Kad sam prvi puta učio meditirati, upute su bile da jednostavno obratim pažnju na svoje disanje, i kad mi um odluta, da ga vratim natrag, kaže Judson Brewer u svom predavanju na TED-u.
Zvuči prilično jednostavno. No, ipak sjedio bih na tim tihim okupljanjima, znojeći se kroz majicu usred zime. Odspavao bih svakom prilikom, jer je bilo teško. Zapravo, bilo je iscrpljujuće. Upute su bile jednostavne, no nedostajalo mi je nešto veoma važno.
Zašto je tako teško zadržati pažnju? Istraživanja pokazuju da, iako se zaista trudimo obratiti pažnju na nešto -- kao na primjer ovaj tekst-- u nekom trenutku, skoro polovica će odlutati u sanjarenje, ili imati potrebu provjeriti svoju Twitter objavu.
Šta se ovdje događa? Ispada da se borimo protiv jednog od evolucijski najočuvanijeg procesa učenja trenutno poznatog u nauci, onog koji je pohranjen u centralnom nervnom sistemu.
Ovaj proces učenja putem nagrada naziva se pozitivno i negativno uslovljavanje, i u osnovi, ide ovako: Vidimo hranu koja dobro izgleda, naš mozak kaže, "Kalorije! ... Opstanak!" Uzmemo tu hranu, probamo je -- ukusna je. A pogotovo sa šećerom, naša tijela pošalju signal mozgu koji kaže, "Sjeti se šta jedeš i gdje si to pronašao." Pohranimo ovo sjećanje ovisno o kontekstu i naučimo ponoviti proces sljedeći put. Vidi hranu, jedi hranu, dobro se osjećaj, ponovi. Okidač, ponašanje, nagrada.
Jednostavno, zar ne? No, nakon nekog vremena, naš kreativni dio mozga kaže, "Znaš šta?" Možeš ovo iskoristiti za nešto više od pamćenje gdje je hrana. Znaš, sljedeći put kad se budeš osjećao loše, zašto ne probaš jesti nešto ukusno da se osjećaš bolje?" Zahvalimo mozgu na ovoj odličnoj ideji, probamo to i ubrzo naučimo da ako pojedemo čokoladu ili sladoled kad smo ljuti ili tužni, bolje ćemo se osjećati.
Isti proces, samo drugačiji okidač. Umjesto da ovaj signal dođe iz našeg želuca, ovaj emocionalni signal -- osjećaj tuge -- nas nagoni da jedemo.Možda u tinejdžerskim godinama kad smo bili štreberi, i vidjeli one buntovne klince vani kako puše i pomislili, "Hej, ja želim biti cool." Počeli smo pušiti. Marlboro čovjek nije bio šmokljan, i to nije bila slučajnost. Vidi nešto cool, puši da budeš cool, osjećaj se dobro. Ponovi. Okidač, ponašanje, nagrada. I svaki put kad smo ovo radili, naučili smo ponavljati proces i postao je navika. Kasnije, kad smo pod stresom, to potiče nagon da zapalimo cigaretu ili da pojedemo nešto slatko.
S istim procesima u mozgu smo od učenja preživljavanja došli do doslovnog ubijanja samih sebe s ovim navikama. Pretilost i pušenje su među vodećim uzrocima bolesti i smrti u svijetu.
Da se vratim na moje disanje. Što ako umjesto da se borimo protiv naših mozgova, ili se pokušavamo natjerati da obratimo pažnju, možemo iskoristiti ovaj prirodni proces učenja koji se temelji na nagradama, s jednim preokretom? Šta ako samo pokažemo znatiželju za ono što se događa u našem trenutnom iskustvu?
Daću vam primjer. U mom laboratoriju, proučavali smo može li osviještenost pomoći ljudima da prestanu pušiti. Kao što sam se morao tjerati da obratim pažnju na svoje disanje, oni se mogu pokušati natjerati da prestanu pušiti. I većina njih je pokušala ovo prije i nije uspjela -- u prosjeku, šest puta.
S ovim treningom osviještenosti, izbacili smo dio gdje ćete se natjerati i usredotočili se na znatiželju. U stvari, čak smo im rekli neka zapale. Šta? Da, rekli smo im, "Hajde, zapali, samo budi zaista znatiželjan kako je kad to napraviš."
I šta su primijetili? Evo jedan primjer od jednog pušača. Rekla je, "Osviješteno pušenje: ima miris smrdljivog sira i okus hemikalija, Bljak!" Ona je znala, kognitivno, da pušenje nije dobro za nju, zato se priključila našem programu. Ono što je otkrila samom znatiželjnom svijesti dok je pušila jest da pušenje ima okus izmeta.
Sada je prešla od znanja na mudrost. Odmakla se od znanja u svojoj glavi da je pušenje štetno za nju do istinskog znanja, i čarolija pušenja je slomljena. Postala je razočarana svojim ponašanjem.
Prednji mozak, najmlađi dio mozga s evolucijskog gledišta, taj dio razumije na intelektualnom nivou da ne bi trebali pušiti. I trudi se najjače da nam pomogne da promijenimo svoje ponašanje, da nam pomogne prestati pušiti, da nam pomogne da ne pojedemo taj drugi, treći ili četvrti kolačić. Ovo nazivamo kognitivna kontrola. Koristimo spoznaju za upravljanje svojim ponašanjem. Nažalost, ovo je isto tako prvi dio mozga koji se ugasi kad smo pod stresom, što nam ne pomaže.
Svi se možemo poistovijetiti s ovim iz iskustva. Vjerovatnije je da ćemo raditi stvari kao vikati na partnera ili djecu kad smo pod stresom ili umorni, iako znamo da to neće pomoći. Ne možemo si pomoći.
Kad se naš prednji mozak ugasi, vraćamo se starim navikama, zato je ovo razočaranje toliko bitno. Vidjeti šta dobivamo od svojih navika nam pomaže razumijeti ih na dubljoj razini -- da ih osjetimo u srži tako da se ne moramo tjerati na suzdržavanje ili obuzdavati svoje ponašanje. Prvenstveno smo manje zainteresirani za njih.
Osviještenost funkcioniše ovako: Vidimo zaista jasno šta dobivamo kad se prepustimo našim navikama, budemo razočarani i prirodno pustimo sve.
Ne govorim da čarolijom prestajemo pušiti. No, tokom vremena, kako učimo vidjeti sve jasnije rezultate naših djela, pustimo stare navike i steknemo nove.
Paradoks ovdje jeste da osviještenost samo znači da smo zaista zainteresovani da shvatimo šta se zapravo događa u našim tijelima i umu iz trenutka u trenutak. Volja da se okrenemo prema našim iskustvima radije nego da pokušavamo neugodne žudnje otjerati što prije. I tu volju da se okrenemo našim iskustvima podupire znatiželja, koja prirodno nagrađuje.
Kakav je osjećaj znatiželja? Dobar. I šta se događa kad ste znatiželjni? Počinjemo primjećivati da su žudnje izmišljeni tjelesni osjećaji -- oh, stegnutost, napetost, evo nemir -- i da ovi tjelesni osjećaji dođu i prođu. To su maleni zalogaji iskustava kojima možemo upravljati radije nego da nas savladaju te ogromne, strašne žudnje koje nas guše.
Drugim riječima, kad smo znatiželjni, udaljimo se od naših starih, na strahu zasnovanih, reaktivnih navika.
Ovo možda zvuči prejednostavno da bi uticalo na ponašanje. No, u jednom istraživanju otkrili smo da je trening osviještenosti dvostruko bolji od zlatne standardne terapije za prestanak pušenja. Zapravo djeluje.
