Jedinstvena, sistemska
estetika žarkih boja, čistih i jednostavnih formi te eksplicitni
brending, učinili su Sebastian proizvode predmetima želja za koje se u
redu čekalo ispred galerije u centru Beograda, kakvu bismo danas nazvali
concept store. Izraz je 1991. skovao talijanski sociolog Francesco Morace, opisujući 10 Corso Como
– butik Carle Sozzani u Milanu, koji je izvorno trebao biti knjižara u
kojoj se izlažu umjetnine. Ipak, opseg trgovine proširio se na
fotografije, odjeću, namještaj… spajajući tako modu, umjetnost, dizajn,
pa čak i arhitekturu. Sebastian je bio jugoslavenski concept store, dok taj izraz još nije ni postojao.
Od nastanka 1972. u sklopu turističke agencije Atlas (isprva kao Atlas Art Agency)
i početka rada galerije u crkvi Sv. Sebastiana u Dubrovniku, Sebastian
je od male umjetničke galerije prerastao u kultni umjetničko-dizajnerski
brend. Od 1977., uz izložbeni
program i prodaju umjetnina, Sebastian uvodi novi izvor financiranja
galerijskog programa: oblikovanje, proizvodnju i plasman roba široke
potrošnje – u mreži vlastitih trgovina i prodajnih punktova, koja je do
početka devedesetih narasla na četrdesetak prodajnih mjesta diljem
Jugoslavije.
Limene kutije, stakleno posuđe,
bilježnice, mape, torbe raznih vrsta, ruksaci, pepeljare, olovke,
majice, deke, žičane police… teško je uopće obuhvatiti cijeli spektar
Sebastian asortimana koji je kroz godine proizveden. Proizvodnja je
obuhvaćala gotovo sve materijale, cijelu bivšu Jugoslaviju te prozvođače
svih skala: od najvećih industrija do malih obrtnika. Ime
Sebastian ostalo je u kolektivnom sjećanju generacija ljudi s ovih
prostora, posebno u Beogradu i Dubrovniku, gdje su bile locirane njegove
najvažnije galerije. Raspad
Jugoslavije i početak rata, bili su glavni uzrok gašenja Sebastiana:
period razaranja, propadanja i neprijateljstva bio je jednostavno
neizbježan i toliko sveprisutan. Dubrovačka
galerija danas, u potpuno drugom kontekstu još uvijek postoji, dok je
ona beogradska srušena zajedno sa zgradom u kojoj se nalazila, a mnogi
od aktera priče emigrirali su s prostora bivše Jugoslavije.
Mastermind iza brenda – Ljuba Gamulin
Iza cijele ideje i realizacije ovog
projekta – galerije i serijske proizvodnje dizajnerskih predmeta pod
brendom Sebastian, stoji jedna osoba – progresivni mastermind i
vizionarka: Ljuba Gamulin. Njezin
rad kao art direktorice i producentice Sebastiana, obilježen je (uz
Mirka Ilića, Borisa Ljubičića, Stipu Brčića, Nenada Dogana, Ivana
Doroghyja itd.) i u hrvatskoj publikaciji prestižnog Art Director’s
Club-a iz 1999. Poput svih
uistinu velikih ljudi, Ljuba u svojim pričama u prvi plan stavlja druge,
a skromna je kad govori o sebi, svom utjecaju na umjetničkoj sceni,
brojnim putovanjima po cijelom svijetu, poznanstvima i odnosima s
poznatim umjetnicima, filmašima, političarima… Ono što pak ističe,
obiteljska je povijest obitelji Gamulin, iz koje potječu mnogi istaknuti
pojedinci u hrvatskoj znanosti, umjetnosti, antifašističkoj borbi.
Ljubin otac dr. Tomo Gamulin, bio je
morski biolog – oceanograf, značajni hrvatski znanstvenik čije je
područje rada obuhvaćalo plankton, sitnu plavu ribu te školjkarstvo u
malostonskom zaljevu. Zaslužan je za znanstvena otkrića mriještenja i
migracija jadranske srdele, kao i za razvoj dubrovačkog Akvarija i
botaničkog vrta na Lokrumu. Bio je na čelu oceanografskih instituta u
Splitu, Rovinju i Dubrovniku, a kao stručnjak za morski plankton pozvan
je u američki Smithsonian Institute kako bi identificirao vrste
planktona koji su njihovi istraživački brodovi prethodno ulovili na
Mediteranu. Samozatajnost,
znatiželja i velika ljubav prema prirodi i moru, osobine su koje je
naslijedila i njegova kćer Ljuba Gamulin, danas 81-godišnja
umirovljenica.
Nakon životnih pustolovina po
svijetu: Parizu, Londonu, New Yorku, Beogradu, Meksiku, Izraelu, Africi i
gdje sve ne, Ljuba je napravila puni krug i našla mir tamo odakle je
sve počelo: na moru, na jugu Hrvatske – u dalmatinskom zavičaju, svom
prirodnom habitatu. Nakon burnih devedesetih, u potpunosti se povukla iz
javnog života i danas živi samotno u gradu Stonu na Pelješcu. Njezin
dan okupira čitanje brojnih knjiga, praćenje politike (posebno u
Americi), kuhanje i prerada domaće hrane, samoniklog bilja i gljiva,
internet i – Netflix! Sasvim donedavno, bavila se i uzgojem maslina u
Istri, u masliniku kojeg je sama posadila prije 25 godina.
Ljuba mi je velikodušno otvorila
vrata svog doma i svoje ličnosti, te dala pristup svojim dokumentima,
sjećanjima i fotografijama, s voljom za pričanjem priče o dijelu svog
života i rada: stvaranju jugoslavenskih predmeta želja i brenda kojeg se
svi sjećaju – a svi su zaboravili. Kako je sve počelo i zašto je
završilo? Zašto o Sebastianu nemamo ništa osim fragmenata sjećanja s web
stranica za prodaju vintage predmeta te onih koje okupljaju ljubitelje ex-yu dizajna?
Priča o širokoj seriji uporabnih predmeta Sebastian, počinje vašim
voditeljskim angažmanom u istoimenoj galeriji, osnovanoj u Dubrovniku u
prostoru renesansne crkvice Sv. Sebastijana. Kako je tekao taj put?
Prije Sebastiana radili ste na filmu, svojevremeno ste bili skripterica i
neformalno, asistentica režije Orsonu Wellesu, dok je na Vašem rodnom
Hvaru snimao film Dubina?
Nakon kazališne akademije, gdje nisam
prošla ispit za ulaz u sljedeću godinu (prva je godina bila probna),
upisala sam povijest umjetnosti, koju sam i diplomirala. Nakon
prve godine faksa, nisam odustala od ambicija da se bavim filmom, pa
sam počela volontirati na filmu kao treći asistent režije i nakon tri
filma, 1962. primljena sam u udruženje slobodnih filmskih radnika. U
Zagrebu, u pauzama između filmova, studirala sam, polagala ispite i
obilazila ateljee. Ušla sam u razne umjetničke prostore, odlazila u
gornjogradsku Galeriju suvremene umjetnosti kod kolega. Tu se sretala
specifična ekipa, vodili zanimljivi razgovori i slušale zanimljive
priče. Bila sam u toku i upoznala sam cijelu tu scenu; vjerujem da sam i
ja njima bila zanimljiva kao studentica povijesti umjetnosti koja se
sama uzdržava radom na filmu.
Ideja o galeriji se nametnula sama.
