Negde na polovini telefonskog razgovora između Beograda i Zagreba Josipa Lisac je, pomalo snuždeno, konstatovala da je romantika zakazala u današnja vremena. Priznaćete, konstatacija dobija na težini ako se uzme u obzir da dolazi od muzičke dive koja je sa svojim u svemu, i u ljubavi i u muzici i u životu, partnerom Karlom Metikošem snimila “Dnevnik jedne ljubavi”, konceptualni rok album koji je pre sada već 41. godinu razvalio balkansku muzičku scenu i mnoga srećno i nesrećno zaljubljena srca.
Konstatacija pada još teže, ako se zna da je izrečena svega nekoliko dana pre 14. februara, Josipinog rođendana i “Dana zaljubljenih”, toliko osporavanog praznika, koji Josipu već drugu godinu zaredom dovodi u Beograd, na scenu Sava centra. Mada, kako priznaje, njoj je ceo februar zapravo mesec ljubavi.
“Mi smo živjeli svi u jednoj bivšoj zajedničkoj zemlji, Jugoslaviji, gdje nismo imali to Valentinovo, taj Dan zaljubljenih. A ja sam oduvijek bila rođena na taj dan. Ali da sad budem iskrena, nisam ja nikada nešto strašno, specijalno slavila svoj rođendan, zato što smo Karl i ja zapravo u februaru imali mnogo datuma koji su specifični. Naš privatni dan zaljubljenih je 6. februara. Zatim 8. februara se on rodio, 14. februara sam se rodila ja, a 28. februara rodio se ‘Dnevnik jedne ljubavi’. Mi smo slavili kroz cijeli februar”, zaneseno priča Josipa.
“A kaj vi mislite, da smo mi slavili samo februar? Ma mi smo slavili sve, i prije i poslije, sve mjesece i trenutke života. Ja sam imala mnogo koncerata kasnije na taj dan, nevezano za Dan zaljubljenih, jer se to tek od devedesetih počelo upražnjavati. A sad su kao svi poludjeli. Znam kad smo došli u Ameriku, to je bilo… Isuse! Valentine’s Day… Panika! Sve u dvoje, u dvoje. Ma, mislim da bi svaki dan trebalo biti Valentinovo za ljude koji se vole, i da to nije nešto strašno”, zaključuje dok joj se inače moćan i raskošan glas na kraju rečenice pretvara u stidljivo govorenje o ljubave kakve devojčice.
Gledajući unazad kroz vreme na “Dnevnik jedne ljubavi” i pripremajući pesme sa tog kultnog albuma za novi koncert, Josipa navodi kako je u pitanju jedna sasvim obična, ali univerzalna priča.
“Priča o jednoj djevojci koja se zaljubljuje, gdje se razočara, pa onda se misli, nije li to baš tak, pa kak je to? Zapravo ne zna. Uči. Život je jedna prekrasna priča mladih ljudi. Svi zapravo žele ljubav i svi traže ljubav. Svi žele lijepo, svi žele toplinu druge osobe, osjetiti tu toplinu, osjetiti da si voljen i da možeš voljeti. Tome teži svaki čovjek.”
Koliko je zaista univerzalna priča ovog albuma, istkana od pesama, otvorena pripovedanjem o jednoj mladosti, zatvorena sudarom stranaca, moći će da proveri publika u Sava centru. Kao i prošle godine, i ovoga puta na koncertu će Josipa izvesti svoje najveće hitove, ali najavljuje i nekoliko iznenađenja. Jedno od njih već je otkriveno, u pitanju je gostovanje hrvatske grupe Quasarr koji su sa Josipom snimili pesmu sasvim eto slučajno nazvanu “Ljubav”.
“Jeste vi čuli to”, oduševljeno pita odmah po pomenu pesme. “To je krasan jedan bend. Imaju svoje glazbeno razmišljanje, svoj glazbeni svjetonazor o tome kako stvarati. Ta glazba u našem miljeu još uvijek je alternativna, ali to je pop glazba, samo što je na ovim prostorima još uvijek dominirajuća zabavna muzika. Ali sjajni su dečki, napraviće nešto i za mene, obećali su mi, specijalno za mene.”
Međutim, bend Quasarr nije jedino što od “nove” muzike sluša Jospia. Kao pravi štreber koji sa zadovoljstvom uči nove lekcije, kaže nam da je veoma dobro obaveštena o svemu što se dešava u Srbiji.
“Evo, odmah to mogu reći. Bili su ovdje u Zagrebu Darkwood Dub. Jako mi se sviđaju. Jako mi se sviđaju! Neverne bebe sam ranije upoznala i poslali su mi svoje albume. Ali, netko ko me je izuzetno iznenadio, to je Zemlja gruva. Jako mi se sviđaju, to je fenomenalno kako su oni obradili Dvornikovog “Manijaka”. Pronašli su u njemu dobru inspiraciju. Jako mi se sviđaju. Baš sam se iznenadila. Hrabro! Tako se obrađuju pjesme, to je glazbena obrada. Nisu išli skidati, nisu nikakav copy-paste u današnjem novom, modernom jeziku, već su svoji na svome.”
