Steven Pinker je, već kao petnaestogodišnjak, bio anarhista. Smatrao je da ljudima uopšte nisu potrebne policijske snage da bi se održao mir. Vlade su bile pravi uzrok svih problema koje su navodno nastojale riješiti.
Sem toga, godina je bila 1969. – kaže dr. Pinker, sada 57-godišnji psiholog na Harvardu. „Ukoliko se nisi izjašnjavao kao anarhist, šanse kod djevojaka bile su ti svedene na nulu.“
S roditeljima je znao voditi duge rasprave za stolom, na temu ljudske prirode. Prisjeća se kako su mu govorili: „Šta bi bilo da nema policije?“ „Odgovorio sam im – Šta doista, šta bismo onda uradili? Da li bismo odmah krenuli u pljačku banaka? Naravno da ne. Policija s tim nema nikakve veze.“
Sve se to odvijalo u Montrealu, „gradu koji se ponosio svojom uljuđenošću i niskim stepenom kriminaliteta“, rekao je. A onda su, 17. oktobra 1969. policijske snage i vatrogasci zajedno stupili u štrajk, i najednom mu se ukazala prilika da testira svoju prvu hipotezu o ljudskoj prirodi.
„Nastao je pravi pakao“, prisjeća se dr. Pinker. „U toku svega nekoliko sati izbila su pljačkanja. Pobune. Paleži. Dva ubistva. A sve se desilo istog jutra kada je štrajk proglašen.“
Šezdesete su promijenile mnoge živote i, u slučaju dr. Pinkera, pobudile istinsku radoznalost o tome na koji način ljudi funkcioniraju. Ista mu je radoznalost na kraju priskrbila i uspješnu karijeru – i to vodećeg eksperta za jezik, a potom i glavnog zastupnika ideja evolucionističke psihologije. U čitavom nizu njegovih best-sellera vidimo jasno zauzimanje za stav da su ljudske mentalne sposobnosti – od emocija pa do sposobnosti odlučivanja, kao i vizualnog prepoznavanja – sve oblikovane putem prirodne selekcije.
Također se prometnuo u žestokog kritičara svih onih koji poriču duboki uticaj evolucije na ljudski um – socijalnih inženjera ubjeđenih u to da je djecu moguće modelirati po vlastitom nahođenju, ili modernističkih arhitekata obuzetih zamišljanjima o izgradnji utopijskih gradova. Kako dr. Pinker kaže – čak i u 21. stoljeću, i dalje odbijamo sagledati mozak kao organ koji je evolvirao, a sve to ide na našu vlastitu štetu.
Imajući u vidu ovakvu historiju, najnovija knjiga dr. Pinkera, objavljena u oktobru, za mnoge je kritičare došla kao grom iz vedra neba. U knjizi „The Better Angels of Our Nature” (Dobri anđeli ljudske prirode), što ju je objavila kuća Viking, Pinker se bacio na istraživanje jednog od najprimitivnijih životnih aspekta: nasilja.
U knjizi, na čitavih 802. i više stranica, zalaže se za tezu da je nasilje drastično opalo tokom zadnjih hiljadu godina – bez obzira da li se radi o učestalosti ubistava, ratnim posljedicama u vidu postotka nastradale populacije, ili drugim mjerilima.
Ovo se čini u neskladu s osnovnim postulatima evolucionističke psihologije, na koju se često gleda kao na jak argument u korist urođenog, primitivnog načina ponašanja, ali takvo gledište dr. Pinker smatra pukim nerazumijevanjem nauke. Ljudski mozak, koji je prošao kroz sve faze evolucije, kaže, sposoban je za čitav splet različitih reakcija na okolinu koja ga okružuje. Pod pravim uslovima, pomaže nam da živimo u sve većem i većem spokojstvu.
Knjiga “The Better Angels of Our Nature” obiluje raskošnim i lucidnim dijelovima na koje je dr. Pinker već navikao svoje čitaoce. U njoj se mogu pronaći izuzetno zanimljivi i mračni detalji o praksama kao što je odsijecanje noseva ili mučenje heretika. Kao što je slučaj i s drugim popularnim knjigama koje je napisao, počeviši od „Instinkta za jezik“ (The Language Instinct), iz 1994., i ova nije nimalo nalik njegovim prvim objavljenim radovima iz kasnih 70-tih – ezoteričnim izvještajima iz vremena studiranja na Harvardu, s naslovima poput: „Reprezentacija i manipulacija trodimenzionalnog prostora u mentalnim prikazima.“
Karijera izgrađena na gramatičkim kuriozitetima
Došao je na Harvard nakon što je stekao diplomu na Univerzitetu McGill, 1976. U to vrijeme, vodilo ga je uvjerenja da će mu život posvećen psihologiji, omogućiti da postavi velika pitanja o ljudskom umu, te da će biti u stanju dati odgovore na njih, i to one koji će proći kroz stroge naučne testove.
