Dakle, Ovdje sam da održim zavjet koji sam dao Tamo. Pa da! Još je On rekao i da je ljude stvorio samo zato da Mu ibadet čine. Znači, valja Mu služiti. Dobro, robovi to uglavnom i čine. Valja mi robovati. Ali zašto onda Ovdje ljudi pričaju o nekakvoj slobodi? Slobodan je samo Bog. Dobro je to rekao Tolstoj u svojim dnevnicima: U odnosu na materiju čovjek je slobodan, u odnosu na Boga – nije. Doduše, ima i onih koji nisu slobodni u odnosu na materiju. Ovdje ih zovu materijalistima. Takvi robuju sebi. Neki ih Ovdje zovu epikurejcima i hedonistima. Ma, ima Ovdje svakakvih naziva za takve. Nejse!
Ali, zašto sa suzama dođoh? Je li Ovdje kaznionica? Mora da jeste. A zašto sam plakao kad sam dolazio – ako nije. Jašta je nego. Da nije, ja bih sa smjehom došao Ovdje. Avaj! A otkud sloboda u zatvoru? Ha! Ha! Ha! Vidi ti mene, smijem se. No, smijeh svakako nije realnost. Realno je da čovjek plače. Kako kaže Hasan el – Basri: Dunjaluk je san, ahiret je java. A pošto se kad sanjamo da plačemo na javi radujemo, tako ćemo se i na ahiretu radovati ako na dunjaluku budemo plakali – kako je to protumačio hazreti Mevlana. Suze!
Idem Odavde! To je sigurno, samo ne znam kada. No, sigurno idem! Ali, gdje idem? Ah, kako strašna stvar, briga za kraj! Pakao ili raj? Kamo sreće da nisam ni došao Ovdje. Tako ne bih morao nigdje ići. A ovako… Ne valja nikako! Ali kad sam Ovdje da makar ne moram nigdje ići Odavde. Jer, ko zna gdje mogu doći, odnosno, u koju Kuću mogu ući. Ah, kako strašna stvar!… Ali valja ići, ne može se ostati Ovdje kad se već jednom došlo.
Pošto valja ići, najbolje je da krenem sa dobročinstvom. Na kraju krajeva zbog toga i jesam Ovdje: da činim dobra djela i da tražim oprosta za loša djela.
Dakle, idem Odavde u nepoznato. No, nije samo smrt put u nepoznato, niko ne zna gdje ga sve život može odvesti.
Moram priznati da ponekad i ne želim ostati Ovdje. Naravno, tada sam u optimističnom raspoloženju i nadam se da će me On uvesti u Kuću Mira i da će mi oprostiti. Avaj! Ali kad pomislim… Uh!
Ipak me tješi što znam da svi moramo ići Odavde. Koliko sam samo puta bio na ispraćaju ljudima koji su otišli Odavde. Utabane su te staze od ispraćanja. A jednom će i mene tako ispratiti Odavde. I jednom će tako i iza mene ostati samo ćutanje. Hamletovski the end. Mrtvog će me samo ponekad spomenuti. Nadam se samo po dobrom, tako bi trebalo o mrtvima. Hvala i na tome, živog su me zaboravili. No, i to je fatum. Sami se rađamo, sami umiremo. Sami mi i živimo, samo što toga svi nismo svjesni. Na sreću onima koji nisu; na žalost onima koji jesu. Da, samoća! Samoća je fatum. I neka je.
Čovjek ipak nikad nije sam, i uvijek je sam. Kako? Ako si s Njim – nikad nisi sam; ako nisi – uvijek jesi. Bog je utočište! Bog je društvo, i to najbolje! Stoga, družimo se! Tako ćemo lakše podnijeti to što moramo bti Ovdje. Na kraju krajeva, možda ćemo tako imati dobar kraj – raj. Možda zbog toga budemo nagrađeni? Možda? Biti, ili, ne biti? Uskoro će i to biti. No, nada je uvijek Ovdje.
Da, život je raj! Al samo kad je dobar Kraj. Ali, hajd’ znaj. Uostalom, zar ima života prije smrti?
Danas, sutra, prekosutra… Kad god, idem Odavde. Nadam se, u Kuću Ljubavi, ako On da.
Usput, čuo sam Ovdje da u toj Kući nema umora, nema sna, da je sve comme il faut.
A šta reći o Ovoj Kući? Kad nemamo šta reći, to sve govori.
Da, čuo sam i da je šutnja najglasniji vrisak. Svašta se Ovdje može čuti. To uopšte nije čudno. Svašta se Ovdje i događalo, događa se, i događat će se.
Trebam još samo spomenuti prijatelje, a to su oni ljudi koji vam govore da ćete ići Odavde.
Ići ćete Odavde! Naravno, zajedno sa mnom, prijatelji moji.
Ali, kao što prijatelj reče:
Niotkuda ja nadu ne očekujem,
Ali ona Blagodat mi govori: Ne očajavajte!
Hakan naš nam pravi gozbu neprekidnu:
On nas stalno za uši vuče: Ne gubite nadu!
Mada smo u jami, ovim očajem prekriveni,
Pošto nas On poziva, krenimo dalje plešući.
Zaplešimo poput konja vatrenih,
Galopirajući prema pašnjacima prisnim…
