Evo nas u još jednoj, ko zna već kojoj, rasutoj – da ne kažemo izbjegličkoj – godini, i među koricama još jedne, već 19., knjige »Banjalučkih žubora«. Prvo nismo bili »ni tamo, ni ovdje«, a sad nastojimo biti – »i tamo, i ovdje«, ili »i ovdje, i tamo«, zavisno već kroz koji to prozor sjećanja i svakodnevlja posmatramo.
Slike, zavičajne, koje nas okružuju, razvedrujući nas ili čineći sjetnim, ponajviše su nekako sive, više mračne nego svijetle. Ali, nije, i ne smije biti, sve tako crno, ima i svijetlih nijansi, samo nekako ih potiskuju »sile dnevne i neizvjesne politike«, »svakodnevna nacionalna (čitaj: i nacionalistička) bujica u kojoj plivamo«. U svakodnevnom životu dešava se mnogo toga i lijepog, makar u detaljima: susreti i u Banjaluci, i u Švedskoj, SAD-u, vezeni mostovi, razgovori kod Alibabe, na Studencu ili na Slapu, s pogledom na Vrbas, kafe pred »Palasom«, pogledi sa Šehutluka i Graba, dajak čamci, ostrva ljubavi… Stranke, i sredstva informisanja koja su pod njihovim uticajem, trude se da nas što više plaše i »drže pod kontrolom«, pa se veoma malo piše, i govori, i o onim ljepšim stranama naših bivanja (posebno kad smo »ovdje«); jer, ipak, ima događaja u kojima, bar u jednom trenutku, razdoblju, tamne, sive nijanse uzmiču pred svjetlijim bojama.
Pođimo, eto, samo od prostorija Zajednice udruženja građana Banje Luke, u kojima se svakodnevno sastaje jedna višenacionalna zajednica, a zapravo jednonacionalna –šahovska. A zidove prostorija u 2016. godini su uljepšavale, obogatile tri izložbe – grafike Kemala Širbegovića i slike Branka Babića i Alije Sarača. Kemalova Banja Luka i Pariz, Vrbas i Sena, Brankovi motivi Bosne i one naše Banje Luke, i Alijini banjalučki mostovi, među kojima i onaj davni koji je povezivao kule Kastela sa drugom stranom Vrbasa, tamo gdje je nekad bila Harbašova pekara, a sad je tu ćevapčinica (naravno, i Mujin ćevap). I poznati društveno-politički radnik i privrednik Edhem Edo Čizmić, koji se sa desetinama hiljada svojih sugrađana morao uputiti neizvjesnim putima Evrope i svijeta, a koji se, čim je to bilo moguće, i vratio u svoj grad, predstavio je baš u prostorijama Zajednice udruženja građana Banje Luke svoju knjigu – svoje »Priče banjalučke«. Osjetio je, jednostavno, potrebu da otrgne od zaborava bogatstvo i ljepotu nekadašnjeg zajedničkog života, i da poruči – bez toga nema ni ljepše, ljudske budućnosti ovog nekad (a nadamo se i uvijek) otvorenog grada.
Željeli bismo da bude još više ovakvih »zrnaca«, i da nam vrata našeg grada budu, istinski i dobronamjerno, još više otvorena. I da ovaj »grad zaborava«, kako ga imenova, u dobroj namjeri, i kulturolog Srđan Šušnica, konačno shvati, da onaj, ko zaboravlja druge, zapravo zaboravlja, potiskuje, i samog sebe. »Količina toga što se želi zaboraviti (izbrisati) u Banjoj Luci je tolika, da prazninu ništa ne može ispuniti«; a ova knjiga »Banjalučkih žubora« želi, nastoji, da bar malo doprinese popunjavanju te praznine, i tih praznina u koje se ovaj grad, i svaki drugi koji se opredijeli za takav »hod«, može samo urušavati, gubiti svoj smisao i svoje kulturno, civilizacijsko, ljudsko lice.
Grad/Dom ili Dom/Grad, koji se sve više udaljava, i takav, dalek, ipak nas još uvijek grije, zato jer to želimo i kad nije tako. Zato sam i ovoj knjizi dao naslov po jednoj svojoj pjesmi, napisanoj još prije petnaestak godina, nakon susreta sa Banjalučanima, i drugim Bosancima i Hercegovcima, u Švedskoj, kad smo među njima predstavljali prvu knjigu Banjalučkih žubora »Prepisano sa sedara«. A sedre su, iako voda otiče, uvijek tu!
A da bi nam Grad/Dom bio uvijek bliži, i da bismo se razgranatim riječima/istinama/osjećanjima borili protiv svih praznina i zaborava, potrebno je zapisivati, objavljivati, sjećati se starih slika i stvarati nove, ljepše, nova sjećanja; djelić te plemenite misije oživljava se i među stranicama »Banjalučkih žubora«, a tih stranica i korica, tog obilja riječi koje ne mrze, nego pozivaju na uzajamno poštovanje i uvažavanje, ne bi bilo bez onih koji ovdje sarađuju i koji i kupuju knjige, a također ni bez razumijevanja naših stalnih pomagača, sponzora, Saveza Banjalučana Švedske i privrednika – porodice Golalić (Plivit Trade), Kerima Dizdara (Ljubljana) i Tea Hadžića (Umag). I svih onih koji u žubor zajedničkih riječi i želja, kao u zdenac, utiskuju i svoje riječi i želje.
Ismet Bekrić: DOM ME DALEKI GRIJE
Pritislo sjeverno nebo,
vjetar pahulje vije,
u meni ipak sunce –
dom me daleki grije.
I vidim, kao na dlanu,
baštu nam grli rijeka,
a klupa ispred kuće
samuje i na nas čeka.
Uz kuću puže bršljan,
viri kroz mutna stakla,
oh, dugo, dugo ga nije
dječija ruka takla.
Mršti sjeverac lica,
a moje – još se smije,
list me bršljanov taknu,
dom me daleki grije.