“Ako moja ‘krila anđela’ neko pogleda i osjeti nadu – onda znam da su stigla tamo gdje su trebala”, kaže ova umjetnica iz Doboja sa privremenom adresom u Minhenu
Selma Hadžić nosi sa sobom priču i umjetnost koja je uistinu jedinstvena. Njen put, njena misija i njene slike predstavljaju spoj snage, nježnosti i nevjerovatne sposobnosti iscjeljenja – kako kroz medicinski rad, tako i kroz umjetnost.
Selma (45) je profesionalna medicinarka i ekspertica za zbrinjavanje rana – „menadžer za rane“, kako kaže s osmijehom, ali bez sumnje ozbiljno. Prije pet godina, u trenutku duboke životne krize, pronašla je poseban oblik terapije – stvaranje slika anđela. Nije ni sama sigurna kako su joj ideje došle, ali taj proces postao je za nju izvor iscjeljenja i duhovnog ispunjenja.
Njene slike nisu samo slike. One su diptih između svjetova. Reljefna krila, boje koje dišu, poruke koje vibriraju. Zlato i srebro se prepliću s pastelnim tonovima duše – zavisno o tome koga „krila čuvaju“. Krila, kaže, ne slika – ona ih samo prepoznaje i oslobađa. Ispod svakog sloja boje leži nešto dublje. Ispod svake slike – nečiji anđeo.
Selma je rođena u Doboju, odakle je 1992. godine, kao dvanaestogodišnjakinja, protjerana s porodicom tokom rata. Izbjeglištvo u Šibeniku, medicinska škola, povratak u Doboj, pa selidba u Njemačku. Njen život je most. A kad već pričamo o mostovima – jedna od njenih novinarskih priča bila je upravo izvještaj sa otvaranja mosta između Bosanskog i Slavonskog Broda 2000. godine. Danas živi u Minhenu, gdje njeguje duše kroz njegu tijela – a kad dođe kući, nastavlja gdje srce želi: slikanjem anđeoskih krila.
Majka je dvojice sinova. Njena prva izložba bila je postavljena u maju ove godine, u Umjetničkoj galeriji u rodnom Doboju. Photo shooting uradila je Vanja Lisac, a o Selminom životu i stvaralaštvu u pretprodukciji je i dokumentarni film.
A sad – neka govori Selma. Bez montaže. Bez intervencije. Samo anđeli i boje.
Selma, kako biste opisali trenutak kada ste prvi put uzeli kist i počeli stvarati “anđeoska krila”?
To nije bio samo trenutak – to je bio moj prvi pravi dijalog s univerzumom. Kist nije bio alat, već most. Sjećam se da je sve počelo u trenutku kada sam osjećala da nemam više gdje s emocijama koje su me pritiskale. Bilo je to kao da se sav taj nered u meni odjednom složio u sklad. Nisam planirala da to budu krila – ona su jednostavno ‘došla’. Kao da su šaputala: “Pokaži svijetu da smo tu.” Sjećam se da sam plakala dok sam slikala, ne od tuge, već od osjećaja olakšanja. Kao da me neko držao za ruku dok sam slikala – ne fizički, ali duhovno. Tada sam shvatila da više nikada neću biti ista.
Šta vas inspiriše da slikate anđeoska krila za druge ljude?
Svaka osoba nosi priču u sebi, ali ne zna je uvijek ispričati. Moja inspiracija dolazi iz toga da tu priču pretočim u krila. Ljudi dolaze s raznim emocijama – neki nose radost, neki bol, neki su izgubljeni. Kada ih upoznam, osjetim energiju koju možda ni oni sami ne primjećuju. Krila su moj način da im pokažem ono što već imaju u sebi, ali ne vide. Jednom mi je žena rekla: “Vi ste mi naslikali nadu koju sam mislila da sam zauvijek izgubila.” To je ono što me inspiriše. Svi nosimo svog anđela, ali ne znamo ga uvijek prepoznati. Ja pokušavam da ga oslikam tako da ga vide – i osjete.
Vaša umjetnost nosi nevjerovatnu simboliku. Da li se nekad osjećate kao posrednik između stvarnog i duhovnog svijeta?