Ali je veoma brzo shvatio da će takva istraživanja morati da sačekaju. „Tada nije bilo moguće uraditi doktorsku disertaciju o ljudskoj prirodi“, kaže. „Stoga sam se posvetio proučavanju puno manjih problema – nasušnih akademskih pitanja.“
Započeo je s proučavanjem toga na koji način ljudi sami sebi predstavljaju predmete iz okruženja, u glavi, tragajući za strategijama kojima se koristimo u cilju osmišljavanja svih vizualnih informacija koje neprestano preplavljuju mozak. Ipak, u toku rada na disertaciji, uočio je da mnoge druge naučnike također opterećujuju isti problemi u svezi vizualnog kognosciranja.
„Bilo je puno onih koji su proučavali vizualnu spoznaju na puno bolji način nego što sam to ja bio u stanju“, kaže. Stoga je potražio neki drugi problem.
Polje izučavanja na kojem se potom usidrio bio je jezik, i ispostavilo se da mu je potrebno posvetiti svu moguću pažnju. Za dr. Pinkera radilo se o „prozoru s pogledom na ljudsku prirodu“. Lingvisti vode dugu debatu o tome da li se, u slučaju jezika, radi o vještini koja se razvija uporedo sa svim drugim funkcijama uma, ili možda posjedujemo urođene sisteme koji upravljaju njegovim razvojem.
Veći je dio svojih jezičnih istraživanja dr. Pinker usmjerio prema onome što se može učiniti kao irelevantna slučajnost: nepravilne glagole (engleskog jezika, prim. prev.). Iako je, u engleskom jeziku, moguće izvesti većinu glagolskih vremena držeći se svega nekolicine pravila, u primjeni se nalaze i neka koja su sasvim arbitrarna. Umjesto da „speak“ (govoriti) jednostavno pretvorimo u „speaked“, na primjer, mi kažemo „spoke“ (govorih, govorio sam).
Kao mlad profesor na Massachusettskom tehnološkom institutu, udubio se u transkripte dječijeg govora, tragajući za najznačajnijim matricama u procesu učenja glagola. Na temeljima ovog istraživanja iznio je tezu o tome da ljudski mozak sadrži dva zasebna sistema koji oba kontribuiraju razvoju jezika. Jedan služi za kombiniranje jezičnih elemenata na kojima se temelji smislenost, dok je drugi nalik mentalnom rječniku kojeg držimo spremljenog u memoriji.
Ovo je istraživanje dodatno učvrstilo ubjeđenje dr. Pinkera da jezik ima duboke biološke korijene. Neki lingvisti su se zauzeli za stav da se jezik jednostavno pojavio kao nusprodukt sve sofisticiranijeg mozga, ali takvu ideju on odbacuje. „Jezik u ogromnoj mjeri prožima sve ono što ljude čini ljudima“, kaže, „i meni je bilo nezamislivo posmatrati ga tek kao slučajnost.“
Umjesto toga, zaključio je da je jezik adaptacija do koje se došlo putem prirodne selekcije. Jezik je evolvirao, slično očima ili rukama, zahvaljujući sposobnosti da doprinese reproduktivnom uspjehu. 1990. g. objavio je rad pod nazivom „Prirodni jezik i prirodna selekcija“ (Natural Language and Natural Selection), na kome je radio zajedno sa svojim studentom Paulom Bloomom, sada na Univerzitetu Yale. Rad je bio veoma utjecajan.
Također, taj je rad bio sjeme za njegovu prijelomnu knjigu “The Language Instinct,” (Jezični instinkt), koja je veoma brzo postala best seller, te kasnije osvojila mjesto na listi žurnala American Scientist, kao jedna od 100 najznačajnijih naučnih knjiga 20-tog stoljeća.
Dr. Pinker se okoristio uspjehom knjige da bi proširio područje istraživanja. „Pružila mi je slobodu da se vratim puno sveobuhvatnijim pitanjima, naoružan svim onim što se moglo naučiti o stvarnim ljudskim bićima“, rekao je.
Tokom zadnjih 17 godina, mijenjala se tematika njegovih knjiga, od široko obuhvatnih istraživanja o ljudskoj prirodi, u knjigama „How the Mind Works“ (Kako funkcionira ljudski um), iz 1997., i „The Blank Slate„ (Tabula raza/Prazna ploča) 2002., i knjiga posvećenih istraživanju jezika, kao što je „Words and Rules“ (Riječi i pravila), iz 1999., koja je za glavnu temu imala nepravilne glagole. Knjige piše u stanu u kome živi zajedno sa svojom ženom, spisateljicom Rebeccom Goldstein, i u kući koja se nalazi u Cape Codu.