Prati redovno i sve što rade kolege koje su sa njom prethodnih decenija krčile ceste popularne muzike, nabraja koncerte Bajage i Balaševića u Zagrebu, prošle i buduće, opisuje paniku koju i dalje izaziva svaki dolazak Zdravka Čolića u Hrvatsku. Negde ide, kaže, a negde ne ide. Ipak naglašava važnost koncerata i kao jednog od preostalih izvora muzičkih informacija.
“A gledajte, danas dođete u situaciju kada vidite da nemamo glazbene emisije u Hrvatskoj, i netko napravi novu pjesmu i sad vi čujete: ‘To ću staviti na Jutjub, pa će se to vrtjeti preko Jutjuba…’ Znači elektronički mediji rade i to će biti jedna informacija, i jasno, druga informacija je sam koncert.”
To ipak ne znači da sa oduševljenjem prihvata trenutno stanje. Priznaje da joj nedtaju neka prošla vremena, i kaže da je to sasvim normalno.
“Ja nisam ta, ja si moram pustiti na svoju liniju. Pustim si pjesme, ne moram gledati spot, režije, ne zanima me to. To je jedan drugi vid prezentacije. Ali mi je važno da ja čujem što neko stvara. Ja to najradije pustim sebi na liniju i pročitam ko je tu šta radio, neke tehničke podatke. Meni Jutjub može samo poslužiti da ja nešto saznam. Ako se meni svidi to što sam saznala, potrudiću se da to nabavim, da ga kupim, i onda ću ga ja doma obrađivati.”
U duhu prošlih, a s obzirom na vaskrsnuće koje vinil doživljava možda i nekih budućih vremena, koncert u Beogradu pratiće i novo izdanje “Dnevnika jedne ljubavi”.
“Ploča je sva bijela. Baš je, baš je slatko”, uzbuđeno objašnjava. Drago joj je što će novi sakupljači ploča moći da uvrste i ovaj album u svoju kolekciju muzičkih uspomena. A koje ploče i pesme zauzimaju posebno mesto u njenom ljubavnom muzičkom dnevniku?
“Pa joooj mene… Pa ja imam tako puno pjesama, em imam puno svojih pjesama koje su vezane uz tu takozvanu ljubav, koja je najveća tajna pa ju je mora svako otkriti… Pa onda od strane glazbe koju sam slušala od kada sam nekako krenula iz klasičnog zbora Hrvatske radiotelevizije, pa do benda Ohare, benda Zlatni akordi… Ima svašta, pogledajte vi to. Ali ja slušam sve, slušam dobru muziku, od klasike do nju ejdža, preko roka, popa i džeza. Volim sve muzičke izričaje, jer mislim da pravi glazbenik mora biti otvoren za sve. Kad ja slušam Majlsa Dejvisa, kad si ja stavim njegovu ‘Auru’, tu se otkriva cijeli svijet. A onda s druge strane pustim Bad Company. Ili si pustim EKV. To moram spomenuti jer imam njihove albume.”
A je li, Josipa, pre nego nam spustiš slušalicu uz učtivo i nasmejano bok-bok, šta je zapravo romantičnost?
“Pa to je svaki trenutak, svaku sekundu poklanjati sa svoje strane, a jednako ćeš tako i primiti. Svaki trenutak je primanje – davanje. To je jedinstvo, kada dvoje postaje jedno. Tada ne, nema razgovora o tome ko je prvi a ko je drugi. To je i kada su možda neki ljepi trenuci, pa vam neko donese samo jedan lijep cvijet. Jedan cvijet, ne mora biti buket, već samo jedan cvijet, lijepu poruku kad se ne nadaš. Romantiku je teško opisati, ona se vidi, osjeća, ona proizilazi iz nas. Nju prepisat kao recept je možda i nemoguće. Sve ovo što sam ja rekla nije dovoljno. Romantika bi trebalo biti poklanjanje jedno drugom, svaki trenutak. Pokloniti se nekom. A? Ali ne u smislu poniziti, da, nego upravo to da se poklanjaš nekom, kao dar. Joj, jesam li bila jasna?”
Kada je, krajem prošle godine, objavljeno da će Josipa Lisac ponovo pevati u Saca centru za Dan zaljubljenih, nametnula su se mnoga pitanja. Zašto ponovo tada? Zašto tako brzo? Da li je to početak neke nove tradicije?
“Hoćete iskreno? Nagovorili su me… Rezultat je prošlogodišnji koncert i spoznaja da je ostalo veoma mnogo ljudi koji nisu mogli doći do karata. Dapače, i prošle godine sam isto tako bila nagovarana da se napravi odmah dodatni koncert, na šta je moj odgovor bio: ‘Ne. Pa vidjećemo se mi još koji put u životu.’ Onda su me ponovo i ove godine jako, jako nagovarali, kako organizatori koncerta tako i moj menadžment, i onda sam ja rekla: ‘Hajde, idem!’ Pa valjda nisam pogriješila, šta mislite”, pita pomalo kao u nedoumici, a onda sama i odgovara. “Ne nisam, vidjeću. Evo, to je istina, mislim da je ovo jako brzo za drugi kocnert, ali nešto sam razmišljala i neće to biti isti koncert, iako će biti sličan prethodnom. Priredila sam još neke pjesme što će biti zgodno za čuti. Nikada nije isto… Ma mislim, biće lijep koncert, šta da kažem. Uvijek me je veselilo doći u Beograd.”
Tekst je preuzet sa B 92