Jednom lažov, uvek lažov. Ispostavilo se da u toj rečenici postoji neverovatna naučna istina: osoba koja laže uglavnom će ostati dosledna lažima do kraja. Možda bismo pomislili da kada uhvatite lažova, da će se nit tu prekinuti. Da će ga obliti znoj, da će pokazati nečim da se kaje, da se ne snalazi dobro na tom terenu, da smo ga “ukebali”, ali avaj. Istraživači kažu da su morali dobro da se potrude da bi ušli u trag lažovima i njihovoj strukturi mozga, i zbog čega se on prilagođava lažima tako što ga oblikuje i pravi veze koje mu olakšavaju da gradi neistine, tj. pomaže lažovu da postaje sve bolji i dosledniji. Za to izgleda nije potrebna inteligencija kao što se ranije mislilo, već je u pitanju čist biološki razlog čega male laži postaju balon sve većih.
U studiji objavljenoj u Nature Neuroscience, Teli Šarot i njen tim s odeljenja eksperimentalne psihologije na Univerzitetu koledž London testirali su sklonost 80 ljudi ka laganju, istovremeno skenirajući njihov mozak najsavremenijom verzijom magnetne rezonance. Svakome je pokazan novčić u staklenoj tegli, ali su učesnici dobijali različite smernice kada treba da slažu a kada da partneru koji nema pojma koliko je novca u tegli izgovore istinu i ništa osim istine. U nekim slučajevima, i učesnik i partner su imali koristi od laži; u drugim je samo učesnik imao koristi, ili samo partner. U drugoj verziji scenarija, korist su imali ili učesnik ili partner, ali s jednom začkoljicom koja je sve komplikovala: ako bi učesnik saznao, ona druga strana bi trpela štetu. Šarot je dokumentovala promene u mozgu na osnovu odluka svih učesnika.
Nauka je egzaktna stvar, pa su tako dobijeni neverovatni podaci: kada su učesnici eksperimenta bili nepošteni, aktivnost u delu mozga koji se zove amigdala – što je čvorište procesuiranja emocija i uzbuđenja – potpuno se menjala. U oba scenarija, što je učesnik više izgovarao laži, amigdala se sve manje aktivirala. To se možda dešava zbog toga što je laganje okidač za emocionalno uzbuđenje i aktivira amigdalu, i sa svakom dodatnom laži, uzbuđenje i unutrašnji konflikt kao nevidljiva savest nestajali bi, što bi im olakšavalo da nastave sa izmišljenim pričama.
Šarotin eksperiment je takođe utvrdio da je amigdala postajala sve manje aktivna kako su ljudi izgovarali sve više laži koje su im donosile korist. To emocionalno uzbuđenje koje postoji kad ljudi lažu javlja se zbog unutrašnjeg sukoba između toga kako neko sebe vidi i njegovih postupaka. Kad lažem za ličnu korist, problem nastaje kad se to u isto vreme ne uklapa sa onim kako želim da vidim sebe, a sebe vidim kao iskrenu osobu. Onda mnogo učimo iz tog uzbuđenja i pokušavamo da ga eliminišemo. Jer, sa manje emocionalnog uzbuđenja, možda ću i manje da na svoje postupke gledam kao na loše. I tu nastupa biologija.
Drugim rečima, lična korist bila je voda koja je gasila požar savesti u glavi. Ovo otkriće postalo je još neverovatnije kada su istraživači mogli da mapiraju, skoro pa nacrtaju kako je svaka laž vodila do sve manje aktivacije amigdale. Mogli su, čak, da predvide ono što svi priželjkujemo: koliko će osoba postati neiskrena i koliko će njene laži eskalirati u narednoj situaciji.