Razlog za optimizam
Kao intelektualac i javna ličnost, dr. Pinker je sudjelovao u čitavoj seriji veoma značajnih debata o evulucionističkoj psihologiji. 1997. godine, harvardski paleontolog Stephen Jay Gould okrivio je njega i druge evolucionističke psihologe zbog toga što u svakom vidu ljudske egzistencije vide neku fino-naštimanu adaptaciju.
Evolucionistička psihologija, pisao je dr. Gould „mogla bi biti od velike koristi kada bi njezini zastupnici bili spremni mijenjati svoju naklonost gongorizmima, kao i slijepu odanost ultra-darwinističkim idejama – za jednu zdravu i nužnu dozu skromnosti“.
Dr. Pinker je uzvratio istom mjerom. Izjavio je kako je dr. Gould sklon izokretanju stvari, i to tako da svoje oponente uvijek predstavlja s rogovima, a sebe sa svetačkom aureolom.
Imamo onda i pitanje muškog i ženskog uma. 2005. godine, Lawrence H. Summers, tadašnji predsjednik Harvarda, izazvao je pravi cunami sa svojom spekulacijom o tome da se jedan od razloga za manjak žena na stalnim naučnim i inženjerskim pozicijama krije u „urođenoj razini sposobnosti“.
Dr. Pinker (koji je 2003. s M.I.T.-a prešao na Harvard) stao je u odbranu dr. Summersa, te se time upustio u veoma intenzivnu debatu s kolegicom s Harvarda, doktoricom psihologije, Elizabeth Spelke.
Dr. Pinker se zauzeo za to da postoje male ali važne biološke razlike u načinu funkcioniranja muškog i ženskog mozga. Dr. Spelke je smatrala da su te razlike minorne, te da evolucionistička psihologija nema šta da traži u toj debati.
„Ono čemu ljudi danas teže, u karijerama, u izboru kojim se povode, sve je to radikalno drugačije od svega s čime su se ljudi morali suočiti za vrijeme kamenog doba“, rekla je dr. Spelke, pri kraju debate. „Manje je nego jasno kakvu ulogu danas imaju motivi koji su evolvirali u to doba, te kako ih prenijeti u moderni kontekst.“
Na neki način, knjiga „Dobri anđeli ljudske prirode“ jeste i odgovor na ovu vrstu kriticizma. Kaže kako mu se ideja za knjigu ukazala negdje u vrijeme debate s dr. Spelke, i to kada je naletio na grafičke prikaze o razini nasilja tokom historije. U Engleskoj, na primjer, postotak ubistava sada iznosi otprilike jedan stoti dio od onoga iz 1400. godine.
2006. godine dr. Pinkera su pozvali da napiše esej na temu „U čemu vidite razlog za optimizam?“ Njegov je odgovor bio: „U tome što je nasilje u opadanju“.
Uslijedile su veoma brze i iznenađujuće reakcije na esej. „Od učenih ljudi iz raznih polja istraživanja, za koja sam jedva i znao, imao sam prilike čuti – Postoji puno više dokaza o ovom trendu nego što si toga svjestan“, kazao je.
Razni istraživači počeli su mu slati dokaze o tome da je razina nasilja opala i na mnogim drugim mjestima, i formama, od prosjeka izgubljenih života u ratovima, do prosjeka u podacima o zlostavljanju djece. „Pomislio sam – Ovo nalikuje na urotu. Sve je to nadmašilo čak i moje najluđe snove. Shvatio sam da imam materijal za čitavu knjigu.“
Dr. Pinker se potom pripremio za sintezu svih ovih trendova, kao i na pronalaženje adekvatno objašnjenje za njih. Isto tako se potrudio da u procesu skrši i mnoge stereotipe o evolucionističkoj psihologiji.
„Lako je uočiti sveprisutni kriticizam evolucionističke psihologije koji je fatalistički u svojoj srži, te nas sviju nastoji osuditi na vječne nedaće“, kaže. „Zašto onda uopće ulagati napore prema miru, ako nismo ništa drugo do krvoločni majmuni, i ako nam je nasilje u genima?“
Doista, dr. Pinker se zalaže za to da evolucionistička psihologija nudi najbolje objašnjenje o tome zašto su se prilike poboljšale, kao i najbolju moguću uputu za njihovo dodatno poboljšanje.
Efekt civilizacije
Knjiga dr. Pinkera je impresionirala mnoge eksperte koji se bave historijskim trendovima nasilja.
„Veliko je dostignuće Stevena Pinkera u tome što je sposoban povezati ovakve trendove u puno veću mrežu, koja uključuje reduciranu razinu nasilja, veći nivo empatije i, doista, jedan opsežan civilizacijski proces“, rekao je Nils Petter Gleditsch, profesor-istraživač s Instituta za proučavanje mira u Oslu, Norveška (Peace Research Institute, Oslo).
