Kad sam prvi puta učio meditirati, upute su bile da
jednostavno obratim pažnju na svoje disanje, i kad mi um odluta, da ga vratim
natrag, kaže Judson Brewer u svom predavanju na TED-u.
Zvuči prilično jednostavno. No, ipak sjedio bih na tim tihim
okupljanjima, znojeći se kroz majicu usred zime. Odspavao bih svakom prilikom,
jer je bilo teško. Zapravo, bilo je iscrpljujuće. Upute su bile jednostavne, no
nedostajalo mi je nešto veoma važno.
Zašto je tako teško zadržati pažnju? Istraživanja pokazuju
da, iako se zaista trudimo obratiti pažnju na nešto — kao na primjer ovaj tekst–
u nekom trenutku, skoro polovica će odlutati u sanjarenje, ili imati potrebu
provjeriti svoju Twitter objavu.
Šta se ovdje događa? Ispada da se borimo protiv jednog od
evolucijski najočuvanijeg procesa učenja trenutno poznatog u nauci, onog koji
je pohranjen u centralnom nervnom sistemu.
Ovaj proces učenja putem nagrada naziva se pozitivno i
negativno uslovljavanje, i u osnovi, ide ovako: Vidimo hranu koja dobro
izgleda, naš mozak kaže, “Kalorije! … Opstanak!” Uzmemo tu hranu,
probamo je — ukusna je. A pogotovo sa šećerom, naša tijela pošalju signal
mozgu koji kaže, “Sjeti se šta jedeš i gdje si to pronašao.” Pohranimo
ovo sjećanje ovisno o kontekstu i naučimo ponoviti proces sljedeći put. Vidi
hranu, jedi hranu, dobro se osjećaj, ponovi. Okidač, ponašanje, nagrada.
Jednostavno, zar ne? No, nakon nekog vremena, naš kreativni
dio mozga kaže, “Znaš šta?” Možeš ovo iskoristiti za nešto više od pamćenje
gdje je hrana. Znaš, sljedeći put kad se budeš osjećao loše, zašto ne probaš
jesti nešto ukusno da se osjećaš bolje?” Zahvalimo mozgu na ovoj odličnoj
ideji, probamo to i ubrzo naučimo da ako pojedemo čokoladu ili sladoled kad smo
ljuti ili tužni, bolje ćemo se osjećati.
Isti proces, samo drugačiji okidač. Umjesto da ovaj signal
dođe iz našeg želuca, ovaj emocionalni signal — osjećaj tuge — nas nagoni da
jedemo.Možda u tinejdžerskim godinama kad smo bili štreberi, i vidjeli one
buntovne klince vani kako puše i pomislili, “Hej, ja želim biti
cool.” Počeli smo pušiti. Marlboro čovjek nije bio šmokljan, i to nije
bila slučajnost. Vidi nešto cool, puši da budeš cool, osjećaj se dobro. Ponovi.
Okidač, ponašanje, nagrada. I svaki put kad smo ovo radili, naučili smo
ponavljati proces i postao je navika. Kasnije, kad smo pod stresom, to potiče
nagon da zapalimo cigaretu ili da pojedemo nešto slatko.
S istim procesima u mozgu smo od učenja preživljavanja došli
do doslovnog ubijanja samih sebe s ovim navikama. Pretilost i pušenje su među
vodećim uzrocima bolesti i smrti u svijetu.
Da se vratim na moje disanje. Što ako umjesto da se borimo
protiv naših mozgova, ili se pokušavamo natjerati da obratimo pažnju, možemo
iskoristiti ovaj prirodni proces učenja koji se temelji na nagradama, s jednim
preokretom? Šta ako samo pokažemo znatiželju za ono što se događa u našem
trenutnom iskustvu?
Daću vam primjer. U mom laboratoriju, proučavali smo može li
osviještenost pomoći ljudima da prestanu pušiti. Kao što sam se morao tjerati
da obratim pažnju na svoje disanje, oni se mogu pokušati natjerati da prestanu
pušiti. I većina njih je pokušala ovo prije i nije uspjela — u prosjeku, šest
puta.
