Foto: pexels.com
Muškinju, sasvim u skladu s ovom odredbom, nije ništa zapovjeđeno,
ono može dolaziti odjeveno i obuveno prema vlastitom nahođenju i ukusu.
Vijest je neobična i slikovita, mnogo govori o mentalitetu i duhovnom
stanju zajednice, o jednoj subkulturi i o cijelom jednom naraštaju
hrvatskih djevojaka i dječaka koji se rađao na prijelomu stoljeća, ili u
ono vrijeme kada je zemlja već bila izašla iz ratnoga doba i iz
autokratske Tuđmanove vladavine. Ali važno je znati i to da se ova
vijest ne tiče spolne ili rodne ravnopravnosti, ili je se ne tiče
izravno, niti je riječ o ugrožavanju bilo čijih sloboda. Naime, radi se o
privatnim klubovima, a ne o javnim ustanovama i društvenim
institucijama. Takvi klubovi mogu prema ukusu i nahođenjima svojih
vlasnika i upravitelja svojoj klijenteli određivati ne samo pravila
oblačenja, nego i način ophođenja i pozdravljanja. Ustvari, mogu im
određivati apsolutno sve – ne obazirući se na većinu njihovih ljudskih
prava – osim onoga što je kažnjivo, što ugrožava živote ljudi ili
predstavlja širenje vjerske i rasne mržnje. Bitne su samo dvije stvari:
da se Moon i Kauri ne financiraju iz javnog novca i da se u Moon i Kauri
ne mora odlaziti, kao što se, na primjer, mora ići u ambulantu, u
pekarnicu, u autobus ili u taksi.
Naravno, zanimljivo nam je to da se djevojke u splitskim narodnjačkim
klubovima, za koje će njihovi gazde, pretpostavljam, sad reći da nisu
narodnjački te da je njihove kulturno-prosvjetne i zabavne klubove
uvredljivo tako zvati, jer da oni puštaju neku drugu muziku, smiju
pojaviti samo na štiklama. Ili na takama, kako se to u tim krajevima
govori. Nije, naime, riječ o glazbi koju se sluša u pobožnom miru,
kontemplaciji i duhovnom tihovanju, pa da take ne predstavljaju problem.
Suprotno tome, uz narodnjake i inu kuruzu, kako se to u ovim krajevima
govori, čeljad se giba, igra, pleše i trlja se jedno uz drugo, sve
slijedeći ritam i melodiju, a na štiklama je takvo što teško raditi, ako
niste Lepa Brena, Karleuša, Indira Radić ili Senidah. Ne kažem da je to
nemoguće, niti da se ne može naučiti, dapače, svojim sam očima gledao
kako djevojke štiklama nabadaju između kamenova Skadarlije, pa uspiju da
ne polome noge i vratove, tako da sam siguran i da na štiklama od
dvadeset centimetara plešu, igraju kolo, rade što god treba. Samo što
većinom sve to onda izgleda jadno.
Smisao inzistiranja na štiklama nije, međutim, u tome da cure –
Slobodna kaže da su to studentice koje se vikendom odmaraju od učenja –
plešu po tim klubovima i da im pritom bude udobno i ugodno. Smisao je u
tome da sve one budu eksponati. Štikle ih izdužuju, svaka na štiklama
biva dugonoga, a dugonogost naprosto ide uz narodnjačke klubove.
Dugonogost je dio žanra. Kao što je dio žanra i patrijarhalni duh
narodnjačkog kluba. Ono što se tu nudi, ono što se tu svira i pjeva, ono
čemu se posjetitelji i posjetiteljice nadaju kada u takav klub dolaze,
posvećeno je ostvarenju muških želja i potreba. Naravno, riječ je
isključivo o muškarcima koji u ovakve klubove zalaze. Nekako je i
prirodno da žene tu mogu ući isključivo na štiklama: tako dugonoge više
se muškima sviđaju, pa oni onda više troše, duže se u klubu zadržavaju,
te na takav način pogone sve poslovne mehanizme koji stoje iza klupskoga
patrijarhalnog mehanizma. Isto tako, međutim, riječ je isključivo o
ženama koje prihvaćaju upravo ovakva klupska pravila. Nazuvajući štikle –
makar to bile i čizme na take, kako reče izbacivač u jednom od
splitskih klubova – one zadovoljavaju svoje imaginarne i stvarne
muškarce. Naravno, samo ih metaforično zadovoljavaju. Ili zadovoljavaju
njihov estetsko-erotski ukus. U narodnjačkom klubu, kao i u toj vrsti
muzike, općenito u toj subkulturi, između estetike i erotike postoji
savršeno podudaranje. Ono što nije erotično, tu nije ni lijepo. Premda
sa stanovišta nekog kulturološki drukčijeg svijeta u narodnjačkom klubu
ništa nije erotično, premda je sve posvećeno tome da bude erotično.
