“Čovječe, koja energija! Ne sjećam se kad sam upoznala nekoga tko
ovako zrači”, nedavno je komentirala prijateljica koja se prvi put
susrela s Josipom Lisac. Možda je ovaj komentar najbolja pozivnica svima
koji će se ovoga ljeta odlučiti za glazbeni susret s Josipom u
zadarskom Arsenalu 2. kolovoza ili u pulskoj Areni 10. kolovoza. Iako se
njezini koncerti nerijetko protegnu i na dva i pol sata, zapravo se
svaki susret čini kratkim jer Josipa vas svojim interpretacijama uvuče u
glazbenu čaroliju iz koje ne želite van. A tako je “samo” posljednjih
45 godina, koliko je na sceni “jedna od tisuću”.
Koncert u pulskoj Areni bit će središnji ljetni koncert u godini
koja je za 63-godišnju, vječno mladu Josipu slavljenička i jubilarna −
prošlo je 40 godina otkako je objavljen njezin prvi studijski album,
kultni “Dnevnik jedne ljubavi”. “Porinut” krajem veljače 1973. godine,
danas je, mogli bismo reći, već zreo gospodin i, kako ona voli kazati,
samostalan. Djelo živi svojim životom…
Život u zvjerinjaku
Kad se govori o “Dnevniku”, spominju se autori, Karlo Metikoš
i Ivica Krajač, govori se o njemu kao o našem prvom konceptualnom
albumu, navode se njegove naklade… Što biste vi, uza svu faktografiju
koja je već dio povijesti domaćeg rocka, posebno podcrtali kad je u
pitanju “Dnevnik jedne ljubavi” i njegov 40. rođendan?
− Odjek i status koji ima kod publike tijekom svih tih 40 godina.
Generacije i generacije stasale su uz “Dnevnik”. I, naravno, ogromni
entuzijazam u kojem je stvaran početkom 70-ih. Tada se stvaralo u
neusporedivo težim tehnološkim uvjetima, ali slavio se gotovo svaki
takt. Napravili bismo pola pjesme, pa slavili. Napravili bismo cijelu
pjesmu, pa opet slavili. Svi koji su sudjelovali u snimanju bili su
maksimalno angažirani. U nizu odličnih glazbenika, s nama je bila i
cijela postava grupe “Time”. Zapravo smo provodili dane i noći u
studiju, pjesme su se razrađivale, skupa smo dodavali finese u
aranžmanima, sviralo se i preko nota… Svaki je glazbenik davao sve od
sebe. Bila je to uistinu svečanost stvaranja.
Kada govorite o entuzijazmu s kojim je album stvaran i
ljudima koji su ga stvarali, dajete nam sliku jednog vremena. Prošla su
četiri desetljeća, konstantno ste na sceni, glazba je vaša strast i vaš
život, nikada niste imali “plan B”. Je li se i u kojoj mjeri promijenio
duh u kojem se glazba stvara? Imamo li nove “Dnevnike”? Jesu li mogući?
− Joj… Zapravo, uopće mi se ne da govoriti o stanju na našem
glazbenom nebu. A jako se trudim da trenuci zanosa i entuzijazma kojim
smo stvarali budu sačuvani. I danas se radujem svim glazbenim susretima i
koncertima. Danas jest drukčije, ali u mojem srcu nije. “Dnevnik” je
fenomen koji se ne može ponoviti. No, može se i dalje srčano stvarati.
Ja sam takav karakter da još uvijek mogu i želim imati ritual stvaranja.
Mi smo znali nakon snimanja priređivati večere, pa bi se preslušavale
snimke, komentirali bismo: “Ovo je dobro, a ovo ti ne valja.” Kao
glazbenici bili smo otvoreni, sudjelovali smo u snimanjima i zapravo si
međusobno pomagali. Zanimalo nas je što onaj drugi radi, jedva smo
čekali čuti.