Dr. Pinker tvrdi da je razina ljudskog nasilja počela opadati još hiljadama godina prije, u vrijeme formiranja prvih država. Kao dokaz za to, on upućuje na arheološke studije i proučavanja društava bez državnog uređenja. S usponom prvih državnih formacija počela je opadati i razina nasilja, a taj je pad otada krenuo izuzetno oštrom putanjom.
Dr. Pinker je svjestan toga da je mnogima teško povjerovati u ovakve rezultate, ali drži da su za to više krive psihološke osobitosti nego sami podaci. Emocionalna snaga koju su ljudi u stanju crpiti iz priča o nasilju – bilo da su u pitanju večernje novosti ili televizijska serija „Zakon i red“ – može nas spriječiti da primjetimo dugoročne trendove koji idu prema smanjenju razine nasilja.
Priznaje da su prošlo stoljeće, naravno, obilježila dva užasna svjetska rata. Ali isto tako tvrdi da ta činjenice ne pobija njegove argumente. Statistička proučavanja ratova otkrivaju veliku razinu nasumičnosti, inherentne vremenu u kome se pojavljuju, kao i obujmu kojeg zauzimaju. Kako kaže, 20-to je stoljeće bilo naročito zlosretno.
Objašnjenje za sveukupni pad razine nasilja pronalazi u međuigri historije i ljudskih evolviranih umova. Naši su preci imali kapacitet za činjenje nasilja, ali se tu radi samo o jednom od mnogih kapaciteta. „Ljudska je priroda kompleksna“, kaže. „Čak i ako posjedujemo težnju za činjenje nasilja, također imamo i inklinacije koje idu u korist empatije, kooperacije i samokontrole.“
Od društvenog okruženja ovisi kakve će tendencije isplivati na površinu. Tokom ranijih društvenih uređenja, manjak državne stege doprinosio je razini nasilja. Žeđ za pravdom mogla se utažiti jedino putem osvete. Psihološke studije pokazuju da su ljudi skloni precjenjivanju vlastitih nedaća i potcjenjivanju onih tuđih; ova je kongnitivna varka dodatno potpirivala vatru u rekurentnim ciklusima nasilja.
Kako je uspon civilizacije postepeno mijenjao temeljna društvena pravila, stopa nasilja je počela da opada. Najranije države bile su brutalne i despotske, ali im je uspjelo da nekako ublaže prilike koje su išle u korist nekontrolisanim osvetničkim pohodima.
Još kasnije, izum pokretnog sloga će radikalno promijeniti prilike u društvenom okruženju. Služeći se snagom jezika, u generiranju novih ideja, ljudima se omogućilo i da ih šire. „Ako se ljudima pruži šansa za pismenošću, time im se daje i sposobnost da napadnu loše ideje, kao i to da se isprobaju eksperimentalni načini mišljenja, a sve naučene lekcije se potom akumuliraju“, kaže dr. Pinker. „To nas sve odvlači i dalje od ograničenja same ljudske prirode.“
Sve su ove ideje pomogle da se stopa nasilja dodatno umanji. Ideje o jednakosti rezultirale su s tim da žene zadobiju veću moć, u velikom dijelu svijeta, i „statistički, žene su pomirljivije od muškaraca“, kazao je dr. Pinker.
Reakcije na novu knjigu, u većini slučajeva su pomiješane s oduševljenjem, ali nije sve prošlo nepomućeno. U The New Yorkeru, Elizabeth Kolbert je teze iznešene u knjizi označila s riječima: „neugodno“, „uznemirujuće“ i „upitno“.
Na kraju je zaključila kako „mržnja i ludilo nisu nestali, a i neće.“
Reakcija dr. Pinkera na ovo nosila je u sebi podjednaku notu prezira: „Niti jedan iskren recenzet ne bi dao naslutiti da je u ovome sadržana glavna poruka knjige“, pisao je na svojoj web-stranici.
Iako je neupitno da je stopa nasilja opala, kaže, lako je moguće da se ona ponovo uzdigne. A razumijevanje uzroka koji su doveli do takvog opadanja, može nam pomoći da se značajnije založimo za mir. Slaže se s tezama koje je u svojoj novoj knjizi iznio politolog Joshua S. Goldsein “Winning the War on War” (Rat protiv rata), (Dutton/Penguin), u kojoj se tvrdi da je slogan „Ako želiš mir, bori se za pravdu“ – potpuno pogrešan savjet.
Ukolio želiš mir – tvrdi doktor Goldstein – onda treba raditi na tome da ga ostvariš. S ovim se dr. Pinker u potpunosti slaže.
Možda je naravoučenije njegove nove knjige u ovome: Ukoliko ti je stalo do mira, trebaš se potruditi da shvatiš i psihologiju.
S engleskog preveo: Jasmin Čaušević
Orginal se nalazi na ovom linku