Što je pak ”mir”, puno je teže
definirati. Mir nije niti rajsko prastanje niti forma uređenog života
sporazumno postignuta. Mir je nešto što mi ne poznajemo, nešto što samo tražimo
i naslućujemo. Mir je jedan ideal. Mir je nešto neizrecivo komplicirano,
labilno, ugroženo – dovoljan je dah pa da se razori. Da makar i samo dva
čovjeka, koja su upućena jedan na drugog, mogu živjeti jedan s drugim u
istinitom miru, to je rjeđe i teže ostvariti nego bilo koji drugi etički ili
intelektualni podvig.
Pa ipak je mir, kao i misao i kao
želja, kao cilj i kao ideal, već vrlo star. Hiljadama godinama već postoji
moćna, za hiljade godina temeljna riječ: ”Ne ubij”. Da je čovjek kadar za takve
riječi, za takve goleme zahtjeve, to ga obilježava više no i jedna druga
osobina, to ga odvaja od životinje, uočljivo ga odvaja od ”prirode”.
Čovjek, tako osjećamo pri izgovoru tih
moćnih riječi, nije životinja, čovjek uopće nije ništa čvrsto, ništa što je
postalo i što je završeno (gotovo), ništa što se može dogoditi samo jedanput i
što je jednoznačno, nego nešto što je stalno u postajanju, jedan pokušaj, jedno
naslućivanje i budućnost, hitac i čežnja prirode prema novim oblicima i
mogućnostima.
”Ne ubij!” nije kruta zapovijest
jednog poučnog ”altruizma”. Altruizam je nešto što se ne javlja u prirodi. A
”ne ubij!” ne znači: nemoj drugome nanijeti bol! Nego znači: nemoj samome sebi
oteti drugoga, nemoj samome sebi nanijeti štetu! Pa taj drugi i nije nikakav
stranac, ništa što bi ti bilo daleko, što bi bilo lišeno svih odnosa, nešto što
bi živjelo samo za sebe. Sve što postoji na svijetu, ta sve te hiljade ”drugih”
za mene postoje samo ukoliko ih ja vidim, ukoliko ih osjećam, ukoliko se
nahodim u nekom odnosu s njima. Iz tih odnosa između mene i ostalog svijeta,
”drugih”, jedino se i sastoji moj život.
U svakom slučaju bilo je sasma lažno
mišljenje, koje se za vrijeme rata čulo: da je ovaj rat već samim svojim
razmjerama, već svojom užasavajućom džinovskom mehanikom primjeren da
zastrašivanjem odvrati buduća pokoljenja od rata. Zastrašivanje nije nikakvo
odgojno sredstvo. Ko ubija šale radi, tome nikakav rat neće ogaditi ubijanje.
Ni uvid u materijalnu štetu, koju rat izaziva, ni najmanje neće pomoći. Jedva
svakim stotim svojim dijelom proishode ljudski postupci iz racionalnog
prosuđivanja. Čovjek može biti sasma uvjeren u besmislenost onoga što čini pa
da to ipak svesrdno čini. Svaki razjareni usplamtjeli čovjek tako i čini.
I baš zato nisam pacifista, kako misle
mnogi moji prijatelji i neprijatelji. Ja isto tako malo vjerujem da se svjetski
mir može uspostaviti racionalnim putem, putem propovijedi, organizacije i
propagande, kao što vjerujem da se kamen mudrosti može otkriti sazivom kongresa
kemičara.
Pa odakle će onda jednom možda doći na
zemlju istinska miroljubivost? Niti preko zapovijesti ni preko materijalnih
iskustava. Ona dolazi, kao i svaki ljudski napredak, preko saznanja. No svako
saznanje, ako se pod tim podrazumijeva nešto živo a ne nešto akademsko, ima
samo jedan predmet. Njega hiljade hiljadostruko saznaju i na hiljade različitih
načina izražavaju, ali on je stalno samo jedna istina. To je saznanje života u
nama, u svakome od nas, u meni i tebi, to je saznanje tajne čarolije, skrovitog
božanstva koje svako od nas u sebi nosi. To je saznanje naše sposobnosti da se
s te najunutarnjije tačke svi parovi suprotnosti svakog časa mogu ukinuti, da
se svako bijelo preobrati u crno, da se svako zlo preobrati u – dobro, svaka
noć u – dan. Hindus kaže Atman, Kinez kaže Tao, Krist kaže milost.
Gdje je prisutno ovo uzvišeno saznanje
(kao kod Krista, kod Bude, kod Platona, kod Lao-cea), prekoračuje se jedna
stepenica, iza koje počinju čuda. Tu prestaje svaki rat i svako
neprijateljstvo. O tome se može pročitati u Novom zavjetu i u Budinim
besjedama, i ko hoće, može se tome podsmjehnuti nazivajući ga baljezganjem,
trtljanjem oko ”pounutranjivanja”. Ko to doživi, tome neprijatelj postaje brat,
smrt postaje rođenje, poniženje postaje čast, a nesreća postaje usud. Svaka
stvar na zemlji pokazuje se kao dvostruka, jednom kao da je od ”od ovoga
svijeta” i drugi put kao da ”nije od ovoga svijeta”. ”Ovaj svijet” pak znači
ono što je ”izvan nas”. Sve što je izvan nas, može nam postati neprijatelj,
opasnost, strah, smrt. S iskustvom da je sve to ”izvanjsko” ne samo predmet
našeg opažanja i promatranja, nego istovremeno i tvorevina naše duše, s
preobražajem ”izvanjskog” u ”unutrašnje”, ”Svijeta” u ”Ja”, započinje svitanje.
Govorim samorazumljivosti. No kao što
je svaki usmrćeni vojnik vječno ponavljanje jedne te iste zablude, to se mora i
istina, u hiljadama oblika, vječno i vazda iznova ponavljati.
Hermann Hesse (1918.)
Tekst je preuzet sa prijateljskog
Peščanika