Beširević koja trenutno završava Diplomski studij Filmske i TV režije (smjer dokumentarni film) na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu preferira psihološke teme, a posebno ističe film “Ja sam Irena” koji govori o nasilju u porodici i procesu oporavka. Jasmina je diplomirala ekologiju, magistrirala pedagogiju, a uskoro će diplomirati režiju. O svojoj karijeri, filmovima govori za novo izdanje BUKA audio podcasta.
Poslušajte razgovor sa Jasminom Beširević:
BUKA: Danas je premijerno prikazan mjuzikl „Bosanski Brodvej“, otkud ideja za taj film?
Zapravo „Bosanski Brodvej“ nastao je prije tri godine, 2018. sam ja počela snimati, ali smo ga jako dugo montirali, a ovaj film koji ste spomenuli „Ja sam Irena“ to je došlo kasnije, na Akademiji sam taj film snimila. A otkud ideje? Pa to je bio jedan projekat koji je američka Ambasada pokrenula tada u sklopu programa kulturne zamjene preko kojeg su oni doveli etablirane američkne umjetnike koji se bave muzičkim teatrom iz Amerike, doveli su ih ovdje, u BiH da naprave neki mjuzikl sa mladima iz raznih dijelova BiH i regije zapravo. Kad je meni jedna od pokretačica tog projekta Elizabet Blumen koja je tada radila u ambasadi ovdje, a i mojaje prijateljica još iz Zagreba ispričala za taj projekat, da će oni to raditi, meni se to učinilo jako zanimljivim. Ja inače imam tu osobnu vezu iz BiH jer moj tata je iz Bosne pa kako dugo nisam bila jako me zanimalo i kako mladi ljudi žive, mladi umjetnici kako žive sada ovdje s obzirom da se tu radilo o jednoj suradnji između mladih ljudi koji su uglavnom bili vezanu za tri akademija glavne u Sarajevu, Banja Luci i Tuzli. Zanimalo me kako će se ta suradnja odvijati, i onda su još došli amerikanci koji su divni i koji su prvi put došli u BiH s njima radili taj mjuzikl pa me zanimalo kako će se to odvijati to je to i to me privuklo.
BUKA: Kako je sve proteklo i kako žive mladi u BiH? Kakav im je život?
Pa sam mjuzikl, sam taj proces probe i to to je sve teklo fantastično, mislim oni su se predivno svi slagali podržavali i stvarno su iznimino talentirani mladi ljudi punu entuzijazma itd. Ono što sam onda vidjela nakon nekog vremena i shvatila je da zapravo mnogi od njih sanjaju da ostvare karijere izvan regije. Na neki način mislim da su neki od njih vidjeli ovaj projekat kao način, ovoga, možda da nekako uspiju kako do tih snova doći ali cijelo vrijeme je to bila jedna jako pozitivna atmosfera i pozitivna energija, međutim kako se projekat bližio kraju i kad su oni počeli shvatati da uskoro slijedi povratak u njihovu svakodnevnicu onda se malo to rasploženje kod njih promijenilo, tako da film, eto prati taj cijeli proces. Mislim da mnogi od njih žele otići, bez obzira što, kako bih rekla, to je taj osjećaj jedan bezperspektivnosti u ovoj našoj regiji. S jedne strane oni jako vole ovaj prostor i život ovdje, a s druge strane ne vide neku perspektivu za to što bi oni htjeli raditi pa te snove žele da ostvare negdje izvan regije ali ne svi, ima i nekih koji misle da je bolje ostati tu i probati tu poboljšati situaciju.
BUKA: Bili ste van regije studirali u SAD-u, Njemačkoj. Diplomirali ekoligiju, magistrirali pedagogiju. Možemo li očekivati film posvećen ekologiji?
To je, nažalost tako, da, stvarno tako i situacija je stvarno alarmanta, katastrofa stvarno što se dešava. Ja jesam završila ekologiju ali nisam nešto puno radila s ekologijom. Nešto malo jesam, u Peruu sam istraživala ptice, onda sam ja zapravo dosta dugo provela radeći u u Međunarodnoj školi u Zagrebu. Nakon te ekologije sam magistrirala pedagogiju i zapravo to obrazovanje je nešto što je meni jako interesantno i blisko. Zapravo diplomski film kojeg trebam dovršiti na Akademiji se bavi obrazovanjem. Pratila sam jednu, tj. snimala sam jednu učionicu prvačića i drugaščića prvog dana škole i zadnjeg dana škole, ima u montaži puno toga, tako da sad ne bih govorila o tome, to mi je zanimljivo.
BUKA: Otkud interesovanje za dokumentarni film. Koliko su dokumentarni filmovi jaki? Čujemo da je film najjači mediji koji može mijenjati društvo i rušiti predrasude?
Meni je to stvarno teško reć. Evo, iskreno mislim da može pokrenuti neke pozitivne promjene u društvu, može osvjestiti ljude. Koliko može promijeniti svijet, evo ne znam. Ja jednostavno imam tu potrebu da ispričam priču, da ono što vidim da ispričam na jedan zanimljiv način koji će publici biti zanimljiv i koji će biti emotivan. Meni su te emocije jako važne, volim ući u intimne priče i čisto tražiti one stvare koje će nas sve onako dirnut, s kojima ćemo se moći poistovjetiti. Mislim da zato ljudi vole općenito film jer kad se mogu poistovjetit s tim nekim stvarima koje gledaju.
BUKA: Da li posotoji tema, događaj koju želite obraditi?
Kao što sam rekla moram se sad fokusirati na to da diplomiran i da završim taj diplomski film ali mislim da ima toliko raznih tema, evo ne znam koju bih izdvojila, a nekad mislim da tema tebe nađe. Nekada upoznaš nekog zanimljivog lika pa onda iz toga nastane film ili… Neke obiteljske teme i ovaj film koji ste spomenuli „Ja sam Irena“ ima tu temu obiteljskog nasilja, psihičkog nasilja u obitelji. Volim dosta te psihološke teme, možda mi to nekako najviše leži. Ne bih se uspustila u neke političke, mislim da nije to to, ne da me ne zanima, nego mislim da mi više odgovraju te psihološke teme.
BUKA: Psihičko nasilje je i dalje tabu tema. Masaža je njega tijela, psihoterapija njega duše. Vodimo li računa o njegi duše?
Teško pitanje. Mislim da ne dovoljno. Mislim da to što ste rekli i dalje je taboo tema, nekako ide to njabolje. Ljudi pričaju više o mentalnom zdravlju i o tom je l' nasilju kojeg ima, samo što često kad neko kaže nasilje u obitelji, ljudi misle da neko nekog tuče ali ima jako puno oblika tog nasilja, i to psihičko nasilje vrlo, vrlo nešto o čemu se treba pričati ali je svkako nešto što jako može uticati na ljude.