Ostala mi je u sjećanju jedna televizijska emisija emitirana
prije pet godina. Bavila se analizom stjecanja statusa zvijezde nekada i
sada. Govorilo se o “krivim” motivima zbog kojih se ljudi počinju
baviti glazbom, te hiperprodukciji koju možemo promatrati kao odraz
konzumerizma. Proizvod se primjećuje i prodaje zahvaljujući dobroj
ambalaži i marketingu, prije nego zahvaljujući kvalitetnom sadržaju. Tom
ste prilikom rekli kako je danas važnije imati nego biti. Čini se da je
temeljna upitanost suvremenog čovjeka upravo ta frommovska − imati ili
biti? Kako opstajete unutar takvog sustava?
Nastup pred Fellinijem
− Nastojim ostati na svome putu. Svijet oko mene ponekad mi djeluje
kao zvjerinjak. Živi se u strahovito ubrzanom ritmu. Puno se toga
preskače, ne stiže. Pokušavam biti otok u tom zvjerinjaku. Jasno, uz
ogromnu dozu odgovornosti. Još uvijek mi se da, još uvijek se tresem i
treperim. Još sanjarim… Osobno sam imala sreću formirati se i
afirmirati u jednom drukčijem vremenu, kada je u glazbi postojala snažna
selekcija. Iako nikada nisam postala masovna pojava, uvijek sam imala
svoju publiku. Opstajala sam i trajala zato što smo glazbu stvarali
iskreno, sa strašću i predanošću, bez fige u džepu. Ljudi to prepoznaju i
cijene. Zbog toga vas i zavole, tako da vam se sav trud višestruko
vrati.
Često i s odmakom koji se mjeri godinama i desetljećima. “Dnevnik
jedne ljubavi” odličan je primjer. Meni danas mladi ljudi na koncertima
donose ploču na potpis, a rodili su se, recimo, desetljeće ili dva
kasnije u odnosu na nastanak albuma. Mislim da na takvu reakciju ne može
naići djelo napravljeno isključivo radi zarade. “Dnevnik” se prodaje i
danas, ali nismo ga stvarali razmišljajući o tiražama i zaradi. Stvarali
smo ga za nas, iz ljubavi. Karlo je znao reći: “Ovo je naš album. Čak i
ako ga nitko ne bude slušao, mi ćemo ga uokviriti.” A dogodilo se da je
već u prvoj godini distribucije proglašen Zlatnom pločom onodobnog
“Jugotona”, postao je vaš i još uvijek je snažan. Dakle, gradila sam
karijeru želeći biti, biti netko. Naravno, kroz djelo, kvalitetu,
ustrajnost…
Koncert u Puli 10. kolovoza najavljuje se kao prvi samostalni koncert
Josipe Lisac u Areni. No, vi ste ondje nastupali puno puta, pa ste tako i
daleke 1976. godine, interpretirajući ulogu djevojke Jane u našoj prvoj
rock-operi “Gubec-beg”, gostovali u programu “Operne sezone Arene
Pula”. Nekoliko godina svoje karijere posvetili ste “Gubec-begu”. Kakav
je osjećaj ponovno ga vidjeti u programu kazališta Komedija?
− Da, krajem listopada prošle godine, Komedija je ponovno u svoj
program uvrstila rock-operu “Gubec-beg”, a Croatia Records objavila je
reizdanje albuma na CD-u. “Gubec” je praizveden 1975. godine, ali
njegove arije, koje u današnjoj postavi izvodi sjajni Đani Stipaničev,
protkane stihovima o slobodi i pravdi, ostale su aktualne. Te
univerzalne teme, reklo bi se, vrlo su žive i u ovom vremenskom
kontekstu. Možemo ih kroz prizmu današnjih društvenih prilika, možda,
iščitavati drukčije nego 1975. godine, nedugo nakon hrvatskog proljeća.
Povijesnu temu seljačke bune koju obrađuje opera svako vrijeme, naravno,
tretira na svoj način. Pa iako je 17. stoljeće daleko, slušajući
izvođenje obnovljenog “Gupca” teško je bilo ne pomisliti kako još uvijek
žive Tahiji, Gupci i Jane, iako se relativno slične društvene uloge
danas drukčije zovu. O izvedbama “Gupca” − a bilo ih je na stotine
tijekom druge polovine 70-ih godina − ima dosta anegdota.
Nastupali smo, osim po cijeloj bivšoj Jugoslaviji, i u inozemstvu.