Kolege Božo Bek, Mića Bašićević i Boris Kelemen, koji su u to vrijeme
vodili spomenutu galeriju, predložili su mi jednog dana da pronađem
prostor u Dubrovniku, i kao njihovu ljetnu ispostavu vodim
izložbeno-prodajnu galeriju tada svjetski poznatih i vrlo uspješnih
hrvatskih naivnih slikara i kipara. Tog
ljeta, provedenog u improviziranom ali dobro popunjenom i atraktivnom
prostoru (preko puta kasnije galerije Sebastian), kroz moje je ruke
prošlo mnogo prvorazrednih umjetnina. Uz Generalića, Rabuzina, Večenaja,
Kovačića, Skurjenog, bilo je tu još desetak drugih slikara i kipara;
ljudi su stalno ulazili, komentirali, kupovali. Sve zajedno, ispalo je
jako uspješno.
Poslije ljeta, vratila sam se radu na
filmu, to je bila moja egzistencija ali je postajalo i teret. Prvobitna
ideja da doguram do režisera usput se istopila – za taj posao trebalo
je više hrabrosti nego što sam ja imala. Do tada sam već dosta putovala,
poznavala važnije gradove Europe ali i New York. Zarada na filmu mi je
davala slobodu, a i ja sam bila željna, kao i mnogi drugi u tom vremenu
da „vidim svijet“ koji je tada bio vrlo privlačan i bitno drugačiji od
našeg. Sa sezonskim iskustvom tog
ljetnog, galerijskog prodajnog prostora, postala mi je jasna i vrlo
privlačna ideja mog budućeg angažmana. Između filmova, vraćala sam se
kući u Dubrovnik i uglavnom tražila rješenje za prostor u kojem bi moja
zamisao mogla procvjetati. Kad
sam jednom shvatila mehanizam poslovanja i kako se galerija može sama
financirati, krenula sam u realizaciju ideje iz koje se onda rodio
Sebastian. Okupila sam odabranu ekipu od desetak umjetnika i krenula
ozbiljno u to: trebalo je naći prostor, novce, napraviti poslovni plan i
financijsku konstrukciju.
U to vrijeme, početkom sedamdesetih,
ideja privatnog poduzetništva bila je moguća jedino u formi “udružene
grupe građana”, a moja generacija je stasala i zauzimala sve bolje
pozicije u sve slobodnijoj privredi. Nekoliko mojih gimnazijskih
prijatelja zateklo se u ulozi direktora turističkog poduzeća Atlas, a tu
je bila i mlada, „tehnomenadžerska“ ekipa – puna elana, vizija te ideja
i osjećaja da je njihovo ostvarenje moguće.
Jednom prilikom, pri povratku iz
Londona, susrela sam ih na aerodromu u Zagrebu. O mom projektu već su
sve znali, jer sam prilikom svojih posjeta Dubrovniku uz kavu uvelike
pričala o svojoj zamisli da u Dubrovniku pokrenem privatnu galeriju
visokog nivoa. Savjetovali bi me kako da pristupim bankama i dođem do
sredstava, potpuno su sa mnom razradili tu zamisao i dobro su je
upoznali. I naravno odobravali, jer je doprinosila Dubrovniku a time i
njihovom poslu – turizmu. U tom trenu im se „upalila svjećica“: imali su
na raspolaganju prostor! Pristajem li da onu moju ideju zajednički
realiziramo?
Otprilike godinu dana, trajala je
adaptacija prostora crkvice Sv. Sebastijana uz Dominikanski samostan. Uz
veliki angažman i rješavanje brojnih problema koji su se pojavljivali
pri obnovi spomenika kulture, Atlas se pokazao kao najbolji mogući
partner, pravo rješenje za pothvat koji je uskoro zablistao i postao
kvalitetan doprinos gradu.
Ako se ne varam, na Vaš smisao za estetiku utjecala je obiteljska povijest, posjeti Italiji i talijanska kultura?
Imala sam sreću da sam 1954., sa samo
13 godina boravila u Rimu mjesec dana. To je za ono vrijeme bilo
nečuveno, a sve je organizirao moj stric, Grgo Gamulin [Grgo Gamulin
važna je hrvatska povijesna ličnost, znameniti povjesničar umjetnosti i
sveučilišni profesor, utemeljitelj hrvatske poslijeratne povijesti
umjetnosti. Istaknuti komunist i studentski organizator s Hvara,
sudjelovao je u Hrvatskom proljeću i radu Matice hrvatske; osnivač je
više stručnih časopisa i institucija, kao što je Institut za povijest
umjetnosti, op. a.] On je tamo boravio
više mjeseci radeći na restituciji umjetnina koje je fašistička vlast
zaplijenila iz dalmatinskih crkava u Drugom svjetskom ratu, a koje je
trebalo iz gomile izdvojiti i vratiti u Jugoslaviju. Mislim da je to
morao biti ogroman posao: nije bilo sigurnih dokumenata i načina kao
danas, a on je sve morao atribuirati na bazi svog ogromnog poznavanja
renesansnih, manirističkih i baroknih autora.
To je bio moj prvi susret sa jednim svijetom u kojem su vladala
drukčija pravila. Roba u izlozima bila je drukčija i privlačna, sve sam
upijala i sigurno je tu nastao moj odnos prema „stvarima“. Dijete iz
jednog svijeta gdje je sve još bilo elementarno, umjetnička i kulturna
nadgradnja još nejaka, ulica siva.
Važan susret s izlozima i ponudom,
osjetila sam i kasnije, kao studentica, u vrlo maloj prodavaonici tada
još nepoznatog Benettona, u Veneciji negdje sredinom šezdesetih godina;
tada sam još bila student i radila na filmu. Dućan je izgledao sjajno!
Imali su možda desetak artikala pletenine: džempera, šalova i kapa…
svaki predmet dolazio je u više skladnih boja koje su se onda
razrjeđivale u sve svjetlije nijanse. Bila sam impresionirana. Poslije
sam saznala da je sve proizvedeno u bijeloj i nakon toga bojano u jakoj,
pa u postupno manje zasićenoj boji. Tako se mogao kombinirati cijeli
sistem odjeće, a bilo je jednostavno u svakoj sljedećoj narudžbi
promijeniti boje i nijanse. Bijelih artikala je uvijek bilo na zalihi, i
nije se zatrpavalo onim proizvodima/bojama koje se slabije prodaju.
Prepametno!
Tu sam počela misliti i učiti, a
poslije, kad je došlo vrijeme, uspjela dokazati da se kod nas baš sve to
može napraviti, a da talenata imamo koliko treba. Svi smo već putovali,
shvatili da se može drugačije, nagledali se dobrih časopisa i proizvoda
i razmišljali o vlastitoj proizvodnji u dizajnu.
Dobar posao u Beogradu
Galerija Sebastian od svog osnivanja 1972. vrlo brzo se proširila
na još dvije podružnice – prvo u Beogradu a onda i u Varaždinu, no
ključno je bilo širenje na milijunski grad, Beograd. Upravo novo, veliko
tržište, bilo je prekretnica za početak razvoja komercijalnih
dizajnerskih uporabnih predmeta?
Dizajn je sve više okupirao moju
pažnju a Beograd je zaista bio prava prekretnica, s tim se u potpunosti
mogla realizirati moja prvobitna ideja: dubrovačka je galerija trebala
ljeti biti okrenuta stranim gostima i predstavljati naše likovne domete,
a zimi sam mislila predstavljati poznate i uspješne strane produkt
dizajnere našoj publici. Do toga nikad nije došlo. Pothvat je bio
preskup, a i Dubrovnik je zapravo bio „tanka“ destinacija za tako
značajne izložbe i tako velik napor da ih se dovede i pošteno odradi.
