Koliko god odraslima nekad djelovala haotično i neshvatljivo,
igra je od velikog značaja za dijete. Međutim, veoma često se prema igri
odnosimo kao prema nečemu nevažnom, pa se pri gradnji naselja ne ostavlja dovoljno prostora za igru, a škole opterećuju djecu gradivom nauštrb vremena
koje im preostaje za igru. Tada igra postaje luksuz, a znamo šta se dešava sa luksuzom:
ne mogu ga priuštiti oni koji nemaju novca.
Ali postoji jedan izuzetak. U državi Vels, koja je u sastavu Velike Britanije, postoji zakon koji nalaže provjeru svakog plana stambene ili cestovne gradnje kako bi utvrdili na koji način će gradnja uticati na dječju igru. Pored toga, u gradovima čiji budžeti i nisu naročito veliki imaju besplatne centre za igru, gdje
je sav materijal za igru doniran, a rad centara se finansira skromnim sredstvima iz gradskog budžeta ili grantovima.
U siromašnim opštinama, gdje jedno od tri domaćinstva živi ispod linije siromaštva, neka djeca ne idu ljeti na odmor, pa im opštinske vlasti nastoje organizovati zabavu u njihovom naselju. Na primjer, u gradu Flintšajru organizovali su 70 igraonica na otvorenom svaki dan tokom rasupsta.
UN je dao djeci pravo na igru, ali prva država na svijetu koja je to
pretvorila u zakon je Vels.
Sve lokalne vlasti u Velsu moraju obezbijediti dovoljno
mogućnosti za igru djeci na svojoj teritoriji, nalaže mjera koju su izglasali parlamentarci u Kardifu 2010. godine. Ovaj zakon podstiče gradske vlasti da
pitaju djecu kakve događaje i aktivnosti žele i da onda uvaže njihove želje u
godišnjim akcionim planovima. Time je Vels postao prva zemlja na svijetu koja igru shvata ozbiljno.