Više nego što mogu objasniti riječima. Kad slikam, osjećam se kao da nisam prisutna na način na koji obično jesam. Kao da ulazim u neku drugu dimenziju gdje ne postoji ni vrijeme ni prostor. Moja ruka vodi kist, ali osjećaj je kao da neko drugi vodi mene. Krila nisu samo simbol, već kanal između dvije stvarnosti – one koju vidimo i one koju osjećamo. Ponekad se dešava da završim sliku i sama budem zapanjena kako je ispala. To nisu moje boje, moji oblici – to je nešto više, nešto što nadilazi mene. Osjećam se kao da sam alat u rukama višeg plana, a taj osjećaj je istovremeno predivan i zastrašujuć.
Kako biste opisali proces stvaranja – od ideje do gotovog djela?
Proces stvaranja je uvijek haotičan, ali taj haos ima svoj red. Nikada ne planiram kako će krila izgledati – oni koji me poznaju znaju da čak ni boje ne biram unaprijed. Počinjem s osnovom – često samo bijelim platnom i intuicijom. Boje dolaze kao da su žive – jedna boja traži drugu, jedna linija poziva sljedeću. Nekad je proces brz, kao da se sve odjednom izlije na platno, a nekad traje danima, čak sedmicama, jer krila ‘traže’ svoje vrijeme. Materijali koje koristim, prirodni i umjetni, često me iznenade – konopac, umjetno cvijece, sprej i boje, čak i pijesak ili metalni listići nađu svoje mjesto. Gotovo nikada nemam osjećaj da sam ja ta koja završava sliku. Na kraju, uvijek imam osjećaj da krila nisu samo rezultat rada, već dijalog duše i platna.
Ljudi kažu da vaša krila imaju gotovo terapeutski učinak. Šta mislite o tome?
To je nešto najljepše što sam mogla čuti. Možda je taj terapeutski učinak zato što dok slikam, ja zapravo obrađujem emocije – svoje i njihove. Sve ono što riječima ne možemo reći, izlazi kroz boje, oblike i teksture. Ljudi mi često kažu da ih moje slike smiruju, podsjećaju na nešto dublje i važnije. Jedna žena mi je rekla: “Kad gledam vaša krila, osjećam da nisam sama.” Možda je to ključ – podsjećanje da niko nije sam, da uvijek postoji nešto ili neko što nas čuva, vodi i inspiriše.
Koje boje vas najviše inspirišu? Da li one imaju posebnu simboliku?
Svaka boja nosi energiju i priču. Plava je uvijek prisutna – ona je mir, dubina, povezanost s nebeskim. Zlatna donosi svjetlost i božansku prisutnost, dok crvena donosi strast i hrabrost. Ali, zanimljivo je kako se te boje mijenjaju od osobe do osobe. Nekad krila zrače pastelnošću, nekad su vatrena, nekad tamna i moćna. Simbolika je uvijek prisutna, ali nije univerzalna – ona pripada osobi kojoj krila ‘pripadaju’. Ja sam samo medij koji ih prenosi na platno.
Šta slijedi nakon prve izložbe? Gdje dalje vidite svoja krila – u umjetničkom i životnom smislu?
Moja prva izložba u Doboju je samo početak. To je povratak – i lični i simboličan. Ali ne i kraj puta. U planu su izložbe i u drugim gradovima širom BiH – u Sarajevu, Tuzli, Mostaru, Banjoj Luci… Gdje god osjetim da moji anđeli mogu nekome nešto šapnuti, ja ću ih tamo odvesti. Želim da ljudi osjete da umjetnost nije privilegija nego prisutnost. Moja želja je da kroz svaku sliku ostavim trag – ne u galeriji, nego u srcima.
Što se mene tiče, i dalje ostajem ono što jesam – medicinarka koja pomaže tijelima, ali sada i umjetnica koja pokušava liječiti duše. Krila koja slikam nisu savršena, ali su istinita. I ako ih neko pogleda i osjeti nadu – onda znam da su stigla tamo gdje su trebala.