Imali smo svoju domaću publiku, ali to nije bilo dovoljno. Uz to,
prostorije nisu bile adekvatne za sve naše zimske aktivnosti.
Međutim, Beograd je bio velik grad,
do tada sam već u par proteklih godina mnogo naučila o vođenju
poduzeća/pothvata, zapravo smo bili spremni, ja nestrpljiva da nađem i
dizajnere i proizvođače, po čitavoj Jugoslaviji. Beograd je bio velik i
računala sam da ćemo po zakonu velikih brojeva, sigurno pridobiti
desetak tisuća građana kao svoje kupce. Projekt
je odmah prihvaćen i ponuđen mi je prostor na kraju ulice Knez
Mihailova, no upornošću i brojnim susretima u upravi Grada Beograda,
uspjela sam ishoditi mnogo atraktivniji prostor u istoj ulici (koji sam
sama zapazila), bliže glavnom trgu, na adresi Knez Mihailova 29a. U to
vrijeme, Knez Mihailova bila je obuhvaćena projektom revitalizacije s
namjerom da u njoj budu locirani atraktivni gradski sadržaji, a mi smo
postali dio tog projekta. Povjerenje nismo iznevjerili!
Instantni uspjeh koji smo ostvarili,
je bio apsolutno zapanjujući. Kad smo podigli zavjesu, ostali smo
potpuno zatečeni gomilom koja je nahrupila, da smo isprepadani morali
zatvoriti vrata i puštati po desetak kupaca. U velikoj reportaži o Beogradu, njemački dnevni list Süddeutsche Zeitung
opisao je red koji se protezao niz ulicu: izgledalo je kao da u velikom
redu ljudi čekaju neki rijetki prehrambeni artikl, možda neku jeftinu
kavu, a ne proizvode… i tu je išao opis naše ponude. Slabo se sjećam i
žao mi je da sam taj članak izgubila jer su upravo to bile prve rečenice
uvoda u našu beogradsku priču. Bili smo ponosni. Beogradski dućan postao je stvarno big deal
– ljudi su dolazili izdaleka s čitavim listama za svoje prijatelje,
subotom su stizali svi iz obližnjih gradova ali i ostalih gradova
Jugoslavije – mi smo bili mjesto za kupovinu.
Zašto nikad nije zaživjela galerija u Zagrebu?
Postojao je plan; koju godinu nakon
otvaranja beogradskog prostora, započeli smo osvajanje jednog zaista
fantastičnog u Zagrebu. Glavni gradski trg je bio pred redizajniranjem
po istom principu kao i u Beogradu – Zagreb je također htio uvesti
atraktivnije sadržaje na svoju centralnu lokaciju. Arhitekt je bio
Branko Silađin a nas su uvrstili u jedan od budućih sadržaja. Taj
prostor je bio na Trgu Republike, današnjem Trgu bana Jelačića 4 u
secesijskoj zgradi palače Popović, poznatoj po znamenitom Meštrovićevom
reljefu na polukružnom pročelju zgrade. Prodajni prostor obuhvaćao je
otprilike 300 kvadrata na tri etaže. Međutim, trgovina koja se nalazila u
tom prostoru – nije imala namjeru iseliti, a nije postojao pravni
mehanizam kojim bi ih gradska vlast mogla iseliti, kao što je to bio
slučaj u Beogradu. Nismo uspjeli dobiti planirani prostor.
Prvi program: staklo
Možete li se sjetiti prvog Sebastian programa? Što je to bilo i kako ste počeli s proizvodnjom?
Naš prvi program je bilo staklo, i on
nam je, što pripremom a što proizvodnjom i prodajom, priskrbio nekoliko
mjeseci da se snalazimo. Dizajnerica
našeg prvog programa, koja je ostala s nama do kraja Sebastiana, bila
je Emilija Marodić (Ema Varga, danas u Australiji), školovana na
beogradskoj Primijenjenoj akademiji, Odjel za staklo i keramiku. Ja sam u
izlogu njihovog likovnog udruženja zapazila neke keramičke posude koje
su se konceptom uklapale u ono što sam ja htjela realizirati kao
Sebastianovu estetiku predmeta. Tu sam dobila njenu adresu i tako sam je
pronašla. Upoznala sam je sa svojom idejom, postavili smo plan
proizvodnje i ona je izradila nacrte prema kojima su u tvornici stakla u
Paraćinu za nas pripremili alate. Bila je mlada ali neobično tehnički
spremna, dotad je u tvornici radila skulpture koje je izlagala, ali
nikad upotrebne predmete. Mislim da nikome tamo to nije ni palo na
pamet.
Naš prijedlog bio je bitno drukčiji
od njihove uobičajene prakse, mi smo znali što hoćemo ali za tako male
serije, jedini poslovni odnos je mogao biti onaj u kojem mi snosimo
čitav rizik. Emma je izradila nacrte, otišli smo u tvornicu, po njenoj
sugestiji zakupili lonac stakla i brigadu od desetak radnika. (“Lonac”
stakla je osnovna tvornička mjera na kojoj se bazira cjelokupna
tvornička proizvodnja i računica za ručno puhano staklo, op.a).
Pregledali su njene nacrte i naručili
smo sve to u kalupima od drva. U kalupima od drva izvode se male
serije, a naša je ideja bila da izbor bude toliko širok da prikrije
ograničeni broj komada. Time je dućan, kad smo ga jednom napunili, bio
fascinantan!
Poneseni oduševljenjem, dobrom
suradnjom i vrlo optimističnim prognozama, krenuli smo u proizvodnju dok
još dućan nije bio spreman. Dok
smo čekali da se onaj pravi, u Knez Mihailovoj dovrši, iznajmili smo
prostor u Sava centru. Ali ni taj prostor nije bio spreman na vrijeme, a
mi smo već imali pun kamion stakla! Od vrlo krupnih i teških posuda i
vaza do onih najsitnijih za rakiju. Emma je uletila s planom: tavan
iznad njenog stana u strogom centru bio je prazan, a bio je na petom
katu.
I tako smo nas dvije i još par
radnika istovarili kamion u centru grada. Ometali smo promet a i stanari
su nas poprijeko gledali, pa nismo ni koristili lift do četvrtog
kata…nošenje teških kutija po uskom stubištu na peti kat bila je muka i
kaos.
Sve smo raspakirali, napravili
inventuru i obavijestili prijatelje, to je trebalo sve rasprodati i što
prije nestati od tamo. Da je sve to apsolutno ilegalno i vrlo kažnjivo,
nikome od nas nije palo na pamet. A nitko nas nije ni prijavio. S
ove distance sve mi se čini kao san, glas se proširio munjevito i prema
nama se penjala rijeka kupaca! Sve je to dosta brzo i kaotično
završilo, bilo je i smijeha i muke. Ipak, prodaja je bila vrlo uspješna u
svakom smislu – sad su svi čekali sljedeće pošiljke i prodaju u pravoj
trgovini.
Sa staklom smo počeli i uvijek smo s
njim imali velikog uspjeha – onako prozirno, uklapalo se u svaki postav
dućana i izloga. U proizvodnji stakla Emma i ja smo bile uvijek prisutne
na loncu u tvornici: stakleni program zahtijevao je uvijek nove forme i
alate, a o broju pojedinog artikla odlučivalo se na licu mjesta.
