1.
Što sve sladostrasni istražitelji porijekla i rođenja Ive Andrića do
sada nisu iščeprkali: te, nije rođen na postelji nego u starome
bosanskom “ćiri” na pruzi Sarajevo – Lašva, te, jest rođen pod kućnim
krovom, ali nije sigurno gdje, u Travniku ili u Dôcu, te, nije mu otac
njegov otac Antun, nego mu je otac netko drugi, bit će onaj fratar kod
kojega mu je mati djevojkom služila u Ovčarevu.
A kada se prije koju godinu raščulo o sporu Matice hrvatske iz
Sarajeva i Zadužbine Ive Andrića iz Beograda, koja nacionalno uskogrudno
Matici osporava objavljivanje Andrićevih djela u ediciji hrvatske
književnosti iz Bosne i Hercegovine, javila se sa svojom verzijom
“nezakonito” začetoga Andrića stanovita gospođa iz Poreča, navodna
piščeva rodica, koja se – kako su brižno izvijestile zagrebačke novine –
“cijelog života bori i stradava za hrvatsku stvar”.
Na sve to, dobili smo još jedno “otkriće”, za sad nezasluženo
neprimijećeno od književne i ine javnosti. U svojoj budalastoj a zloj
neopozivosti, ono glasi: “Otac mu je bosanski beg koji je silovao majku
mu, sluškinju u svojoj kući.” Nepravedno bi bilo zatajiti ime autora
ovoga bisera: to je, kako saznajemo iz biografske bilješke ispod teksta,
stanoviti Faris Nanić, građevinski poduzetnik i bošnjački političar, a
publikacija – zagrebački Behar, bošnjački časopis za kulturu i društvena pitanja. Eto, šućur Beharu i poduzetniku, sad je barem jasno odakle je Andrić “povukao” genijalnost!
Ne treba Andriću apologetika – ni njegovoj književnosti, koja je sve
bolja i sve jača kako vrijeme prolazi, ni njegovu privatnom životu i
građanskom liku, koji je bio kakav je bio, eto ga tamo, rekli
bi u Bosni. Poželjne su sve vrste novih kritičkih istraživanja toga
djela i toga lika – i književne i biografske i povijesno-političke. A
nepoželjno je i besmisleno da se u istraživanjima ide ispod onoga što je
u “andrićologiji” već dosegnuto i ovjereno, da se ideološkim aparatom
(bilo koje provenijencije i orijentacije) prosuđuje o književnosti, te
da se krivim metodološkim postupcima privatni život podmeće djelu, i
vice versa.
Ni na jednoj od naših strana, međutim, nikada toga nije
manjkalo; uvijek je bilo zogovićâ, kurtovićâ, kalezićâ, filipovićâ,
kneževićâ, rizvićâ, durakovića, mihanovićâ, jelčićâ. A sad, evo i
najnovijih priloga toj tradiciji: članci o Andriću Ive Banca i Rusmira
Mahmutćehajića u recentnim izdanjima časopisa Forum Bosnae, Književna republika i East European Politics & Societies.
Bančev tekst u Književnoj republici i u Forumu Bosnae
(urednici R. Mahmutćehajić, fra Mile Babić, Žarko Papić) autorizirano
je izlaganje na skupu o Andriću u Hrvatskom društvu pisaca 2012. godine.
O njemu sam pisao na osnovi sažetka objavljenog u novinama, jer su već i
u tom obliku bile vidljive grube simplifikacije i nedopustive zamjene
planova u povezivanju “političkih aspekata Andrićeva djelovanja” i
njegova književnoga djela.
Tu se za Andrića tvrdi: “Bosnu je doživljavao kao zemlju mržnje i
svoja razmišljanja o užoj domovini stavio je u usta svog književnog
dvojnika Maxa Levenfelda”. Zapanjio sam se nad tim “mesarenjem
književnosti”: badava su književni znalci unatrag više od pola stoljeća,
otkako je objavljena ta važna i velika proza (Pismo iz 1920. godine),
ispisali masu kompetentnih analiza i tumačenja, badava elementarne
književnoznanstvene pouke o razlikovanju instanci lika, naratora i
autora, i o neprihvatljivosti tumačenja književne proze kao idejnoga
pamfleta!
