Evropljani su zaudarali veći dio pisane istorije. Najmanje u rimsko doba, kada su javna kupatila bila mjesta društvenog okupljanja, sklapanja poslova ili flertovanja. Uz njih su osnivane javne kuće, trgovine, tu su ordinirali ljekari, ali i kriminalci.
Ljudi su najviše smrdili u srednjem vijeku, kada je epidemija kuge desetkovala stanovništvo Evrope. Tadašnji “naučnici” s Univerziteta u Parizu objasnili su kralju Filipu IV da je za epidemiju kriv nepogodan položaj Saturna, Jupitera i Marsa. Najbolja prevencija, tvrdili su, jeste održavanje nehigijene. Kvašenje kože bilo je nepoželjno – toplota i voda otvaraju pore na koži, pa će zaraženi vazduh napasti cijelo tijelo, objasnili su mu.
Kuga se zbog katastrofalne higijene širila još brže, a broj godišnjih pranja počela je da određuje i religija. Plemstvo je tako počelo da se pere dvaput godišnje – na Božić i Uskrs. Da stvari budu još gore, to je bilo dvostruko češće od seljaka, koji su se obično prali samo na Božić.
Ljudski smrad je nazivan “mirisom svetosti”, a čistoća i kupanje počeli su da se povezuju s jeresi. “U čistom tijelu nečist duh” bio je svojevrsni slogan crkvenih redova tog doba. Kolike je razmjere poprimila nehigijena potvrđuje i činjenica da je inkvizicija nerijetko ljude osuđivala na smrt jer je bilo poznato da su se često kupali.
Ali crkvene vlasti na taj način su došle u sukob s Biblijom, koja u nekoliko navrata spominje važnost higijene, jer je “telo hram božji”.
S druge strane, muslimani su oduvijek izuzetnu pažnju posvećivali ličnoj higijeni i nerijetko su se prali i nekoliko puta dnevno, bilo iz potrebe, bilo iz ritualnih običaja. Uputstva za dobru higijenu zapisana su čak i u Kuranu, a pranje se smatralo svojevrsnim iskazivanjem poštovanja Muhamedu, osnivaču islama.
Higijena je i jedan od razloga zbog kojeg se muslimani obrezuju. Naime, zaprljanost urinom za vreme molitve strogo je zabranjena, a jedan od dijelova tijela gdje bi mogao da se nalazi upravo je kožica koja se odstranjuje.
Muslimani su bili napredni i u pogledu ekologije. Osim pranja ruku nakon nužde, Kuran propisuje da je vršenje nužde strogo zabranjeno u blizini tekućih voda. Nakon obavljanja nužde potrebno je oprati se vodom, a papir je dovoljan tek u situacijama kada nema vode.
Engleska kraljica Elizabeta, međutim, prala se jednom mjesečno. Izabela Španska 1601. godine zavjetovala se da se neće oprati ili presvući sve dok traje opsada Ostenda. Opsada je potrajala tri i po godine.
Luj XIV prvi se put oprao kada mu je bilo sedam godina, i to po savjetu ljekara. Kako mu se nakon toga zdravstveno stanje pogoršalo, zakleo se da se više nikada neće oprati. Njegov smrad postao je legendaran, tim više što je obožavao da mačuje, jaše i uopšteno se bavi fizičkim aktivnostima.
Po smrti Luja XIV plemstvo se i dalje nije pralo, ali je počelo da mijenja odjeću i tri puta dnevno. U kakvim su uslovima plemići do tada živjeli govori i činjenica da je tek Luj Avgust po smrti Luja XIV naredio da se svake nedjelje barem jednom s hodnika kraljevskog dvora u Versaju uklanjaju nakupljene fekalije i mokraća.
Kupališta su još tada služila više kao bordeli nego kao mjesta za opuštanje i održavanje higijene. Ljekari su krajem 18. vijeka počeli da dijele savjete o ličnoj higijeni. Savjetovali su da se znoj opere s tela “jer će se u suprotnom vratiti u tijelo i poremetiti tjelesne tječnosti”.
S Francuskom revolucijom na velika vrata predstavljena je ideja privatnosti, a ona se odnosila i na miris tela. Naime, ideja da neko može da osjeti vaš smrad postala je neprihvatljiva. Ne pokazati miris tijela postalo je pitanje dostojanstva.
Amerikanci su za vreme Prvog svjetskog rata počeli mnogo da ulažu u ličnu higijenu, posebno na ratištima. Počele su da se grade i prve kuće s kupatilima.
S druge strane, Evropa je još mnogo opuštenije pristupala higijeni, posebno higijeni genitalija, što je bio posebno velik problem. Statistika i danas pokazuje da Sjedinjene Američke Države u ličnoj higijeni prednjače nad Evropom, napisao je prof. dr. Tvrtko Jakovina u svom pregledu istorije ljudskog smrada.
Krajem 19. vijeka na tržištu su se pojavili dezodoransi, a higijenu je dodatno “pogurala” seksualna revolucija u kojoj se propagiralo tuširanje prije i nakon seksualnog odnosa. Seks se još jednom pokazao kao fantastičan motivator.