Rekli ste kako se nikad nije dizajnirao izolirani predmet već
cijeli sustav, “porodica” predmeta. Uz to, jedna jedinstvena estetika
provlačila se kroz sve te stvari…
Dizajniranjem porodica i upotrebom
jakih i čistih boja koje smo usvojili kao naš stav, zapravo smo jako
uravnotežili izgled čitavog prodajnog prostora. Nemojte zaboraviti da se
tih godina još uvijek živjelo u mutnim i sivim tonovima i da je boja
bila klik života za mene, a izgleda i za čitavo društvo! Bilo je jako
mnogo artikala, ali pod zajedničkim nazivom, nisu stvarali kakofoniju
nego očiti sklad. Time smo sugerirali ponašanje kupaca koje bi se moglo
prenijeti i u njihove domove, što se u praksi i potvrdilo.
Koje sve stvari su činile program Sebastiana i na koji način se on razvijao kroz godine?
Nije postojao plan, hrlili smo svemu što nam se dopalo, procjenjivali na bazi zdrave pameti koliko
je rizika u novom projektu i koliko smo tog rizika spremni preuzeti.
Programi su se množili, neki i ponavljali, neki ostajali za nama, a u
času kad smo već postali poznati, počeli su nam se i sami javljati
kupci, dizajneri i proizvođači, sa projektima ili sugestijama, koje smo
zapravo često prihvaćali.
Po jednom takvom prijedlogu, pronašla
sam tvornicu u slovenskoj Škofjoj Vasi, te naručila deke od čiste vune
(singl i duple), u našim bojama te crnoj i bijeloj. Deke su bile
specifične i po tome što su imale rese po dužoj strani, a ne kao obično –
jer je jeftinije – po kraćoj.Što ipak znači pravi dizajner, pokazalo se
kad se tog posla prihvatio naš sjajni dizajner tekstila Vladimir
Stojanović, i kreirao dvije kolekcije kariranih deka, jednu s prepletima
plave i zelene, a drugu s prepletima crvene i žute boje. Bilo je to
bogatstvo boja i mislim da smo ih prodali preko 5000 komada.
Možda najšire prepoznatljiv i najviše upamćen program Sebastiana,
ikonička je serija proizvoda od lima u suradnji sa Saturnusom,
ljubljanskim proizvođačem kutija od lima?
Iz današnje perspektive, to je bio vrhunac naše produkcije, Sebastianov highlight.
Najbolje, najatraktivnije i najekonomičnije što smo ikad proizveli. To
je do kraja postojanja našeg dućana bio najtraženiji artikl, jeftin i
veseo. I danas mi ljudi prilikom susreta ili upoznavanja kažu da još
neku kutiju imaju.
Voditeljica i koordinatorica programa
Bojana Komadina i ja smo tu priču započele pitajući se kako da krenemo u
program iz lima, razmišljajući o limenci graška. Limenka je ovdje bila
samo ambalaža, koja je sigurno morala biti jeftina, pošto je proizvod
kao takav bio jeftin. Eureka moment je bila kutija kreme Nivea, plava sa
izvrnutim tankim obrubom poklopca, što je bila tehnološka nužnost.
Naše prvo pitanje na sastanku s
ekipom iz Saturnusa je bilo: da li unutrašnjost kutije kao što je ona za
kremu, može biti u boji a ne u prozirnom laku a pritom ostati
upotrebljiva za čuvanje hrane, keksa itd? Do tada smo uvijek nailazili
na kutije za kekse s prozirnim lakom iznutra.
Kad smo dobili potvrdni odgovor,
pristupili smo naručivanju naše kolekcije u zamišljenim količinama, po
par stotina od vrste iz svih njihovih alata koje smo odabrali, možda
dvadesetak, zamišljajući da ćemo dobiti vrlo jeftin i savršen, vrlo
atraktivan proizvod – s jednom bojom iznutra a drugom izvana. Možete
zamisliti kako smo glupo izgledale kad su nam rekli da su naše količine
smiješne i to zapravo uopće nije izvedivo pošto oni rade po 300.000
limenki dnevno!
Do onda smo mi već dešifrirale
proizvodnju raznim pitanjima i potpitanjima i dale naš prijedlog: uzmite
10.000 limova (vrlo velike ploče, cca 2 kvadratna metra) i sve ih
obojite crveno. Nakon toga, po 2.000 ploča provucite na drugoj strani
bijelom, plavom, zelenom i crnom bojom. Dalje, u proizvodnji svakog
artikla, na polovici naručene količine, okrenite ploče s crvene na
recimo crnu stranu. Tako dobili crne kutijice s tankim crvenim rubom
poklopca i crvene sa crnim. Ovo smo ponovili za sve boje i artikle. Tu
je s naše strane bilo mnogo računanja, artikli su bili raznih veličina,
svi alati tvornički a mi smo samo napravili redizajn bojom i zapravo
marketinšku revoluciju. Od tehnologa iz Saturnusa smo prihvatili još
neke sugestije, tako da je bilo minimalno otpada. U
proizvodnju nas pri kraju Sebastiana kasnije nisu puštali slobodno kao
na početku: količina tehnoloških informacija koje smo skupile i
iskoristile, može se usporediti s industrijskom špijunažom – i oni su
toga postali svjesni.
Vaši suradnici opisuju Vas kao osobu koja je imala smisao za dobar
posao, dizajn i dobrog dizajnera. Boris Ljubičić jednom je rekao kako
je vašim suradnicima “lako kad imaju tebe”. Kako ste nalazili dizajnere,
kakvo je bilo iskustva rada s njima?
Bili smo mala zemlja i ljudi mog
profila i godina, uglavnom su se poznavali. Dizajneri su u to vrijeme
često bili arhitekti. Nije bilo teško pronaći suradnike, a i čitava se
stvar vrlo postepeno razvijala. Sebe
doživljavam kao producenticu, a svi moji suradnici dizajneri su
profitirali (u najboljem smislu te inače ružne riječi), od suradnje sa
mnom: omogućena im je realizacija njihovih ideja u serijskoj
proizvodnji, praksa, rad u tvornici, suradnja s tehničkim službama,
putovanja u udaljene tvornice i republike…općenito, za njih je to bilo
brušenje zanata.
Neki od njih bili su vrlo mladi a
neki već su bili poznati i formirani dizajneri, pravi „tvornički
štakori“, od njih sam ja učila i odlično smo surađivali. Tu je naravno
uvijek bio i ugovor i honorar, sve po dogovoru. Prijedlozi za programe
uglavnom su dolazili s moje strane ali dizajner je imao kreativnu
slobodu, naravno unutar našeg kućnog stila. Ipak, čitav pothvat sam
morala imati pod kontrolom, pogotovo prihodnu i rashodnu stranu. Zbog
toga su i količine koje smo naručivali bile potpuno i jedino pod mojom
kontrolom; nisam sumnjala da su svi proizvodi od reda bili atraktivni
ali broj je bio presudan, nismo smjeli stvarati zalihe. Tvornice ne bi
ni prihvatile serije koje su bile van njihovih parametara i time slabo
isplative. Tu je moja uloga bila odlučujuća, čitav rizik narudžbe je bio
na mojim plećima, a tako i rizik apsolutno svakog detalja i posla, kao i
izložbe u galeriji.
Tko su bili vaši suradnici, vaš tim? Možete li se sjetiti nekih od dizajnera?
Oko prve ili druge godine rada
beogradske podružnice, već sam kao suradnicu imala Živu Kraus koja je
kompetentno predlagala i vodila zahtjevni izložbeni program (tri
galerije s deset izložbi godišnje), iako je kao i danas, živjela u
Veneciji.