A tek to da je “Andrić Bosnu doživljavao kao zemlju mržnje“! Način na
koji je Andrić “doživljavao Bosnu”, i o kojemu hiljadu i jednim glasom
govori malne cijeli njegov opus, tako je nesvodljivo bogat a sudbonosan,
ponoran i melankoličan, a, opet, zavjetan i uznesen, da se o njemu
ovakvim površnim mišljenjem i arogantnim govorom ne može razumjeti ni saznati ama baš ništa.
Zatim, tu je ideološki totalizirana a skandalozno netačna tvrdnja
kako “nema dvojbe da je (Andrić, op. a.) sve što je retrogradno u Bosni
vezivao uz islam”, a da su “muslimanski junaci poput Đerzelez Alije i
braće Morića u njegovom djelu zapravo dehumanizirani”.
Tužno je kako je eminentni američki profesor “legao” na tu staru,
izlizanu ploču, materijalno neistinitu i književno irelevantnu. Andrić
jest bio pisac kojega je zanimala tamna strana ljudske sudbine i tamna
strana ljudske historije, osobito bosanske, a po toj volji, snazi i
sposobnosti u istraživanju tame i jest bio veliki pisac.
Bančeva olako izgovorena teza nekritički preuzima diskurs jednoga dijela
bošnjačke interpretacije osmanske prošlosti BiH, u kojemu se ta
prošlost idealizira, a u opisivanju prilika i odnosa koji su vladali
kroz stoljeća osmanske vlasti sistematski se izbjegava ili minimizira
činjenica drugorazrednosti i obespravljenosti nemuslimanskoga
stanovništva, osionost i egoizam domaće muslimanske političke i
zemljoposjedničke klase, pojave vjerskoga fanatizma i isključivosti itd.
Obuhvaćajući cjelinu Bosne, trudeći se da pronikne u sve važne
slojeve njezine historije, Andrić je, naravno, zaustavljao svoj pogled i
svoju misao i na ovim aspektima, pa ako su njegovi književni izvještaji
u koječemu “mračni” i “nepovoljni” po one koji u tom periodu
predstavljaju vladajući i povlašteni element, optuživati ga zbog toga
predstavlja klasičnu zamjenu planova po načelu: ubiti donositelja loših
vijesti.
Protivno ovoj fami, u cjelokupnoj bosanskoj pa i
bošnjačkomuslimanskoj književnosti teško je naći pisca koji je s takvim
uživljavanjem i s takvim tragičkim ko–sentimentom kao Andrić razumijevao
povijesnu i civilizacijsku sudbinu bosanskih Muslimana. Napokon, on je u
poetičko-filozofskom a i u praktično-životnom smislu usvojio kao dio
vlastitoga pogleda na svijet i na temeljna pitanja condition humaine
neke od postulata eminentno islamskih: vrijednost dobročinstva, smisao
strpljenja, graditeljsku i socijalnu veličinu institucije
zadužbine-vakufa, etiku dugovanja zavičaju, itd. (Iz takvoga osjećaja
duga potječe ona velika Andrićeva gesta – darovanje cijeloga novčanog
iznosa Nobelove nagrade Bosni i Hercegovini za razvoj bibliotekarstva.
Negdje sam napisao da je Andrić po toj gesti najveći kulturni legator, vakif, u modernoj povijesti Bosne.)
Što tek reći za tvrdnju da su Đerzelez i braća Morići kod Andrića
„dehumanizirani“, kada stvar stoji upravo obrnuto. U Andrićevu postupku
ovi likovi iz narodne epike bivaju deheroizirani, delegendarizirani,
„spušteni na zemlju“, i tako prikazani kao stvarni ljudi, dakle –
humanizirani, o-čovječeni. Podvrgnuto ovoj vrsti istražnoga postupka,
najmanje pola najbolje svjetske i evropske književnosti moralo bi biti
prokazano kao „dehumaniziranje“.
Nije od prevelikoga značenja, ali neka ostane zapisano: nakon
objavljivanja gornjih neveselih opaski, dočekao me je razjareni Banac, i
to gdje – u istom onome zagrebačkom Beharu, uz zdušno
navijanje urednika. Potpuno iskočivši iz akademskog diskursa i
racionalnog govora, ne iznijevši argumenta ni jednoga, profesor me tu
jednostavno proglasio – monstrumom.
Umjesto komentara: aferim i ačkosum!
No, tu nije kraj. U integralnom Bančevu izlaganju o Andriću čeka nas
još jedan frapantan historiografski faux pas. Riječ je o člancima u
Stojadinovićevom časopisu XX vek krajem 30-ih godina 20.
stoljeća, u kojima se afirmira pronjemački i proosovinski kurs
Stojadinovićeve vlade. Članci su potpisivani pseudonimom Patrius, a Banac ga bezrezervno pripisuje Andriću.
