Nušićev svet sreskih kapetana, praktikanata, pisara, pandura i, naravno, špijuna – ponovo će se naći na pozorišnoj sceni, ovog puta u rediteljskom (i scenografskom) čitanju Jagoša Markovića. Za novu predstavu u Jugoslovenskom dramskom odabrao je „Sumnjivo lice“, predstavu, koju je već jednom radio u somborskom pozorištu.
Od te 1998. godine mnogo štošta se u našim životima promenilo, samo je aktuelnost piščevog dela još jednom dokazala svoju neprolaznost. Na repertoaru nacionalnog teatra i dalje se čvrsto drže Markovićeva „Gospođa ministarka“ i „Dr“, što znači da su obe predstave, po pravilu, rasprodate. Da li je ovo dokaz nesumnjivog poverenja prema piscu ili harizmatičnom reditelju, tek za te naslove posebna preporuka publici nije ni potrebna.
– Veliki je Nušić pisac, zna nas u dušu. Ukazuje na neke osobine i večne mane, na nakaznost naših ličnosti. Ali i radost življenja, uprkos svemu – kaže Jagoš Marković. – Osuđuje greh, ali ne i grešnika. Voli čoveka. Nisam tražio šta je u njegovom delu aktuelno, jer to što je aktuelno često je banalno. Ne bavim se time na tako očigledan način, nadam se.
Već ste jednom radili „Sumnjivo lice“. Šta se u međuvremenu promenilo u društvenom i umetničkom smislu?
– Četrnaest je godina prošlo! Puno je to. Ne osećam se kao vlasnik istine. Ja sam više čovek pitanja nego odgovora, ali da pokušam da odgovorim. Ne znam šta se promenilo u umetničkom smislu, jer sam deo scene. Dakle, u loncu sam. U društvenom? Kada sam prvi put radio „Sumnjivo lice“ bili smo u otporu, u pobuni. Čekali da padne režim, da stane rat. Koliko smo mogli, borili smo se, bunili, nadali. A sad? Nema nada, nema žara. Ranije smo bili nekako zbijeni, živeli skupa, delili puno toga. Sada više nema ni tih mesta gde smo sedeli, nema ni navike ni potrebe za svakodnevnim okupljanjem. Tada smo išli „svako malo“ na demonstracije, a sad ne idemo nigde. Zabili smo se u svoje živote, pa kako ko ume… Trudim se da ne idem na takozvane javne događaje, ne osećam se dobro u masi „krema“, koji će, obavezno biti uslikan pred početak predstave. Promenio se i sistem vrednosti. Mislili smo da će se stvari kad padne režim nekako srediti, ali vidimo da nije tako. I dok čekaš da padne „ovaj“ i prođe „onaj“ – ode s njima i naš život…
Ko su „sumnjiva lica“ našeg doba?
– Ako gledamo po matrici samog komada, to su svi mladi koji odlaze iz ove zemlje da se ne vrate, trbuhom za kruhom. I to je grozno. Kakva smo mi to sredina kad mladost želi da ode! Silno smo nešto pogrešili, silno.
Da li je mentalitet „nepromenjiva“ kategorija? Šta određuje sliku o jednom narodu u tuđim, i što je još važnije – u sopstvenim očima?
– Izgleda da mentalitet jeste nepromenjiva kategorija. Ne znam, sada mediji mnogo utiču na tu sliku. Na medije utiču pojedinci, na njih razni klanovi. A na sopstvene oči utiče naša slabost prema nama samima! Slabi smo na sebe same, zato ovako i tapkamo umesto da kao zajednica jurišamo…
Komedija je uvek dobar način (i izgovor) da se ozbiljno progovori o nekim stvarima. Koje su važne teme našeg doba?
– Ne treba nam izgovor, treba nam smeh! Radost i olakšanje koje s njim dolazi. A tema je previše važnih da bih ih nabrajao.
Šta mislite o današnjoj javnoj, ne samo političkoj sceni?
– Uključim TV, ali retko. I zablenem se, shvatim da ja ne znam gde živim. Zapravo znam: u moru neukusa, mada to ponekad zaboravim. Uđem u rad, u teatar. Nemam vremena da se osvrćem oko sebe, na žalost ili na sreću. Ali kad uključim TV i ugledam ta lica, način govora, akcente, taj grozni kolorit, izloženu privatnost, pa nepismenost svake vrste i odsustvo svake vrednosti… Vidite li da su umni ljudi prognani? Da se jedino kroz politiku ili priču o politici dolazi u centar pažnje. Gde su književnici, gde je njima mesto danas? Gde je sadržaj, poruka, koncept? E, zato nam je tako kako jeste. Parole, samo parole. Sve je pojednostavljeno do kraja, kao da je ceo narod glup i neobrazovan.
A nije?
– Naravno da nije! Daleko od toga. Nego nema šta ni da gleda, ni da sluša. Povukli se u svoje domove, stide se ljudi da učestvuju u raznim malograđanskim pirovima. Gade se i sebe i sveta. Povukao se građanski Beograd, kao belogardejci kada su komunisti došli na vlast. Ustuknuli su pred primitivizmom jer je pristojnog čoveka, ontološki, stid pred prostaklukom. Ponekad pomislim da nam treba neki kulturni režim, nešto da nas dekontaminira. Naravno, sve je to utopija. Eto, pitate me da pričam za novine, pa da nešto kažem o društvu, ne samo o pozorštu. A ja to radim nerado jer sve mislim – zna se, svi znaju. Pa i znaju…
DRAMATURG
Jednom je Jovan Ćirilov duhovito primetio da vama dramaturg nije mnogo potreban: sami skraćujete i dodajete tekst, lično smišljate pristup komadu i autoru.
– Nekad mi dramaturg treba, nekad ne. Ali umni ljudi kao on uvek su mi potrebni. Kada je o pristupu tekstu reč, smišljam ga sam, kroz razgovore s drugima. I ovog puta je intervencija bilo. I to dosta. Sam sam ih uradio.
ANSAMBL
Glumci, gotovo bez izuzetka, vole s vama da rade. Kakve vi birate?
– Darovite, predane, one koji ne pričaju mnogo nego glume. Koji i mogu, i znaju, i osećaju. A takav mi je ceo ansambl „Sumnjivog lica“! Izuzetan, baš. Tu su Nebojša Glogovac, Jelisaveta Sablić, Radovan Vujović, Nebojša Milovanović, Vlasta Velisavljević, Dragan Mićanović, Bojan Dimitrijević, Janoš Tot…
VELIKE STRASTI
U Ateljeu bi trebalo uskoro da radite „San letnje noći“. Kako ste se odlučili baš za ovo delo?
– Treba nam Šekspir, treba nam elan vital. Snovi, velike strasti da se izdignemo iz trivijalnosti. Ima i poezije u životu, i ljubavi. Nije sve tako otrovano. Bar ne u nama,unutra. Taj svet postoji, svet sna. A svet teatra, uostalom, za mene je jednako čaroban kao i kad sam počinjao pre trideset godina…