Ima žena, nađe ih se i među mojih prijateljicama, pa i među
najpametnijima i najdarovitijima među njima, koje gotovo nikad ne silaze
sa štikli. Ima ih, pa je i takvih među mojim prijateljicama, koje se na
štikle principijelno nikad ne propinju, jer u štiklama vide sredstvo za
mučenje. Najviše je, naravno, žena koje žive i obuvaju se između ovih
krajnosti. Problem nastaje tek kada štikle, makar i u narodnjačkom klubu
u Splitu, postaju obavezne. Bio bih grdno razočaran u neku od svojih
prijateljica – kojih, kao ni prijatelja, zapravo nema mnogo – kada bih
čuo da je posjetila mjesto na koje se bez štikli ne može ući. Zato što
bih mislio da je pristala na sredstvo za mučenje, da je pristala biti
muški objekt, ili barem da se neprincipijelno ponijela u situaciji koja
traži minimum principa. Nije svaka štikla sredstvo za mučenje, još manje
je svaka žena na štiklama izložbeni eksponat u muškome svijetu, ali čim
štikle bivaju zapovjeđene, one su sredstvo za mučenje i ponižavanje
žena, koje su samo izložbeni eksponat u tom muškom svijetu. I tu vam, na
vrlo jednostavan način, svaka priča završava. Ne samo da je to osnov
društvene, spolne i rodne ravnopravnosti, nego upravo po tome smo
Republika, nismo nekakva Saudijska Arabija.
Ovo pričam zato što mi je nevjerojatno, žalosti me i plaši, to da oko
nas živi generacija djevojaka koja je spremna odlaziti na mjesta na
koja se može samo na štiklama. A da pritom ta mjesta nisu kupleraji.
Zašto one na to pristaju? Vjerojatno zato što nemaju nikakav problem sa
svijetom u kojemu su one samo objekti nečijeg pogleda, pojava usred
nekog prizora. Ali kako se ne osjećaju ponižene time što u klub ne mogu
drukčije ući, za razliku od njihovih mladića? Na što bi sve bile
spremne, a da se ne osjete poniženim?
Korak dalje u toj pripovijesti o elementarnoj ravnopravnosti, o
jednakim pravima za sve, o Republici i o klubovima i institucijama koji
se opiru logici Republike, bilo bi pitanje zašto muškarci koji pohode
splitske klubove pristaju na pravilo kojim, istina, nisu izravno
diskriminirani, koje im, možda, proizvodi stanovitu estetsko-erotsku
ugodu, ali ta ugoda posljedica je diskriminacije njihovih djevojaka? No,
da bismo stigli do tog koraka dalje, nužan bi bio onaj prethodni korak:
da samim djevojkama koje idu u štiklama zasmeta to što baš moraju ići u
štiklama. Kada bi one prestale odlaziti u klubove pred čijim su ulazom
diskriminirane, pa kada bi njihovi mladići najednom ostali sami u svojim
klubovima, sve bi se promijenilo. Tako izgleda emancipacija. I provodi
se u glavi, a ne u noćnom klubu.
U naraštaju kojem pripadam ovakvo što bilo bi nezamislivo u noćnim
klubovima velikih gradova. Među koje, naravno, spada i Split. Možda je u
nekoj najdubljoj i najmračnijoj provinciji postojalo neko sumnjivo
mjesto s ovakvim dress-codeom, ali čak i to je teško zamisliti. Jer u to
vrijeme, osamdesetih godina prošloga stoljeća, nije bilo žena koje se
moglo natjerati da budu objekt muške ili bilo čije žudnje. To je nešto
što se činilo – ukoliko se činilo – isključivo po vlastitom izboru. Mimo
toga, smatralo se apsolutno nenormalnim! Što se dogodilo sa svijetom
koji je prihvatio nešto što je prethodno bilo nenormalno? I što je,
vjerojatno, jednako neprihvatljivo ako se pretoči u riječi, a ne svede
se na niz nepromišljenih kolektivnih radnji i postupaka.
I još jednom da ponovimo: sasvim je regularno da nekakvi Moon i Kauri
ženama propisuju štikle, ako žele ući u njihove prostore. Takva su,
eto, njihova klupska pravila. I to im donosi bolji promet, veći profit. A
profit i promet ugostiteljskih objekata povezan je s navikama i
običajima ljudi. Najisplativije je ono što je u skladu s kulturom
zajednice i njezinim idealnim prosjekom. Uznemirujuće je da živimo u
zemlji u kojoj je upravo ovo najisplativije.
Blog autora