U debati o identitetu Patriusa, koja se u beogradskoj
periodici vodila krajem 70-ih i početkom 80-ih godina prošloga stoljeća,
završnu riječ predstavljala je ekspertiza profesora Ive Tartalje,
vrsnoga znalca Andrićeva djela. U tom akribičnom tekstu, pomno
razmotrivši sve aspekte Patriusovih članaka, Tartalja dolazi do nedvosmislenoga zaključka: “Pravopis, jezik, duh onoga ko se pod člancima u XX veku potpisivao Patrius nisu Andrićevi. Tekst tih napisa pokazuje da Patrius nije bio Andrićev pseudonim. (…) Treba konačno odbaciti sve zaključke o Andriću koji su zabludom izvođeni iz tih spisa.”
Moguće bi bilo taj nalaz osporavati kad bi se imali noviji i jači
argumenti, ali dotle je naprosto nedopustivo pisati kao da ga nema.
(www.autograf.hr; 12. 1. 2014)
2.
“U pričanju Ive Andrića bosanski Muslimani su ustrajno i
nepoštedno turčeni, pa fantazijski izdvojeni iz svog izvornog bivanja,
suprotstavljani i bosanskim i svim drugim hrišćanima. Njihove kuće i
varoši su turske, a zloća i mržnja su njihovo najvažnije svojstvo. U
takvome okviru pričanja, drukčije mogućnosti u životima bosanskih
Muslimana su izuzeci kojima oni iznevjeravaju svoju ontološku niskost.
Naspram njih su tlačeni, progonjeni i ubijani hrišćani, ali u svojoj
srijedi dobri i voleći. Kada ti hrišćani nisu takvi, riječ je o
iznevjerenju njihove izvorne dobrote.”
Ovo i ovako piše Rusmir Mahmutćehajić u tekstu Andrićevstvo – Protiv etike sjećanja (Forum Bosnae,
61-62/2013, uredili fra Mile Babić, Rusmir Mahmutćehajić, Žarko Papić),
s naznakom da je riječ o dijelu iz istoimene knjige. Sudeći po ovome
tekstu, kao i po tekstu Andrićism. An Aesthetics for Genocide istoga autora objavljenom u časopisu East European Politics & Societies, Mahmutćehajićeva knjiga bit će najzaoštreniji pokušaj ideološke likvidacije Andrićeva književnog djela kao islamomrzilačkoga i bosnomrzilačkog.
U dosadašnjim pokušajima te vrste primat je nosila knjiga profesora Muhsina Rizvića Bosanski muslimani u Andrićevu svijetu
(1995), u kojoj je na 700 stranica suhom pozitivističkom metodom
sačinjen katalog svih “grijeha” protiv muslimana u Andrićevu djelu, kako
ih autor vidi. Nešto novijega datuma je zbornik radova Andrić i Bošnjaci
(2000), u kojemu po ideološkim diskvalifikacijama prednjači članak
profesora Esada Durakovića. U njemu se i dodjeljivanje Nobelove nagrade
Andriću tumači kao perfidno djelovanje “ideologije evrocentrizma”, a
krajnji zaključak je zlokoban: “Ko prihvati Andrićev svijet kao
autentičan, po prirodi stvari smatrat će korisnim istrebljivanje
Bošnjaka kao opasnog elementa u samome tkivu tzv. evropske civilizacije –
jednako kao što se smatra korisnim bespoštedno trijebljenje štetnoga
korova.” Da bi se tomu doskočilo, autor preporučuje stvaranje svojevrsne
pedagoške policije, tj. da se “nastavnički kadar valjano educira i da
se Andrićevo djelo uzima kao školski negativan primjer ideologizacije literature i funkcionalnog nagrađivanja takvoga djela u najširim okvirima ideologije evrocentrizma.”
Profesor Ivo Banac, kako smo vidjeli, svu tu dosadašnju
protuandrićevsku produkciju sažima u tri površna iskaza, književno i
činjenično neistinita – da je Andrić “Bosnu doživljavao kao zemlju
mržnje“, da je “sve što je retrogradno u Bosni vezivao uz islam”, te da
su “muslimanski junaci poput Đerzelez Alije i braće Morića u njegovom
djelu zapravo dehumanizirani”.
