Pomalo je i šteta što se nakon vrlo uspješnog romana prvijenca »Circus Columbia« ( 2003) Ivice Đikić više no književnosti okrenuo publicistici (»Domovinski obrat – politička biografija Stipe Mesića«, 2004., »Gotovina, stvarnost i mit«, 2010. godine u koautorstvu s Davorom Krilom i Borisom Pavelićem). Naime, »Circus Columbia« već po pojavljivanju privukao je čitatelje i osvojio nekoliko uglednih nagrada te je potom i vrlo uspješno filmski obrađen u režiji oskarovca Danisa Tanovića. Literalni potencijal iskazan u tom djelu Đikić potvrđuje i u svom drugom romanu za kojeg ćemo tek vidjeti hoće li ga pratiti nagrade i filmovanje, ali pažnju čitatelja i kritike već je privukao…
Naime, drugi roman bosanskog Hrvata sa zagrebačkom adresom uronjen je u suvremenu nam stvarnost u tolikoj mjeri da će zasigurno privući veliki broj onih koji teška vremena u kojima živimo žele upoznati ne samo kroz vijesti s TV-a ili iz novina, već i kroz prizmu beletristike. I dok je u debitantskom romanu oslikao predratnu bosansku kasabu, u ovom romanu Đikić najviše pažnje posvećuje poratnim zbivanjima u Hrvatskoj, točnije problemu ratnog zločina hrvatskih postrojbi i reakcijama na takve postupke. No, da bi progovorio o tome, autor je zahvatio i doba Domovinskog rata, kao i ekonomske i političke emigracije stanovnika bivše države koji su osamdesetih godina prošlog stoljeća živjeli u Njemačkoj, složivši tako jednu širu sliku na temelju koje je lakše razumjeti balkanaske krvave zore devedesetih godina prošlog stoljeća.
Surova, ružna stvarnost
Radnju romana nosi Boško Krstanović, djelatnik Odjela za suzbijanje organiziranog kriminala u čiji će djelokrug posla, ponajprije zahvaljujući vlastitoj želji, doći i istraga ubojstva Andrije Sučića, u javnosti uglavnom omrznutog pripadnika Hrvatske vojske koji je javno priznao niz ubojstava koje je nad civilima, uz sudjelovanje svojih suboraca, počinio u doba Domovinskog rata. Sučić je, što gotovo nitko ne zna, Boškov biološki otac, pa je to mladom službeniku visoke državne policijske instuitucije dodatni motiv u istrazi vezanoj uz očevu smrt, a kad se saznanja vezana uz tu istragu povežu s rezultatima istrage nad Rimcem, jednim od gazda zagrebačkog podzemlja, onda na vidjelo izlaze brojne ružne stvari.
Saznajemo tako, između ostalog, puno toga o »bratstvu i jedinstvu« hrvatskih i sprskih kriminalaca koji surađuju i u trenutku kad su im države u ratu, zarađujući na razmjeni zarobljenika (!); pratimo put visoko pozicioniranog YU policajca koji postaje elitni njemački kriminalac te potom visoki hrvatski dužnosnik; upoznajemo se s mukama koje je početkom devedesetih imao rođeni Zagrepčanin kojemu je grijeh bilo samo srpsko podrijetlo majke; dotaknuta su i čisto politička imenovanja na vrlo važna mjesta, a skrenuta je pažnja i na činjenicu kako kriminalci itekako razumiju nove uvjete pa u borbu za zaradu ne ulaze samo silom i oružjem, već gradeći temelje za političko i ostalo institucionalnio djelovanje.
Slika Hrvatske koju Đikić nudi nije nimalo lijepa (ali jest, na žalost, istinita), a iako se kroz radnju dotakao brojnih traumatičnih pojedinosti dvadesetak nam godina stare države, ipak je središnji – ujedno i najzanimljiviji dio romana – priča o ratnim zločinima nad civilima. Đikić toj temi ne pristupa direktno govoreći o počinjenim zločinima, već svu surovost i besmislenost tog čina pokazuje kroz simboliku priče o batinjanju slonova.
Krvava »zabava«
Soni i Lanka nesretni su par slonova poklonjenih predsjedniku i smještenih na otoku gdje se el presidente često voli odmarati, a među odanim čuvarima njegove otočne idile je Andrija Sučić kojemu je taj posao svakako lakši od brojnih ratnih zadataka koje je do tog trenutka obavljao na mnogim ratištima. No, to mirno čuvanje predsjednika pretvara se u pravu moru nakon što nekolicina vojnika iz zabave (!) počne svakog dana tući i mučiti nesretne životinje. Ta se »zabava« uskoro pretvara u krvavi svakodnevni ritual kojeg provode gotovo svi stražari, a na one koji se sustežu ili ne žele u tome sudjelovati, gleda se s puno podozrenja. Kad Andrija to više ne može trpjeti, pokuša osloboditi slonove pri čemu teško strada u napadu jednog od njih…
Da bi rekao nešto o ljudima, Đikić – kao i u »Circusu Columbia« – progovara o odnosu ljudi prema životinjama. I dok je u središtu njegova prvijenca pomalo felinijevska potraga za mačkom, u ovoj je priči riječ o kafkijanski morbidnom batinjanju slonova, mučnom postupku koji, očigledno, u podsvijesti Andrije Sučića budi spoznaju o tome što je sve loše radio u ratu pa pokušava reagirati i najprije zaustaviti to zlo, a potom se, po završetku rata, i brinuti i preživjeloj slonici. No, sve to nije mu dovoljno da bi iz svijesti i podsvijesti nestalo zlo u čijem je stvaranju sudjelovao pa stoga, javno priznajući sve što je radio, indirektno pristaje na egzekuciju do koje neminovno i dolazi.
Sve u svemu Đikić je i ovog puta složio pažnje vrijednu priču koja je na poleđini ovog romana s pravom nazvana »društvenom studijom o traumatičnim hrvatskim vremenima« uz napomenu kako takva priča jednostavno mora biti – kriminalistički roman.
Sanjao sam slonove to u velikoj mjeri zaista i jest, ali istodobno je klasičan društveni, pomalo balzakovski roman s nizom dobro uočenih mana suvremenog hrvatskog društva i pokušajem da se pronikne u motive društvenih zbivanja i ljudskih karaktera pri čemu motive pretvaranja običnih ljudi u ratne zločince Đikić vidi ponajprije u tome što pojedinac najčešće nema snage oduprijeti se psihozi »općeg ludila«. Drugim riječima, pravi su junaci samo oni koji i u ratu i u miru ostaju – ljudi.
Tekst je preuzet sa Novog lista