Operu je pogledalo više od milijun ljudi. Prilikom gostovanja u Rimu je,
primjerice, u publici bio i Fellini. Zaista, da se malo poslužim
jezikom kapitalizma, bio je to hrvatski proizvod čiji je doseg teško
usporediv s nekim ovovremenim glazbenim proizvodima. Za cijeli taj
projekt naše prve rock-opere bila sam vezana od samog početka − Karlo
Metikoš i Ivica Krajač pisali su glazbu i tekst, a songove koje sam
izvodila kao probne snimali smo u našem stanu na magnetofon. Dovijali
smo se na sve moguće načine pri stvaranju različitih efekata. Bila je to
prava glazbena radionica. I kasnije, kada je “Gubec” zaživio na
kazališnim daskama, zapravo se još godinama nisam mogla maknuti od njega
(smijeh) zbog stalnih putovanja i brojnih izvedbi.
“Ave Maria” do danas je ostala dijelom vašeg koncertnog repertoara,
najčešće njome otvarate svoje koncerte. No, prigodom središnje
svečanosti proslave ulaska Hrvatske u EU, na Trgu bana Jelačića, “Ave
Mariju” izvela je mlada Vanda Winter, iako su mnogi očekivali vas.
Odlična Vanda Winter
− I učinila je to odlično, zar ne?! Pogledala sam snimku. Vanda
Winter u novom “Gupcu” o kojem smo govorile ima ulogu djevojke Jane i to
je bila vrlo lijepa gesta organizatora proslave − pozvati jednu mladu
djevojku da otpjeva ariju koju i inače pjeva u svome kazalištu. Ljudi su
se požurili ocjenjivati koja od nas dvije bolje pjeva “Ave Mariju”
(smijeh). Ali, nije u tome poenta. Naravno da svaka nosi pjesmu na svoj
način.
Fantastično je da je ta pjesma odabrana i izvedena, te da je netko
na drugom kraju Europe pred svojim ekranom mogao doznati da jedna mala
Hrvatska ima rock-operu i “Ave Mariju” kakvu ima. Znači, bitno je da
djelo živi i da se prenosi dalje. Na koga, ako ne na mlade generacije?!
Ja bih voljela da i neke druge naše pjevačice posegnu za tom skladbom,
zašto ne?!
Europu ste “dočekali” u Umagu, pjevajući na Trgu slobode. Josipa Lisac nema problema s usklađivanjem sa standardima EU-a?
− Ne, ne očekujem probleme sa standardima EU-a (smijeh). Zagreb, u
kojemu sam rođena i stasala, nekada su zvali Mali Beč. Iako smo živjeli u
socijalističkoj Jugoslaviji, ja sam se cijelog života osjećala
građankom svijeta. Kao djevojčica, pjevajući u tadašnjem Dječjem zboru
RTV Zagreb pod ravnanjem maestra Dinka Fija, nastupala sam u Parizu i
Lilleu, gdje smo ranih 60-ih odnijeli Grand Prix kao najbolji dječji
zbor na svijetu. Pamtim obilaske. Recimo, s 13 godina vidjela sam “Mona
Lisu” uživo. Tih 60-ih još uvijek se dosta teško putovalo u inozemstvo.
Već sam se tada, kao dijete od 12, 13 godina, osim pjevanju, učila i
disciplini, odgovornosti i standardu. I tu svijest o standardu, tu
odgovornost, želju da budem dobra, najbolja moguća, zapravo nosim u sebi
kroz cijelu svoju karijeru.
Osim toga, ponajviše zahvaljujući glazbi, dosta sam proputovala,
sretala se i surađivala s nekim glazbenicima svjetskoga glasa,
upoznavala njihov način rada i razmišljanja. Najveći su obično tako
normalni i pristupačni i u svakom trenutku stoje iza onoga što rade. A
to i jest najvažnije − stajati iza onoga što radiš, svidio se tvoj rad
ljudima ili ne. To zna biti teško, ali dosljednost je izuzetno važan
segment u izgradnji identiteta.
Podržavate mlade glazbenice i glazbenike koji tek grade svoj identitet,
nerijetko se odazivate na pozive za suradnjom. Najsvježiji je primjer
suradnja s riječkom grupom “Quasarr” i vaše gostovanje na njihovoj novoj
pjesmi “Ljubav”. Kakvi su vaši dojmovi, kako je proteklo snimanje? Kada
pjesmu možemo očekivati u eteru?