Mahmutćehajić preuzima i prosljeđuje tezu o uključenosti Andrićeve
književnosti u antibošnjačke i antimuslimanske političke planove o
istrebljivanju, samo što on, za razliku od prethodnika, ima ambiciju da
cijelu stvar istumači iz aspekta perenijalne filozofije, odnosno
“tradicijske škole”. I tu nastaju svi ozbiljni problemi u susretu s
razumijevanjem i tumačenjem (Andrićeve) književnosti, ali jednako tako,
zapravo mnogo važnije, i s ideološkom interpretacijom (bosanske)
povijesti.
Mahmutćehajićevi problemi s književnošću već su uočavani i precizno definirani. Povodom njegove “perenijalne” interpretacije Kamenoga spavača
Maka Dizdara, recimo, književna teoretičarka Maja Abadžija piše kako je
riječ o “manipulativnom, skolastički intoniranom labirintu koji na
pojedinim mjestima potpuno gubi vezu sa književnošću samom”, te kako
“Mahmutćehajićev pseudofilozofski poduhvat dovodi do zaključka da
čitanje književnosti kao književnosti, dakle sredstvima i metodima
književne kritike i teorije, nije poželjno, jer udaljava od istina
kojima nas uče religijske dogme i objave”. Ona resko zaključuje kako se
ne radi ni o čemu drugome do o “književnokritičkom šarlatanstvu” i
“nedostojnom konglomeratu skolastičke hermetičnosti, newageovskog
uvijek-prividnog eskapizma i potpunog pomračenja znanstvenokritičkog
razuma”.
Tome perenijalističkom i kvaziteološkom mlinu, što uvijek melje jedno te jedno bez obzira je li riječ o Dizdaru, Andriću, Hasanaginici ili o čemu desetome, zasmetao je i način na koji sam pisao o Andriću u eseju Ivo Andrić, paradoks o šutnji,
ustvrdivši da je uslijed radikalnoga divergiranja triju nacionalnih
kultura taj “najbosanskiji pisac, k tomu pisac apsolutne, nulte estetske
vrijednosti, u Bosni danas kod jednih na niskoj, kod drugih na
pogrešnoj cijeni”.
Na to Mahmutćehajić: “Nikada niko od Bosanskih Muslimana – čak ni uz
prihvatanje da je Andrić, kako tvrdi Ivan Lovrenović, ‘najbosanskiji
pisac, k tomu pisac apsolutne, nulte estetske vrijednosti’ – neće moći u
njegovim prikazima Turaka, u svem njegovom bosanskom panoptikumu,
pristati na to da su to upravo oni sami u svome dijahronijskom trajanju,
oni koji nasljeđuju svoje krstjanske pretke, te kao sljedbenici
vjesnika Hvala štuju i Merjemu i njenoga Sina, blaguju i Jurijevdan i
Ilindan, i to upravo zato što jesu to što jesu.”
Koja preuzetnost u uzimanju riječi ispred baš svih bosanskih
muslimana, i to čak u njihovom “dijahronijskom trajanju”, i koja
sigurnost u poimanju identiteta bosanskih muslimana kao gvozdene
homogenosti i nepromjenljivosti! I koje vratolomno pretumbavanje planova
– s mojega rezigniranog konstatiranja kulturne situacije u Bosni i
Andrićeva statusa u njoj, na primordijalistički izmaštan kolektivni
kontinuitet bosanskih muslimana, identitet i “nasljeđivanje”, sve od
“krstjanskih predaka” do danas!
Time dolazimo i na Mahmutćehajićev problem s interpretacijom bosanske
povijesti, koja i jest temeljni motiv svih njegovih tobože
perenijalističkih a zapravo nacionalno-ideološki zainteresiranih
elaboracija, pa i ove u kojoj je Andrić samo prividno glavna tema. Taj
problem odlično je uočio Riccardo Nicolosi u eseju Dijaloška tolerancija? Konstrukcija bosanskog kulturalnog identiteta i uloga islama (devedesete godine), objavljenom u časopisu Sarajevske sveske (27-28/2010):
“S osobitom emfazom Mahmutćehajić podcrtava usidrenost bosanskoga
kulturalnog identiteta u islamu. Pri tom postaje jasno da on pod
kulturalnim modelom ‘jedinstva u različitosti’ podrazumijeva prilično
jednostavan sadržaj: tolerantno držanje islama prema prethodničkim
monoteističkim religijama židovstvu i kršćanstvu, čije pravo na
postojanje islam ne negira, već ga shvaća kao od Boga željeno mnoštvo
stvarnosti. Polazeći od te teološke opće mudrosti, koja u svojoj
neizdiferenciranosti opet nije baš sasvim točna, Mahmutćehajić
konstruira povijesno osporivu ‘istinu’ jedne neprekinute tradicije
tolerancije u Bosni, utoliko što projicira fundamentalni postulat islama
na kristologiju arijanizma i Crkve bosanske; i, kao drugo, utoliko što
politiku Osmanskoga carstva vidi kao vođenu isključivo tim diktatom
religiozne tolerancije, što je bajkovito pojednostavljivanje kompleksne
političke situacije.”
