Retki su ljudi čiji je duh u stanju da prevaziđe i najtegobnije fizičke nedostatke, kao što u tome – još uvek – uspeva Stiven Hoking . U 62. godini, on se sa nepopustljivom upornošću odupire neizlečivom oboljenju (progresivnoj paralizi nazvanoj „Gerikova bolest”) komunicirajući jedino posredstvom pomeranja mišića na gornjem delu lica i treptanjem očnih kapaka. Iako minimalni, pokreti su dovoljni da aktiviraju elektronske senzore ugrađene u Hokingove naočari i da ih prenesu u kompjuter gde se obavlja (dugo i složeno) digitalno preobraćanje mišićnih pokreta u deformisan glas koji jedva da podseća na Hokingov.
Tokom nedavnog – verovatno poslednjeg – intervjua za „Njujork tajms” (5. maj 2011) proteklo je čitavih pet minuta da bi Hoking izustio rečenicu:„Nadam se da će moje iskustvo biti od pomoći drugima”, nakon što je objasnio kako se nalazi u „paradoksalnoj situaciji da neprekidno namiguje(m), ali ne zbog onoga čemu je namigivanje svrha.”
Čovek koji na takav način prihvata neblagonaklonu sudbinu mora da poseduje odbrambene sposobnosti koje nedostaju većini smrtnika. Hokingova filozofska izuzetnost ogleda se u tome što je spoznao pravi razlog postojanja: „Ima toliko ljudi koji se nalaze u još težoj situaciji nego ja, zbog čega ne mogu i ne smem da sažaljevam sebe. Uz to, bavim se teorijskom fizikom, oblašću koju obožavam a za koju ovakva fizička smetnja ne predstavlja ozbiljnu prepreku.”
Proizlazi da su rad i bavljenje onim što čovek voli i za šta ima sposobnosti dovoljan životni stimulus čak i za superhendikepiranu osobu kakva je Hoking. Zadovoljstvo koje mu puža izučavanje svemira, kako kaže, „iako ne može u potpunosti da se meri sa seksom, ja sam svedok da traje mnogo duže”! Koliko god da traje, otkrivalački zanos je očigledno dovoljan da Hokingu (koji sve više liči na „čoveka sa oprugama”,kako ga je opisao F.M. Dostojevski u romanu Ujkičin san) ne samo olakšava njegove fizičke tegobe, nego mu omogućuje da neizmerno uživa u onome što radi. Intenzitet i dejstvo takvog doživljaja teško je shvatiti ako se zadovoljstvo meri na kantaru podešenom za kvalifikaciju fizičkih strasti, kao što je teško verbalno opisati prirodu otkrivalačkog zadovoljstva, budući da je ono izuzetno i specifično za svakog pojedinca. Misaonim sublimisanjem svog fizičkog stanja Hoking svoju telesnu patnju svodi na minimum.
Ipak, teško je shvatiti da izvor energije predstavlja jedino Hokingova otkrivalačka genijalnost, čak i njegov „metarazum” koji mu pomaže da nasluti, ponekad i rasvetli čudesne fenomene kojima obiluje kosmos. Mislim da tome najviše doprinosi Hokingov psihosomatski intenzitet kojim raspolažu pojedinci sa izuzetnim nadahnućem i velikim talentom. Sam Hoking priznaje da euforija koja ga obuzme kada nazre uzrok neke vasionske misterijetraje prilično dugo, u toku koje se oseća kao da „lebdi(m) u nadzemaljskom blaženstvu”.
Da li je i to dovoljan nadomestak za sve čega je lišena fizička egzistencija pojedinca, pitanje je na koje odgovor može dati jedino Hoking. Ma koliko neodređeno, njegovo zadovoljstvo stimulisano je spoznajom čudesnih fenomena u prirodi, što je opravdano uporediti sa zadovoljstvom koje čoveku pruža umetničko stvaralaštvo, kao što su potvrdili pojedini značajni umetnici.
Hokingovo naučno istraživanje nije ograničeno na kosmos čiji smo mi nerazdvojan deo, ono uključuje traganje za smislom ljudskog postojanja, kao i suočavanje sa dilemom o nastanku života na ovoj planeti. Za razliku od svojih kolega, Hoking se kloni izjava za koje nema dovoljno autentičnih dokaza, pa zato kaže: „Fundamentalna je razlika između objašnjenja zasnovanih na autoritetu i nauke koja se oslanja na posmatranje i razum. Ukoliko se pretpostavi da svemir ima početak onda je opravdano pitanje ko je kreator takvog svemira. Ukoliko se prihvati tvrđenje – koje podržava nauka – da je svemir neograničen i vanvremen, onda tu nema mesta za Tvorca. Smatram da će nauka konačno pobediti.”
Posebno su zanimljivi Hokingovi odgovori na pitanja koja mu na kraju predavanja postavljaju studenti. Jedno od pitanja me je posebno zadovoljilo: „Profesore, objasnite zašto postojimo, preciznije, zašto Vi postojite?” Hokingov odgovor: „O tome postoji isto toliko pozitivnih koliko i negativnih objašnjenja, premda nijedno ne otkriva tajnu ljudskog postojanja. Verovatno je suština u tome što taj fenomen uopšte nije mogućno spoznati.”
Kao fizički i umni fenomen današnjice na izmaku života, Stiven Hoking ne prestaje da fascinira one koji žele da ga čuju i – vide! Sve što jezgrovito izusti (lakonizam preovlađuje u završnoj fazi njegovog života) postaje misaona dragocenost, kao što je istakao jedan njegov saradnik: „Hoking je čista svest, eliksir misaonosti koja postaje sve intenzivnija dok njegov fizikum sve očiglednije jenjava”. Prisustvujući (pre desetak godina) Hokingovom javnom predavanju na Kembridžu, imao sam upravo takav utisak: dok sam ga slušao, njegovo pedesetogodišnje deformisano lice odjednom je poprimilo izgled petnaestogodišnjeg vunderkinda koji prisutne osvaja fenomenalnom mudrošću, dok je izopačeno zvučanje digitalizovanog Hokingovog glasa delovalo kao Mocartova opojna muzika. Paradoks je bio toliko upečatljiv i podsticajan da sam za trenutak pozavideo Hokingu na sudbini koja ga je snašla.
Autor je profesor na Univerzitetu Harvard, SAD
Tekst je preuzet sa Politike