Otprilike u isto doba pridružila nam
se i diplomirana dizajnerica Bojana Komadina (danas Barltrop, u
Ujedinjenom Kraljevstvu) kao voditeljica proizvodnje programa. I ona je
bila talentirana, metodična, dobro je planirala i voljela je svoju
poziciju kod nas. Bila mi je zaista desna ruka, uvijek spremna na
dijalog i kvalitetne sugestije. Ona je u potpunosti projektirala naš
veliki i vrlo efektan program kartonske galanterije u natron kartonu s
tankim crvenim rasterom i jednostavnim ali elegantnim crvenim ručkama,
koji je bio odlično prihvaćen.
Ključna osoba u stvaranju našeg
vizualnog identiteta bio je naš stalni suradnik Tomo Gusić, grafički
dizajner koji je oblikovao logotip Atlasa i Sebastiana, te njegovu
primjenu na svim našim artiklima. Ljerka Mikić, koja je vodila
Atlasovu poslovnicu u Varaždinu, bila je zaslužna za naše širenje tamo.
Pratila je naš razvoj i znala je sve o Sebastianu, bili smo na kraju svi
dio Atlasa, a i sama je bila poznavateljica likovne umjetnosti – bila
nam je vrijedan dodatak.
Također, za nas je bio važan i Slavko
Timotijević, urednik Beorame – vodiča kroz beogradska kulturna
događanja, a zatim i našeg jedinstvenog sezonskog vodiča Art &
Holidays Dubrovnik iz 1988. Usko s nama surađivao je i arhitekt Zoran
Bulajić, koji je projektirao i nadzirao postave serijski proizvedenih
programa u beogradskom prostoru. Od
dizajnera, Emma Varga je od početka bila naša dizajnerica
stakla.Vladimir Stojanović bio je izvrstan modni dizajner za područje
tekstila, naše deke, šarene polo majice i bijele T-shirts s natpisima.
Ambicioznije programe papirnate
galanterije, dizajnirao je Dragan Stojanovski, dragocjeni član naše
ekipe koji je bio i grafički dizajner za gore spomenute vodiče kroz
kulturu i umjetnost. Sve što je on radio s papirnatim blokovima, bila je
u tom poslu čista kreacija.
Bili su tu Mladen i Marijan Orešić
koji su nam dizajnirali složivi koš za smeće, izrađen kod našeg velikog
proizvođača Feroplasta iz Buja. Eduard Čehovin radio je za nas u
vlastitoj proizvodnji, kolekciju kartonskih kutija i mapa specifičnog
uzorka. Grafička dizajnerica Marija Andolšek iz Ljubljane dizajnirala je
naše specifične namjenske razglednice koje smo dijelili. Imali smo
jednog genijalnog dizajnera za police kao i jednog za lampe, čijih se
imena ne mogu sjetiti. Dosta smo radili i s kućnim dizajnerima iz
tvornica i slobodnim umjetnicima čiji smo rad poštovali i željeli
prodavati kod nas.
Često sam bila u tvornici uz
pojedinog dizajnera i iskustvo se nakupilo. Bilo da se radi o kartonu,
staklu ili tekstilu, znala sam precizno odrediti projektni zadatak i
odabrati odgovarajućeg dizajnera. On/ona su uvijek uobličili moju
zamisao, dotjerali je, dali joj točne i skladne dimenzije i naravno,
često su predlagali poboljšanja ili izmjene. Bili smo uvijek na istoj
liniji i ja sam te prijedloge odreda prihvaćala.
Bilo je mnogo timskog rada, pripadali
smo otprilike istoj generaciji, htjeli smo bar malo pomaknuti granice i
unaprijediti život – barem milimetar. Bili
su to jako dobri suradnici, koje sam zadržala u najboljem sjećanju, svi
smo mi zajedno radili na jednom velikom projektu koji nas je ujedinio i
zbližio.
Družili smo se i van galerijskog
prostora, često smo u pogone putovali zajedno. Naš kreativni razgovor o
poslu koji nas je sve ispunjavao, odvijao se u vlaku, avionu, u
restoranima, na autocestama širom Jugoslavije….Potvrda o uspjehu nas je
povratno hranila jer sve što smo zajedno ostvarili imalo je odjeka – u
društvu, medijima i na kraju, u dobroj bilanci na kraju godine. Ona nam
je omogućavala slobodu i osiguravala potpuno povjerenje Atlasa. Za mene
je sve to bilo jako važno, taj osjećaj da nikad nisam iznevjerila to
povjerenje i njihov ulog u “moju” stvar.
Kakva je pak bila suradnja s proizvođačima i tko su zapravo bili
Sebastian proizvođači? Surađivali ste s proizvođačima po cijeloj
Jugoslaviji, od najvećih industrija do malih obrtnika. Kako je izgledao
vaš proces rada?
Radili smo najviše s velikim
tvornicama, počeli smo s tvornicom stakla u Paraćinu. Simpo Vranje radio
je modularne madrace, Tovarna volnenih odej iz Škofje Vasi za nas je
proizvodila vunene deke i pamučne pokrivače, Inex Ezerka na Ohridu radio
je proizvode od eloksiranog aluminija; Saturnus iz Ljubljane proizvodio
je limene kutije, Feroplast iz Buja žičane police i košare, TOZ iz
Zagreba pisaći pribor i uredske mape, Tekstilni kombinat Vranje
proizvodio je šarene polo majice, Vigal iz Vrgorca torbe i ruksake,
kišobrane smo radili u Lendavi….
Mislim da je najmanji proizvođač bila
kaznionica u Lepoglavi gdje su jedno vrijeme, po našim nacrtima
izrađivali košare od guljenog i svježeg vrbovog pruća. U
to vrijeme, rado bi nas pustili u pogone i pokazali kako to sve
funkcionira, što nam je bilo jako korisno u procesu stvaranja proizvoda.
Mogli smo predvidjeti nepotrebne troškove i ukloniti ih, otkriti
tehnološke mogućnosti za koje nismo znali. Da proizvođači nisu u tome
vidjeli obostranu korist i shvaćali važnost optimizacije proizvoda,
mogli bi to zvati i industrijskom špijunažom: otkrivanje detalja
tehnološkog procesa je delikatna tema.
Nakon što bi dizajner završio
tehnički crtež projekta, prvi korak u razvoju bio je obilazak pogona
zajedno s njim, da shvatimo kako teku proizvodne linije, a zatim slijedi
feasibility
procjena svakog predmeta prema, sada poznatim, parametrima. Pogone koji
su mogli proizvoditi samo velike serije, dobro smo upoznali kako bi
sami mogli predložiti nama potrebna rješenja unutar njihovih tehnoloških
mogućnosti.
Jako sam poštovala čitav sistem
proizvodnje i pazila da nikog ne oštetim. Moj jedini interes bio je da
zaradimo dovoljno za naš cijeli izložbeni program a nipošto da se ja,
ili moji suradnici usput obogatimo. Mogli smo prihvatiti sve uvjete koje
su nam u tim pogonima postavljali, ukoliko sam mogla izračunati da će
cijena artikla u našoj ponudi biti prihvatljiva. To znači da je
proizvođač također morao biti zadovoljan i da smo sa svima razvijali
dobre odnose, koji su se svakim novim proizvodom dodatno utvrđivali i
naša suradnja je bila win-win situacija.
