Tog dana sam bio prokleto nervozan. Još jedna odbionica za posao čekala me u poštanskom sandučetu.
– To je već treća ovaj mjesec. , – zbrojila je supruga mirno i poluglasno dodala:
Ko da ovoj usranoj državi ne treba diplomiranih ekonomista koji znaju dva strana jezika. Ja ti kažem: učlani se u stranku!
Ništa nisam rekao. Samo sam pročitao početak odbionice, a «dolje navedene» razloge nisam imao živaca ni pogledati. Kad ti neku uskrati pravo na rad – smislit će neki razlog. Nekako skrušeno sam stavio ruke duboko u džepove, kao da stišavam bijes, mirno prošao pored supruge, koja je još mirnije stresala snijeg sa mladog čempresa. Ušao sam skrhan u kuću. Telefon je zvonio.
– Molim?
– Halo? Stan Čekalović?
– Da.
– Ovdje Denijeva učiteljica…
– Šta se desilo?
– Ništa strašno. Denija je pogodila malo tvrđa grudva… u nos..
– Je li dobro? – već sam uspaničio.
– Da. Da. Dobro je. Ali bilo bi bolje da dođete po njega, malo je uzrujan zbog toga.
– OK, stižem…
Nisam sačekao da učiteljica kaže više bilo šta – strčao sam niz stubište. Supruga je bukvalno utrčala u automobil u pokretu kada je čula gdje žurim. Za pet minuta smo bili u školskoj zbornici gdje je Deni sa učiteljicom pio čaj. Korijen nosa je bio već modar a čelo i dio između očiju zaparano.
– Nije to bila grudva snijega – to je bio led. – malo sam i povisio ton.
– Ne brinite! – tješila je učiteljica – Sve se dobro završilo. Obično dječije grudvanje. Znate, zima je…
– Nije to baš obično. – zabrinuto progovori i supruga koja je Denija već smjestila u krilo.
Učiteljica je duboko uzdahnula, kao da želi doći do više vazduha. Vidjelo se da je i ona uzrujana, možda čak više nego mi.
– Nije lako… – počela je – Stvarno nije lako raditi u ove vražije dvije škole pod
jednim krovom. Ovakve igre bi inače bile normalne u nekim normalnim školama. Ali kod nas… Ne znam šta da kažem… Ulazi odvojeni – djeca su odmah svrstana, obilježena…
– Pa, do vraga, zar to nije iza nas? – iskoristila je supruga jedan ponovni uzdah
učiteljice.
– Ma, kakvi iza nas. Prije pet godina smo imali slučaj da je jedan njihov učenik nožem, gotovo na smrt, izbo našeg učenika. Početkom ove školske godine, pred školom je došlo do tuče između naših učenika i njihovih… Stolicama su se lupali… bilo ih je petnaestak, sa obe strane. Nedavno su na facebooku dogovorili neki noćni obračun. Pucalo se iz pištolja. Sva sreća pa su ovi, koji nisu bili naoružani, uspjeli pobjeći u mrak. A prije dva dana ovdje su ponovo pretukli učenika. Policija samo uzme izjave i na tome sve završi…
– Dobro. Dosta. Stvarno to više ne mogu slušati. – tiho sam progovorio i suprugu blago povukao za ruku da krenemo.
Sat vremena poslije, dok sam Denija posmatrao kako mirno spava, u glavi su mi odzvanjale riječi učiteljice: ‘naši’, ‘njihovi’, ‘pretukli’, ‘pištolji'… Nikako se nisam mogao smiriti. Pa zar i petnaest godina poslije rata treba da imamo podijeljene škole!? Da djecu dijelimo na ‘naše’ i ‘njihove’ – na male Hrvate ili male Bošnjake ili male Srbe!? Zar treba dijete da mi postane invalid u nekoj takvoj školi, u kojoj se uzgajaju neki budući ratnici ili barem neko buduće vjerno glasačko tijelo? Zar ću dopustiti da moje dijete za par godina u govoru koristi termine ‘balija’, ‘četnik’ ili ‘ustaša’? Znam da nije krivica u školama. Krivica je u onima koji su te škole stvorili. I koji ih održavaju takvima. Ili smo možda svi krivci?
– Šta si se ti zamislio? – upitala me supruga, koja je u isto vrijeme, zapravo, o
istom razmišljala.
– Ne valja ovo. A ja ne znam kako to promijeniti. Ni izbori izgleda nisu način…
Ja bih da idemo odavde…
Kad je Deni krenuo u prvi razred, bili smo ponosni. Sad smo samo zabrinuti!