S ovim treningom osviještenosti, izbacili smo dio gdje ćete
se natjerati i usredotočili se na znatiželju. U stvari, čak smo im rekli neka
zapale. Šta? Da, rekli smo im, “Hajde, zapali, samo budi zaista
znatiželjan kako je kad to napraviš.”
I šta su primijetili? Evo jedan primjer od jednog pušača.
Rekla je, “Osviješteno pušenje: ima miris smrdljivog sira i okus hemikalija,
Bljak!” Ona je znala, kognitivno, da pušenje nije dobro za nju, zato se
priključila našem programu. Ono što je otkrila samom znatiželjnom svijesti dok
je pušila jest da pušenje ima okus izmeta.
Sada je prešla od znanja na mudrost. Odmakla se od znanja u
svojoj glavi da je pušenje štetno za nju do istinskog znanja, i čarolija
pušenja je slomljena. Postala je razočarana svojim ponašanjem.
Prednji mozak, najmlađi dio mozga s evolucijskog gledišta,
taj dio razumije na intelektualnom nivou da ne bi trebali pušiti. I trudi se
najjače da nam pomogne da promijenimo svoje ponašanje, da nam pomogne prestati
pušiti, da nam pomogne da ne pojedemo taj drugi, treći ili četvrti kolačić. Ovo
nazivamo kognitivna kontrola. Koristimo spoznaju za upravljanje svojim
ponašanjem. Nažalost, ovo je isto tako prvi dio mozga koji se ugasi kad smo pod
stresom, što nam ne pomaže.
Svi se možemo poistovijetiti s ovim iz iskustva. Vjerovatnije
je da ćemo raditi stvari kao vikati na partnera ili djecu kad smo pod stresom
ili umorni, iako znamo da to neće pomoći. Ne možemo si pomoći.
Kad se naš prednji mozak ugasi, vraćamo se starim navikama,
zato je ovo razočaranje toliko bitno. Vidjeti šta dobivamo od svojih navika nam
pomaže razumijeti ih na dubljoj razini — da ih osjetimo u srži tako da se ne
moramo tjerati na suzdržavanje ili obuzdavati svoje ponašanje. Prvenstveno smo
manje zainteresirani za njih.
Osviještenost funkcioniše ovako: Vidimo zaista jasno šta
dobivamo kad se prepustimo našim navikama, budemo razočarani i prirodno pustimo
sve.
Ne govorim da čarolijom prestajemo pušiti. No, tokom
vremena, kako učimo vidjeti sve jasnije rezultate naših djela, pustimo stare
navike i steknemo nove.
Paradoks ovdje jeste da osviještenost samo znači da smo
zaista zainteresovani da shvatimo šta se zapravo događa u našim tijelima i umu
iz trenutka u trenutak. Volja da se okrenemo prema našim iskustvima radije nego
da pokušavamo neugodne žudnje otjerati što prije. I tu volju da se okrenemo
našim iskustvima podupire znatiželja, koja prirodno nagrađuje.
Kakav je osjećaj znatiželja? Dobar. I šta se događa kad ste
znatiželjni? Počinjemo primjećivati da su žudnje izmišljeni tjelesni osjećaji
— oh, stegnutost, napetost, evo nemir — i da ovi tjelesni osjećaji dođu i
prođu. To su maleni zalogaji iskustava kojima možemo upravljati radije nego da
nas savladaju te ogromne, strašne žudnje koje nas guše.
Drugim riječima, kad smo znatiželjni, udaljimo se od naših
starih, na strahu zasnovanih, reaktivnih navika.
Ovo možda zvuči prejednostavno da bi uticalo na ponašanje.
No, u jednom istraživanju otkrili smo da je trening osviještenosti dvostruko
bolji od zlatne standardne terapije za prestanak pušenja. Zapravo djeluje.