Moja figura o Andriću kao piscu “apsolutne, nulte estetske
vrijednosti” kod Mahmutćehajića izaziva naročito žestoku iritaciju pa
joj se opetovano vraća, a konačni i neopozivi sud o njoj glasi ovako: “O
apsolutnoj vrijednosti ne može znati niko do Apsolutni. Zato je i
najviša estetska vrijednost istodobno i etička. A one su dva pokazanja
apsolutno Dobrog Koji je isti s apsolutno Lijepim.”
Tako to izgleda u perenijalističkoj estetici, kakvu prakticira
Mahmutćehajić. Kao da još s Aristotelom nisu postavljeni temelji
znanosti o poetici, i kao da se od Aristotela u povijesti poetike,
teorije književnosti pa i same književne prakse nije dogodilo ništa, te
kao da je sav hod racionaliteta od renesanse do danas tek zla
kartezijanska zabluda koju valja ispravljati i vraćati se “svetom
znanju” kao jedinome spasu. Spomenuti Nicolosi o tomu ovako piše: “Sa
zapanjujućom lakoćom i lakomislenošću Mahmutćehajić proglašava pet
stotina godina povijesti civilizacije za ništavne i pledira na povratak
jednome obliku života u kojemu vodeći princip više nije kritički um, već
‘potčinjavanje’ ljudi Bogu i njegovim zakonima.”
Sad se možemo vratiti Mahmutćehajićevu citatu s početka
ovoga teksta. Da u suptilniju analizu ovom prilikom ne ulazimo, ono što
je u tim tvrdnjama doista frapantno i intelektualno sablažnjivo jesu
dvije stvari: materijalna neistinitost i zastrašujuće generaliziranje.
Jedno i drugo pokazuje do potpune očiglednosti da Mahmutćehajićev tekst
uopće ne komunicira sa svijetom (Andrićeve) književnosti u namjeri da ga
razumije i korektno interpretira, nego ga surovo falsificira s nekim
posve drugim namjerama.
A što se tiče optužbi za “turčenje”, Andrić je sam na
najjednostavniji način objasnio o čemu se radi, stavljajući na sva
izdanja svojih novelističkih knjiga napomenu: “Nazivi Turci i turski
upotrebljeni su često u toku pričanja i za bosanski muslimanski svet,
naravno ne u rasnom i etničkom smislu, nego kao pogrešni ali tada
uobičajeni nazivi.”
To je u Bosni bilo uobičajeno i u samoimenovanju Muslimana sve do
novijih vremena, dok je za etničke Turke, uz neutralan naziv Osmanlije,
bio rezerviran posprdni termin – Turkuše. O svemu tome, i o vjerskoj i
etničkoj istoznačnosti pojmova Turčin, turski i turska vjera
u tradicionalnom muslimanskom i bosanskom svijetu i jeziku sustavno i
upućeno piše znameniti povjesničar Muhamed Hadžijahić u djelu Od tradicije do identiteta. Geneza nacionalnog pitanja bosanskih Muslimana (1974).
Izvoditi krupne i drastične zaključke iz podmetnute zle namjere
“turčenja” Ivi Andriću, kako to čini Mahmutćehajić, moguće je, dakle,
samo uz zaprepašćujuću ahistoričnost i ignoriranje povijesne stvarnosti,
uz ignoriranje političkih i identitetnih promjena u dinamičnom
historijskom procesu, ali i uz ignorantski odnos prema relevantnoj
historiografskoj i etnografskoj literaturi. Očevidno, takav postupak ne
pripada ni znanstvenom ni teološko-filozofskom govoru (čak ni kada bi
htio biti perenijalistički), nego je riječ o tipičnom ideološkom
diskursu kojim se hoće voluntaristički intervenirati u stvarnost,
podešavajući je prema vlastitim (političkim i nacionalnim) željama i
himerama.