Kad bi jednom utvrdili proces
proizvodnje i cijene, izložili prvu pošiljku i mogli procijeniti
budućnost konkretnog proizvoda – sve sljedeće isporuke serija bile su
jednostavne, isporučivane gotovo automatski preko telefona. Tako su
primjerice Saturnus kutije ili crveni proizvodi od žičane mreže
Feroplasta iz Buja, stizali skoro mjesečno, isto tako i uredski pribor
iz TOZ-a u Zagrebu. Tu je
dizajner trebao samo jednom predati nacrte i pregledati prototipe,
eventualno popratiti početak proizvodnje. Često smo radili i samo
redizajn, mijenjali boju ili spajali dva njihova alata za jedan proizvod
u našim bojama. Iznimka od ove
prakse bila je proizvodnja stakla, u kojoj smo bez problema mogli stalno
kreirati nove programe i raditi promjene u količinama na licu mjesta –
dapače, to je bilo i potrebno.
Sebastian je bio tvrtka-kćer turističke agencije Atlas, kako je taj poslovni odnos izgledao?
Osim galerija u Dubrovniku, Beogradu i
Varaždinu, imali smo dućane u sklopu Atlasovih poslovnica od Skopja do
Bleda – uz par franšiza, nazovimo to tako. Dobro smo poslovali i na
kraju godine smo uvijek imali odličnu bilancu, a usput smo bili i
odlična promocija Atlasu, zapravo cvijet u njihovom reveru, što mi je
osiguralo potpunu samostalnost. Atlas je uzimao proviziju od 15%, ali
nitko iz direkcije Atlasa se nije miješao u moj posao niti predlagao da
izlažemo nekog od njihovih talentiranih sinova ili susjeda. Stekli su
povjerenje i tako se ostvarila rijetka stvar – potpuna kreativna i
poslovna sloboda. Tu je bila i potpora medija, redovito su pratili naša
otvaranja i nove programe. Znala sam da će, ostane li sve pod našom
kontrolom, tj prezentirano na pravi način i u našim vlastitim rukama,
novi proizvodi uvijek pojačati i još više nas vezati za publiku.
Kakva je bila vaša kreativna i poslovna strategija? Jeste li to
radili intuitivno ili su korištena istraživanja tržišta i znanstvene
metode?
Intuitivno, ali i s promatranjem
tekuće trgovačke i proizvođačke scene. Kalkulacije za sve projekte, a u
početku i samu beogradsku galeriju, bazirala sam na broju od 10.000
posjetitelja. Istovremeno sam mogla dosta precizno izračunati koliko će
nas beogradski prostor i izložbeni program koštati, koliko ljudi treba
fiksno zaposliti. Svi ti podaci bili su vezani za gornju brojku od
10.000 potencijalnih kupaca u milijunskom gradu poput Beograda. To je
bila računica za pozitivnu nulu jer bi to onda pokrivalo troškove ali ne
i odbacivalo dobit. Svaki projekt koji se mora sam financirati od
početka, trebao bi se zasnivati na takvoj “ziheraškoj” procjeni.
Ipak, zbog ograničenog broja komada
unutar projekta, koncept mi je bio da se ponuda u potpunosti izmijeni
novim programom otprilike jednom mjesečno. Poslije bi ipak ostalo nešto
neprodanih ali uspješnih proizvoda. Kako smo sve radili u 4 boje (+ crna
i bijela), uvijek smo mogli u novi izlog staviti i neki stari proizvod
koji se uklapao, i tako ostvariti prodaju. Sve je to bio običan zdrav razum, common sense. I danas sam uvjerena da je to tajna svakog uspjeha, uz talent – common sense!
Je li bilo loših poslovnih poteza i/ili nekih nesretnih okolnosti?
Evo kako je tekla povijest jednog
lošeg poteza: ne sjećam se tko je započeo razgovor o suradnji, ali
ostvaren je dogovor s Namom u Ilici u Zagrebu. Na prvom katu poznate
robne kuće, dobili smo dosta skučenu tezgu. Podjela novca je dogovorena a
prodavač je bio njihov – nitko od nas nije tu bio prisutan u prodaji.
Prostor je bilo premalen za bilo kakav ozbiljni angažman, pa i reklamu. U
takvim uvjetima stvari su se slabo prodavale, pa su oni tu robu
porazmještali po štandovima „kamo je i spadala“. Tako su se primjerice
limene kutije, onako šarene i privlačne, u jako okrnjenoj porodici našle
u prostoru za suđe, između mašine za meso i bijele keramike s plavim
rubom. Naše fine vunene deke u žarkim bojama našle su se među sintetskim
bež i smeđim dekama… sve smo brzinski pokupili nakon dva mjeseca i tu
je suradnja prestala. Tu se
potvrdilo da sam imala pravo: trebamo sve držati pod vlastitom
kontrolom, uključujući prezentaciju prije svega, a onda i sve troškove i
prihode. Već smo ionako imali dvadesetak prodajnih punktova u Atlasovim
poslovnicama, koji su slabo trgovali jer smo uglavnom bili ugurani, na
repu prostora, s krnjom ponudom. Morali smo to prihvatiti kao Atlasovu
ideju, koja se zapravo nije nikome isplatila, a nas je u Sebastianu
dodatno opteretila nepotrebnim poslom. Na kraju, pred rat, ipak smo
toliko narasli i povećali promet i proizvodnju roba, da smo u Dubrovniku
morali otvoriti veliko skladište s pet zaposlenih i šefom.
U kojem trenu je Sebastian bio na svom vrhuncu i na koji način se očitovala ta snaga brenda?
Sebastian nije stigao do vrhunca.
Izvoz nam nikada nije padao na pamet mada je jedan njemački trgovac sa
sličnim lancem dućana izabrao robe za 10 tisuća njemačkih maraka, kao
posebnu i kratkotrajnu, a efektnu ponudu – uz primjedbu da je ovo
jednokratna kupovina, jer on garantira svojim kupcima kako će kod njega
uvijek moći kupiti “istu čašu” ako razbiju komad iz kompleta. Obratno od
nas, koji smo mijenjali ponudu svakih mjesec dana. Ali to je svakako
bio kompliment. Bili smo napredni
brend i naša snaga između ostalog, očitovala se u neočekivanim i
naprednim projektima – nije bilo potrebno da samo zarađujemo, nego smo
mogli promovirati koncepte i projekte koje smo smatrali važnima za
društvo.
Jedan od takvih bio je projekt (sada
tako aktualne!) reciklaže. U Ljubljani je kemijska industrija Donit
prema nacrtima i idejama arh. Saše Mächtiga (čuvenog industrijskog
dizajnera, projektanta kultnog Kioska K67, op.a.), proizvela prve
reciklažne kontejnere za staklo, koji su u Ljubljani tada već bili
postavljeni u jednoj dosta ekskluzivnoj ali maloj četvrti. Bila je to
proba, navikavanje, pošto je u to vrijeme trebalo odvajati prozirno od
obojenog stakla i to je smatrano glavnim problemom koncepta. Moj
prijedlog da kontejnere izložimo u Beogradu u galeriji, ali i ispred
galerije na ulici, izazvao je mnoge skeptične primjedbe, a i potpunu
nevjericu da bi tako nešto moglo uspjeti. To sam naravno mislila i ja,
ali netko je trebao napraviti prvi korak koji će odjeknuti. U troškovima
je sudjelovao i Donit, za njih je to također bilo potencijalno, mada
još uvijek udaljeno tržište.
