Oni su ljudi koji, iako su roditelji, imaju prava da griješe isto kao i vi. Ljudi koji, iako su roditelji, imaju pravo na svoje ja, na svoje “ne”, i pravo na izbor. To što su vas rodili ne znači da ste vi postali njihovi vlasnici
Dođu tako dani kada iako zauvijek ostajemo djeca u očima roditelja, nekom sudbinskom zamjenom teza postanemo roditelji našim roditeljima. U samom startu to zvuči bizarno za obje strane. I za roditelje koji nas doživljavaju zauvijek kao mlade i za djecu koja zauvijek doživljavaju svoje roditelje odgovornima za sve …
Ja sam dijete razvedenih roditelja. Pisao sam već o tome, ali sam pisao roditeljima. Sada pišem djeci. Svoj djeci. Onoj zauvijek djeci iako imaju pedesetak godina. Onoj djeci koja će ostati djeca sve dok ne daju daću svojim roditeljima. Djeci koja čak iako su ljudi u zrelim godinama, i dalje previjaju ožiljke nastale razvodima iz djetinjstva. Svoj djeci, zarobljenoj u tijelima punoljetnika koja su ostala nokautirana sudskim presudama, odvjetničkim punomoćima, savjetima rodbinskih dušebrižnika …
Kao što se i rodimo bez naše suglasnosti, u većini slučajeva i razvodi se dogode bez naše suglasnosti. Zašto bi nas itko išta pitao kada to nije naša stvar, iako mi mislimo da je naša stvar više nego bilo čija. Taj razvod svakom djetetu uvijek dođe iznenada ma koliko bio očekivan. Ja sam recimo svoju nadu u opstanak braka svojih roditelja sebično čuvao od realnosti čak i kada je propast tog braka bila toliko očigledna da je njihovo zajedništvo počelo da mi smeta. I tada sam, nekako naivno i neosnovano vjerovao da bi trebalo da ostanu zajedno. Valjda zato što svako dijete misli da bez te obitelji ono samo ne bi znalo što dalje, ne bi znalo kako, ne bi htjelo bilo kuda.
A griješio sam. Identificirao sam se s tom obitelji. S njima dvoma. Nosio sam s njima taj teret propasti iako nisam sudjelovao ni u stvaranju ni u uništenju te obitelji. Davio me je. Stidio sam ga se. Stidio sam se pred njima. Stidio sam se pred sobom misleći da ima i moje krivice. Izbjegavao sam ljude, susjede, rođake. I u trenucima kad sam znao da je razvod u najjačem jeku, kad bi mi netko postavljao pitanja oko toga, a uvijek ima onih koji se najjače vesele na vrhuncu tuđih nesreća, ja sam se pravio da ništa ne znam. Lažući ih. Tako mi je bilo lakše.
A onda sam pukao. Onda mi je dokur*ilo. Onda se sav moj stid pretvorio u bunt, sve moje suze u snagu, a samosažaljenje u društvenost. Izliječio sam se od bolesti zvana brakorazvodna parnica kada sam shvatio da njihovo prljavo rublje nije moje, jer nit sam ga nosio, nit sam u njega prdio, nit sam ga ja iznosio pred druge. I to sva djeca trebaju znati. Znajte da vi niste krivi, iako se tako osjećate. Znajte da vi niste mogli ništa promijeniti, iako osjećate da je o vama mnogo toga ovisilo. Znajte da bi se sve isto dogodilo iako ste uvjereni da je moglo biti drukčije.
Ali morate znati i da su vaši roditelji, ma kako ih vi doživljavali, samo obični ljudi od krvi i mesa. Oni ljudi koji, iako su roditelji, imaju prava da griješe isto kao i vi. Ljudi koji, iako su roditelji, imaju pravo na svoje ja, na svoje “ne”, i pravo na izbor. To što su vas rodili ne znači da ste vi postali njihovi vlasnici. Što prije shvatite da nisu sveci, da imaju pravo da ne umiju, da ne uspiju, da ne žele, da i oni prde, da svršavaju i da lažu, to ćete prije uvidjeti da su ljudi. Baš isti ljudi kao i vi.
Iz čitave te muke izvucite nešto dobro. Naučite biti bolji od njih. To je ono što i oni sigurno žele – biti bolji nego oni. Imajte razumijevanja za njihovo roditeljstvo iako oni možda nisu imali za vaš djetinjstvo. Budite taktičniji prema njihovim manama iako oni možda nisu uvijek umjeli da vide sve vaše vrline. Ne svađajte se s njima jer im je vrlo vjerojatno dozlogrdilo svađanje sa samima sobom. Ne nabijajte im na nos sve što imate, jer su sigurno dovoljno odbijali glave o zidove svojih bračnih soba.
I oprostite im. Iako je to najteže. Vi to možete. Jer vi ste djeca koja su kroz najteže već prošla. Ne vucite repove tuđih brakorazvodih parnica i kroz vaše živote. Oprostite im i zbog vas samih, jer sve dok ste zlopamtila nećete imati priliku biti bolji ljudi. I znajte da sve dok ne raščisti s lošim stvarima iz prošlosti svoje obitelji, nećete moći biti dobar primjer onoj novoj koju gradite. A sada idite. Idite i recite im da ih volite ako imate sreće da su živi, a ako nisu onda im upalite svijeću, jer ljubavi i svjetlosti, ma koliko ih imali nikada nam nije dovoljno.
Izvor https://blog17dan.wordpress.com/