sudac pokazao na centar. A onda je za Ukrajinu zabio i onaj Srbin Dević, a taj Mađar Viktor Kassai nije vidio gol. Nisu ga vidjela ni ostala četiri mađarska suca Gabor Erös, György Ring, István Vad i Tamás Bognar.
Koga nam vraga onda Uefa i Fifa farbaju oči s pet sudaca, kad svi oni imaju veliku “dioptriju”?!. Sve je to zaista jedna velika urota, sistem jede male i slabe, a pogoduje velikima. Sve to skupa više nema nikakvog smisla. Uvijek ista priča, tako otkad je svijeta i vijeka, tako je otkad je prokletog nogometa. Šalu na stranu: nitko nije potplatio Starka, niti je Kassai od Engleza dobio vrijednu nekretninu u Londonu na elitnom Notting Hillu. Nije, naravno, niti predsjednik Uefe Michel Platini naredio Wolfgangu Starku da okrade Slavena Bilića i da zločeste Hrvate što ranije eliminira s Eura. U tom prokletom nogometu zaista postoji jedna velika teorija zavjere. Na primjeru hrvatske reprezentacije pokazalo se to toliko puta, na primjerima drugih malih zemalja također. U svakoj toj priči, a bilo ih je kroz povijest jako puno – uvijek su u glavnim rolama bili suci. Tko radi – taj i griješi, stara je narodna poslovica koja bi trebala pokazati kako nitko od svih tih sudaca nije bezgrešan niti savršen. No, s pravom se postavlja pitanje – kako to da suci gotovo uvijek pogriješe na štetu malih zemalja, a uvijek su favorizirane velike i bogate nogometne nacije. U pravilu isti ti suci pomažu domaćim nacijama, organizatorima velikih turnira, a to su opet u pravilu iste te velike zemlje.
Danas se na pokvarene, korumpirane ili jednostavno nesposobne i “slijepe” suce žali jedna mala Hrvatska i jedna velika, ali opet nogometno mala Ukrajina, sutra će se u istoj ulozi naći neka druga mala Hrvatska i neka druga Ukrajina. U takvoj nezavidnoj situaciji gotovo se nikada neće naći europske zemlje “petice” – Engleska, Njemačka, Italija, Španjolska, Francuska. Za njih je uvijek vrijedio i uvijek će vrijediti vječiti lovostaj, a za sudački odstrel bit će predbilježen uvijek netko drugi. “Krađa” koje su nepravdom oslikale i promijenile nogometnu povijest jako je velik broj. Možda je najbolje krenuti od vlastite povijesti. Zaobići Starkovu nepravdu i vratiti se samo četiri godine unatrag na prošli Euro, koji se 2008. igrao u Austriji i Švicarskoj. Tada je Ivan Klasnić u produžetku četvrtfinalne utakmice protiv Turske zabio za Hrvatsku 1-0 – gotovo sigurni plasman u polufinale! No, dogodilo se čudo. Slaven Bilić uzaludno je pokušavao smiriti igru, tražio je zamjenu igrača koja bi ukrala dodatne dragocjene sekunde, no suci su ga ignorirali. Uzalud je Slaven skakao, gestikulirao i protestirao, suci su se oglušili. U tom metežu, pogodak za 1-1 postigao je Semih Sentürk, utakmica je otišla u lutriju jedanaesteraca u kojoj su Turci bili sretniji i spretniji.
Tada nije bilo Starka, već je ulogu “krvnika” zajedno sa svojim sunarodnjacima odigrao Talijan Roberto Rosetti. Oni malo stariji, osim Starka i Rosettija, sigurno još više mrze jednog švedskog gospodina koji se zove Leif Sundell. Hrvatska je predvođena Ćirom Blaževićem igrala svoj premijerni samostalni Euro u Engleskoj 1996. Boban, Prosinečki, Štimac, Asanović i ostali prošli su skupinu i u četvrtfinalu igrali protiv Njemačke. Markus Babbel našao se pred Nikolom Jerkanom, Nijemac nije mogao proći, pa se poslužio prekršajem. Srušio je Jerkana, ušao u kazneni prostor i vratio loptu Sammeru koji je postigao pobjedonosni pogodak za Nijemce. Sundell je nijemo ignorirao Babbelov prekršaj, a iskazao se i prije toga pogotka. Isključio je Štimca zbog prekršaja na sredini igrališta, te dosvirao jedanaesterac za Nijemce kad je lopta pogodila Jerkana u ruku. Završilo je 2-1 za Njemačku, nitko tada u Hrvatskoj nije vikao “Danke, Deutschland”, nacija je proklinjala prokletog Šveđanina.