Mi smo organizirali medije, kao i
okrugli stol na televiziji sa svim subjektima koje je trebalo povezati:
tu su bili staklari, poduzeće za otpad, netko iz uprave grada,
transporta itd. Sve to je imalo smisla a mi smo sebi taj luksuz, trošak,
mogli dopustiti i ponositi se tom medaljom. Izložbu smo prebacili i u Dubrovnik, izložili kontejnere u Sponzi i na Stradunu. U Beogradu i u Dubrovniku podjednako, prolaznici su uglavnom gledali na njih s podsmjehom i nerazumijevanjem. Bili
smo ispred svog vremena barem trideset godina. Tek danas, reciklaža je
došla na red. U mom gradu Stonu, sustav reciklaže nije razvijen ni dan
danas.
Efektnu suradnju na tom tragu, imali
smo i sa slovenskim Elanom, kojem sam predložila da novu spravu, švedske
ljestve, promovira u našem beogradskom izlogu. Par puta dnevno, tu su
vježbali gimnastičari u prikladnim, također ponuđenim dresovima, po
jedna djevojka i jedan momak. To
je za Sebastian bio čisto promotivni projekt, ništa mi tu nismo
dizajnirali ali je izlog bio jako privlačan i drukčiji, publika se oko
njega okupljala a to nam je bio i cilj. Isti je razlog imao i Elan, bila
je to veza dva već poznata brenda. Mislim da su oni, kao jači, nama
dizali ugled. Naravno bila je tu i prodaja, ali manje značajna nego
naših proizvoda. Uostalom, nije trebalo uvijek ni zarađivati.
Ljudi koji se sjećaju tog vremena govore o Sebastian proizvodima
kao o luksuznim i dotad neviđenim predmetima, koji su se dizajnom
odvajali od svega ostalog na tržištu. Postojalo je rašireno mišljenje da
je Sebastian uvoz iz Italije…to je mislio čak i čovjek koji je prodavao
vaše stvari!?
To sam i ja ponekad čula: da smo
luksuzni ili skupi. Po meni, to su sve bili predmeti za svakodnevnu
upotrebu, nikad samo dekorativni i uvijek funkcionalni. Svojom čistom
linijom i hrabrom bojom uvodili su stil i red, oslobađajući prostor od
nepotrebnog šaranja i ukrasa. Nikako skupi ili preskupi. U Beogradu su
čak na sastanku u društvu dizajnera (nekako je to stiglo i do mene),
rekli: “Lako je njima kad sve uvoze iz Italije!” Zapravo
sam ja htjela da moja poruka bude i ostane: sve je moguće i u
Jugoslaviji! Danas ipak, više ne: tržište je premaleno i snažan je uvoz
koječega…Takav poduhvat u današnjoj Hrvatskoj više se nikad neće moći
ponoviti.
Što se dogodilo da se tako jak brend ugasio? Je li to posljedica
nesretne pretvorbe i privatizacije ili su razlozi još kompleksniji? Ima
li uopće logičnog objašnjenja?
Do početka rata, Sebastian je toliko
narastao da je postao za mene noćna mora i tih posljednjih godina, sve
je bilo ispunjeno kompromisima. Bilo je sve više zadataka i moranja, ja
sam pala u drugi plan. Postala sam važan kotač jednog mehanizma ali ipak
ugrađena u njega. Svi su se veselili da me vide, ali prvo pitanje je
uvijek bilo: “Što ima novog u Sebastianu?“, a nikad: “Kako si ti, o čemu
razmišljaš?”
Stvaranje novog organizma,
zapošljavanje suradnika, stalnih i honorarnih, posjećivanje brojnih
tvornica širom Jugoslavije, upoznavanje njihovih ekipa, od direkcije i
tehničke pripreme do samog radnika na traci, sve je to u prvim godinama
bilo uzbudljivo i poticajno, uspjeh nas je stalno gonio na više, brže,
bolje. Ne moram naglašavati da je to u potpunosti izbrisalo moj privatni
život, u njega se uvukao posao kroz stalnu prisutnost nekoga od
suradnika, zajedničke večere, druženja nakon posla u nekim zabačenim
sredinama (recimo Vranje ili Prokuplje), neprestane priče o iskustvima i
novim projektima i mogućnostima, sve je to bilo plodonosno i kreativno,
ali kao što sam na kraju počela shvaćati, život je više od toga. A to
nešto sam u potpunosti propuštala.
Onda sam se razbolila i imala jednu
veću operaciju. I shvatila da je to prilika da otiđem. To sam prijavila
upravi i fiksirala datum: bit ću tu još 6 mjeseci, srediti buduću sezonu
i nekoliko sljedećih programa i problema i otići zauvijek. Naravno da
sam o tome mnogo razmišljala, trebalo je iz statusa javne osobe sa svim
mogućim privilegijama preći u anonimnost.
Možda koji mjesec nakon mog odlaska,
izbio je rat i time je ova naša priča, Sebastian, privedena kraju. To je
zapravo bio konkretni razlog, do urušavanja nije došlo. Zgrada u kojoj
se nalazila beogradska galerija je srušena radi izgradnje nove, što je
zapravo bila olakotna okolnost kod imovinsko-pravnih pitanja.
Ipak, dok se Sebastian gasio, iz
uprave Atlasa su na vrijeme (ne znam točno kako) uspjeli zamijeniti svu
preostalu robu, ali samo financijski. Kad
sam nakon dosta godina ponovo posjetila Beograd, upozorili su me da
postoji sličan dućan i u njemu sam našla neke naše proizvode, staklene
bočice za mirodije. Mi smo ih zatvarali limenim zatvaračima na navoj u
svim našim bojama, a u staklu je bio dosta
diskretno otisnut naš logotip. Ako nisi posebno obratio pažnju, nisi ga
ni zamijetio. Oni su napravili nove zatvarače sa svojim natpisom i tako
prisvojili proizvod. Pretpostavljam da im je naše zalihe, bar
djelomično, prebacio netko tko je izvršio trampu sa Atlasom.
Kad gledate taj dio svog života i rada s odmakom, što Vam sve pada
napamet? Jeste li kao netko tko je živio stvaralaštvo, razočarani tim
raspadom i zaboravom? Koliko Vam je teško palo što su jednu izuzetnu
priču koju su svi znali – svi i zaboravili?
Ostavku sam dala možda pola godine
prije rata. U to vrijeme rat se još nije naslućivao i mislila sam
nastaviti s nekim sličnim poslom, a preseliti se i živjeti na selu. Rat
je prekinuo naš i svačiji rad. U jednom jedinom danu, sve se zatvorilo.
Čitav taj ratni period provela sam u Dubrovniku, po ulicama i Stradunu.
U Dubrovniku, unutar zidina, neprestano srećete dvadesetak istih
poznatih lica; svi smo nosili fotoaparate, razmjenjivali informacije i
iskustva, te pokušavali što više zabilježiti. Rat je nevjerojatan
doživljaj, pogotovo ako ga gledate iz prvog reda.
Rat me ostavio na cjedilu u svakom
smislu; bez plaće, bez zdravstvenog i mirovinskog, sa sasvim malo
gotovine. U to vrijeme, prihvatila sam se posla i izradila jedan
dokument, zapravo tekst o tome kakav bi projekt trebao novoj državi,
koja s razvijenim pogonima i u suradnji s odličnim dizajnerima (što je
Hrvatska imala!), može početi od nule i postati ravnopravna u
proizvodnji roba širokog spektra i konkurentna u izvozu na zapad. Bila
sam uvjerena da znam o čemu govorim, i činilo mi se da bi to, obzirom na
moje poznato ime, iskustvo i poznavanje industrije, moglo biti
prihvaćeno kao razuman prijedlog. Otišla
sam u Zagreb “trbuhom za kruhom” i tamo stjecajem raznih okolnosti,
dobila posao u Rukotvorinama, firmi u stečaju u vlasništvu Zagrebačke
banke.