− Nakon snimanja, koje je u Kastvu proteklo u izuzetno ugodnoj
atmosferi i druženju, pjesma je poslana u London, gdje će miksanje
obaviti Kevin Paul, a trebala bi izaći kao novi singl grupe “Quasarr”
negdje u rujnu. Zapravo, bila sam oduševljena pozivom, jer pokazalo se
da vrlo slično razmišljamo o glazbi. Tu prestaju biti važne godine i
generacijske razlike. Osim toga, pjesma na koju su me pozvali prekrasna
je i mogla bi biti hit.
Nedavno je u hrvatskim medijima odjeknuo podatak prema kojem
se prvi put broj razvedenih brakova u našoj zemlji na godišnjoj razini
jako približio broju sklopljenih brakova. Svakodnevno čitamo o novim
sastancima i rastancima mnogih javnih ličnosti. Vi nikada niste postali
dio te statistike. Ne samo da se niste višekratno udavali − niste se
uopće udavali. Svojedobno ste imali pjesmu “Divlji brak”. Kako gledate
na instituciju braka? Što je prevagnulo pri odluci da Karlo i vi ne
sklopite brak?
− Znaju me pitati zašto se nismo vjenčali. Mladima znam reći −
nemojte se ženiti, radije se volite. Naravno da papir koji potpišete
nije nikakva garancija ljubavi, kao što to često nisu ni djeca. A Karlo i
ja smo se voljeli. Nije nas povezivao brak, nisu nas povezivala ni
djeca, ni bilo kakvi interesi − samo ljubav. Jednostavno je.
Karlova ulica
Više od 20 godina, počevši od prve godišnjice njegove smrti,
1992. godine, pa naovamo održavate koncerte u čast vaše ljubavi. Osim
što je bio naš rock-pionir, 60-ih poznatiji kao Matt Collins, Karlo je
ujedno skladatelj većine vaših pjesama, kao i naših dviju rock-opera,
spominjanog “Gubec-bega” i manje poznate “Gričke vještice”. Znali ste
reći kako je naše društvo sklono zaboravljanju svojih ljudi. Zagreb se,
ipak, sjetio Karla Metikoša. Naime, prošle je godine Gradska skupština
Grada Zagreba poduprla prijedlog prema kojemu će Karlo Metikoš i Milan
Mladenović, a s vremenom i neki drugi glazbenici, dobiti svoje ulice u
jednoj novozagrebačkoj četvrti. Kako ste reagirali na takvu vijest?
− Vrlo lijepa gesta Grada. Karlo se rodio i stvarao u Zagrebu, to je
njegov grad. Jako je lijepo kad te se netko sjeti, iako ljudi često
uopće ne znaju tko je osoba čije ime nosi njihova ulica. Mnogi su
komentirali odabir kvarta, sa željom da Karlova ulica bude u nekom
ljepšem dijelu grada. Ali, treba gledati u budućnost − Zagreb se širi,
gradi… Možda će i istok Novog Zagreba s Jakuševcem nekada biti jedan
od ljepših dijelova grada.
Sa Zadarfesta 2000. godine krenula je u život jedna od vaših
upečatljivih pjesama, “Pjesma za tebe”, koju još uvijek izvodite na
koncertima. Vjerujemo da će biti dio repertoara i ovaj put u zadarskom
Arsenalu, gdje imate koncert 2. kolovoza. Posljednjih ste godina u
nekoliko navrata održali koncert u Zadru. Jeste li prošetali do poznate
zadarske atrakcije, Morskih orgulja?
− Nažalost, Morske orgulje uopće nisam vidjela uživo. Moja posljednja
dva koncerta u Zadru prošla su u brzini, nisam stigla ni prošetati. Eto,
govorile smo o ubrzanom ritmu i drukčijem vremenu − upravo je to
razlika u odnosu na moje prijašnje posjete. Možda ovaj put uspijem čuti i
doživjeti Morske orgulje. Voljela bih.
Tekst je preuzet iz Slobodne Dalmacije