Oni još stariji koji su navijali za hrvatske nogometaše dok su još igrali u dresu Jugoslavije, sjećaju se jednog drugog slučaja, igrao se mundijal u Španjolskoj 1982. Velimir Zajec, Ivan Gudelj, Zlatko Vujović i Ivica Šurjak bili su ključni igrači tadašnjeg selektora Miljana Miljanića. Nakon remija (0-0) sa Sjevernom Irskom u Zaragozi, došla je na red utakmica protiv domaćina Španjolske u Valenciji. Tada je na scenu u glavnoj ulozi nastupio danski sudac Lund Sørensen. Zajecov prekršaj na 18 metara uvukao je u šesnaesterac i dosudio jedanaesterac. Zajec je bio srušio Miguela Alonsa (oca današnjeg španjolskog reprezentativca Xabija). Da stvar bude gora, Lopez je promašio prvi pokušaj, ali je Sørensen ničim izazvan naredio da se udarac ponovi jer se vratar Pantelić navodno pomicao na gol-crti. U reprizi i novom udarcu Juanito je bio uspješan i tako se osvetio za bocu koju je pet godina ranije dobio u glavu na beogradskoj Marakani u kvalifikacijskoj utakmici za SP 1978.
Takve slučajeve, koji su prešli u kolektivnu mitologiju, ima praktično svaka nogometna nacija. U pravilu svatko zaboravlja slučajeve u kojima je Fortuna (čitaj sudac) pomogla, a sa sjetom se prisjeća povijesnih nepravdi i krađa. Teško je izdvojiti najgore takve slučajeve, no, pokušat ćemo servirati nekoliko najvažnijih, počev od onih svježih za koje znaju i stari i mladi do onih koji su samo starijima morali ostati u sjećanju.
Negdašnji španjolski izbornik Javier Clemente jedan je od onih koji tvrdi kako zna gdje je izvor svega zla u današnjem nogometu. Čovjek je to čiju su momčad Englezi izbacili u četvrtfinalu Eura 1996. u Engleskoj zahvaljujući sucu koji je poništio regularni pogodak njegovom igraču Juliju Salinasu. Clemente je sudjelovao na seminaru, na konvenciji trenera koji se održao u Kopenhagenu i otvorio dušu: “Suci su krivi za sve. Trebamo perfektne suce, ljude koji su imuni na pogreške. No, gdje ćete ih pronaći, takvih nema! Trebamo se ipak pobrinuti da nađemo takve ljude koji će vidjeti sve i koji će greške svesti na minimum. Te se greške u potpunosti mogu eliminirati uvođenjem tehnologije i novim pravilima. Odavno postoji prijedlog da se u nogometu uvede takozvani hawk-eye, tehnologija koja bi omogućila sucima da zaustave igru, da se na licu mjesta na snimci uvjere je li lopta završila u mreži ili nije, je li gol postignut iz zaleđa ili nije, je li igrač loptu zaustavio rukom ili nije. Treba li dosuditi penal ili ne? Tada bi svaka eventualno sporna odluka prestala biti kamen spoticanja.”
Clemente osobno ipak nije za takvu revoluciju u nogometu, a njegovo mišljenje dijeli još veliki broj zaljubljenika u nogomet. “Tehnogija bi ubila svaku draž u nogometu. O čemu danas i nakon svake utakmice raspravljamo? Što daje draž nogometu i čini ga onim što taj sport jest? Upravo to argumentiranje i vječite rasprave. Kada toga ne bi bilo, nogomet bi evoluirao u krivom pravcu, ka sterilnosti koja bi ga ubila.”
Koliko god Clemente bio u pravu, u pravu su i oni drugi koji tvrde kako je krajnje vrijeme za promjene jer je inzistiranje na postojećem statusu quo jedna velika travestija koje postajemo svjesni nakon svakog velikog natjecanja na kojem se događaju neviđene nepravde što također mogu ubiti nogomet. Čini se ipak da će do revolucije doći jer se nakon nepriznatog pogotka Ukrajine oglasio i predsjednik Fife Sepp Blatter, alfa i omega svjetskog nogometa. Iako Euro nije direktno pod njegovom ingerencijom, Blatter je bio nedvosmislen: “Nakon tog nepriznatog pogotka, tehnologija na gol-crti više nije alternativa nego neminovnost. Uskoro se uvode promjene…” Pitanje uvođenja tehnologije koja bi eliminirala pogreške pri pitanju prelaska lopte preko gol-linije na Fifin je dnevni red došlo nakon spomenutog nepriznatog, a očitog pogotka Franka Lamparda Njemačkoj u osmini finala zadnjeg SP-a. No, tada su promjene prolongirane.