Ideja je bila: oblikovanje kućnih
predmeta (sve za radni i trpezarijski stol), s proizvođačima iz stare
garniture. Novi pristup bi bio primjena dezena s hrvatskih vezenih
tkanina, nošnji, licitara i sl. na suvremenim uporabnim predmetima,
naravno sve svedeno na skladni i često jedva vidljivi znak ili uzorak,
ali prihvatljivo i sigurno vrijedno stanovnicima Zagreba. U to vrijeme,
ni na kakve druge kupce nisam smjela računati.
Projekt je prošao, posao se pokrenuo,
trebalo je napuniti nekoliko dućana, stvoriti realnu zalihu. Bilo je
jako mnogo poteškoća, ali i Rukotvorine su bile namijenjene prodaji a ne
nekom takvom projektu, što ja naravno nisam znala. Mislim da je ovo
mučenje trajalo otprilike dvije godine. Rukotvorine su prodali, a ja sam
pritom svjedočila svoj mizeriji privatizacije i ljudima koji su tada s
dna isplivali na površinu.
Nakon toga sam radila u još nekoliko
kombinacija i na kraju je došao projekt galerije Barkomania, koja je uz
sadnju maslina bila najbolje što sam u životu napravila. Za ovaj
projekt, na razumijevanju i financijskoj podršci, najviše moram
zahvaliti Tomislavu Kličku, pokretaču i današnjem vlasniku zagrebačke
Laube. Par godina prije
zatvaranja Barkomanije, prodala sam mali 30-kvadratni stan u Dubrovniku
(koji je sve što sam od Atlasa dobila za podizanje na noge čitavog
jednog sustava i dvadeset godina uspješnog rada). S tim malim kapitalom
odmah nakon rata kupila sam poljoprivredno zemljište u Istri i posadila
170 maslina. Napravila sam taj veliki korak i zauvijek otišla iz grada.
Iznajmila sam kamenu kućicu usred istarskog malog sela, u potpunoj
tišini, i tu provela nekih 15 godina. Ali nikada nisam zamišljala da tu i
završim: moja domovina je jug – neudobna, kamenita, strma ali bliska i
meni jako potrebna. Masline sam posadila kao investiciju u kojoj je
potrebno najmanje angažmana, što na kraju i nije baš tako ispalo, ali
sigurno je to najmanje zahtjevna kultura. Prinosi od ulja mi pomažu da
održim kakav-takav standard života: da unajmljujem stan, imam automobil i
po potrebi kupujem knjige.
Samoća i brisanje „iz registra javnih
osoba“ je kao flaster na rani, melem za dušu. Živim sama i samostalno, a
ljude susrećem i pozdravljam u Stonu, koji put sjednemo uz kavu.
Prijatelji iz daleka se zaustave u prolazu magistralom, provedemo
nekoliko sati zajedno, ljeti češće, zimi rjeđe. To mi sve manje treba,
imam neke nove interese i želim u tom svom svijetu provesti što više
vremena. Mogu reći da mi je Internet jako značajan, tako pronalazim sve
bolje izvore informacija, imam mogućnost slušanja online predavanja
najvećih svjetskih ekonomista, političkih analitičara, umjetnika i
znanstvenika. Fokusirana sam na globalne teme, o tome mogu satima
pričati ali nemam sugovornika.
Malo tko ima toliko vremena da kao ja
može produbiti svoje interese. Moji vršnjaci su okupirani unucima a
mlađi prijatelji žive stvarajući, kao i ja nekada, vlastiti život, što
je danas nezamislivo teže i oduzima im čitavo vrijeme. Teško se upustiti
u ovakvu divnu avanturu učenja i spoznaje. Mislim da sam zaista
privilegirana i da samo u potpunoj samoći čovjek može rasti i sagledati
sebe i svoju ulogu na beskrajno širokom planu, gledati sve iz drugog
rakursa.
Nevino iskustvo dizajna
Možete li nam otkriti neke svoje refleksije o dizajnu i kako je ta dizajnerska priča utjecala na Vaš život?
Ono što je za nas dizajn značio onda,
bilo je jedno nevino iskustvo iako je bio baš isto što i danas:
najbolji način da se nešto uspješno plasira i proda. Kao jedan od
elemenata proizvoda u proizvodnom procesu, dizajn stoji na samom
početku. On oblikuje ideju na najbolji način, mora je napraviti
privlačnom, a u proizvodnji ekonomičnom i logičnom. Dizajner mora
misliti na čitav proces proizvodnje, od alata do pakiranja,
skladištenja, transporta. Mora predvidjeti sve parametre kroz koje će
predmet proći da bi došao u izlog u punom sjaju. Iako on sam, osim
poznavanja tog procesa, konkretno učestvuje samo s razrađenim izvedbenim
nacrtima proizvoda i kontrolom, a uskače po potrebi ako dođe do neke
nužne izmjene.
Taj naivni odnos je u meni stvorila
čežnja za boljim, „ljepšim“ životom. O konzumerizmu nismo ništa znali,
mada smo baš mi utjelovljavali taj pojam! Naše je polje bilo široko i
prazno, mi smo tu nišu ispunili i dobili za to dosta aplauza. Također
smo vjerovali da, makar malo, pomičemo granice „boljeg života i dobrog
ukusa“, idemo korak prema Zapadu. Zavodili smo naše kupce na sve moguće
načine: krasno uređenim izlogom, bojom, neočekivano bolje izvedenim
predmetom koji sigurno već imaju ali “ovaj je ljepši”. Uvukli smo i sebe
i njih u igru koja danas vlada svijetom i koja ga danas tako
nemilosrdno uništava.
Danas ima svega previše, i ljudi i
stvari. Gomilaju se po sobama, tavanima, podrumima, a narod kupuje još i
još, zaveden stalno istom pričom: ljepše, bolje, efikasnije. Toj priči
nema kraja, dizajn je u funkciji tog zločina, a ja nemam nikakav pametan
prijedlog niti komentar, niti sam spremna za diskusiju. Spremna sam
samo za život u prirodi kojom sam ovdje okružena, elementarnim potrebama
koje je ovdje lako riješiti. To nije moj prijedlog za druge, to je samo
moje rješenje za mene.
Puno ste radili s mladim dizajnerima, to je populacija ljudi koja
Vam je dobro poznata. Što su oni naučili od Vas, a što Vi od njih? Što
biste poručili i poželjeli mladim dizajnerima danas?
Ova je suradnja sigurno bila životno
iskustvo za sve nas, neprestano druženje i učenje, zajedničko stvaranje i
poticaji, putovanja i traženja fabrika, sve je to bilo plodonosno i
inspirativno. Nije se radilo samo o profitu i stjecanju. Mislim
da baš ništa od toga nije danas moguće i da zapravo nemam nikakve
poruke… Industrijski dizajn je za mene bio zapravo toliko važan jer je
bio demokratski i prihvatljiv svima, a odvajao nas je od ručnog rada,
najčešće kiča. Rad s
proizvođačima, promatranje ondašnjeg radnika/seljaka kojima je fabrika u
doba poljskih radova često tolerirala „bolovanje“. Sve je to imalo
humanu notu, i to je suština stvari; sav moj posao je bio pod tim motom –
svima mora biti bolje, samo to je vrijedno truda!
Preuzeto sa: dizajn.hr