S druge strane, Uefinin povjerenik za suđenje Pierluigi Collina zaštitnički se postavio prema sucima i suđenju na Euru. “Imali smo dvije slične sporne situacije na Euru kada su suci ispravno prosudili. Na utakmici između Ukrajine i Engleske, nažalost, nisu. Faktor ljudske pogreške ne može se izbjeći. Lopta nije prešla gol-crtu za 50 centimetara, nego tek za nekoliko centimetara. Ljudski je griješiti. Bilo bi bolje da se nije dogodilo, no dogodilo se”, izjavio je Collina te dodao kako su pomoćni suci na Euru donijeli 96 posto točnih odluka.
Možda je sve što govori legendarni ćelavac i istina, no samo jedna pogreška može promijeniti tijek najvažnijih utakmica. S druge strane, lako je svima iz naslonjača komentirati centimetre i djeliće sekunde koji o svemu odlučuju nakon što pregledamo spornu situaciju snimljenu iz nekoliko uglova. Na svoju žalost, suci moraju donijeti odluku u trenutku, ispravnu ili krivu. O tome svjedoči i Mateo Beusan, hrvatsko “oko sokolovo”. Naravno, i on negira postojanje urota i namjernih krađa i prevara te zavjere bogatih i velikih protiv onih drugih: “Postoje odlični i oni malo lošiji suci. Oni bolje ili lošije obavljaju svoj posao. Potpuno sam siguran da nitko od njih namjerno ne griješi i oštećuje neku reprezentaciju. Pobogu, zašto bi taj Stark to napravio i nakon toga otišao doma jer ga je Uefa kaznila. Da je ostao i sudio samo još jednu utakmicu četvrtfinala Eura, dobio bi za to honorar od šest tisuća eura. Sada će najvjerojatnije ostati žigosan i otpasti s liste potencijalnih sudaca za sljedeći SP u Brazilu 2014. Jednom je velikom pogreškom ugrozio cijelu karijeru. Ne, to sigurno nitko ne bi napravio namjerno”, zaključio je Beusan. Niti za šaku “Judinih škuda”, dodali bismo. Činjenica je također, vidjelo se to toliko puta – i Engleze, Talijane, Španjolce i Nijemce – suci također vrlo često “okradu”. I to ne tako rijetko. A cijeli je svemir jedno kaotično mjesto pa se ni od nogometa ne mogu očekivati čuda od perfekcije. Uostalom, zar je netko normalan od Wolfganga Starka mogao očekivati da za Hrvatsku dosudi penal u 86. minuti?! I to protiv aktualnih svjetskih i europskih prvaka?!
Za to nije potrebna nikakva teorija urote, stvar je čisto u psihi svakog tog suca. Nogomet bi ipak prije svega trebao biti samo igra. I bio bi to, kao što je nekad bio, da ipak i prije svega – nije postao globalni planetarni biznis u kojem “para vrti gdje burgija neće”. I Fifi i Uefi i domaćinima velikih natjecanja (užasa li – i velikim korporacijama) uvijek je u interesu da veliki pobjeđuju male, a od prilike do prilike (re)definira se pojam – tko je veliki, a tko mali. Kako bi onda na Euru u Poljskoj propali Grci pobijedili moćne Nijemce iza kojih stoji velika Angela Merkel? Nijemaca je u Poljsku na Euro doputovalo gotovo dvjesto tisuća i dobri su potrošači. A Grci su propali i u besparici nisu rasprodali niti minimalni namijenjeni im dio tribina.
Ispravno rezoniranje, može pomisliti navijač i vratiti se tezi s početka teksta. Sve je to ipak – jedna velika zavjera. Čovjek se nikada nije prošetao mjesecom… a nogomet je, kao što je to davno primijetio Garry Lineker, igra u kojoj uvijek pobijeđuju Nijemci. Naravno, bogati Nijemci.
Tekst preuzet iz Globusa