A nekad ako ih čitam na lajni, dođem nekako uvek do zaključka da su to tužni ljudi…
Da bi više-manje neprekidno bili hejter, nužno je da odbacite ono vedro, sunčano, šarmantno i toplo.
Koliko ja mogu da vidim, “žvaka” za ovo je vrlo živopisna:
– njihove muke niko ne zna,
– oni su iznad nas, praznoglavih budala koje se raduju i što sunce izađe,
– to što rade (a pretežno samo hejtuju) je daleko značajnije od naših malih životića u kojima se smejemo i mačetu što spava,
– ako To Nešto ne izgovorimo glasno, znači da smo glupaci koji ne vide
(za razliku od Njih, koji Vide), ili koji ne misle svojom glavom, ili su
potplaćeni (za razliku od Njih, poštenih), ili
– you name it.
Ono što mi nije baš jasno – to su njihovi obožavaoci.
Meni deluje da se hejterima pripisuje nekakva duhovna dubina, intelekt
nedostupan smrtnicima, herc kakav malo ko ima, posebna misaona oštrina,
sve nešto slično…
A to su tako tužni ljudi.
Zamislite život u kojem ujutru ustanete i kažete – PU!, opet je sunce granulo…!
U kojem se pretežno obraćate samom sebi, umirući u svom ogorčenju, sve
dublje i dublje u ružnom koje vidite oko sebe, a – i ako se obratite
nekom drugom – to bude baš onako, s onog organa…
Normalno, takvi kakvi jesu, hejteri “normalnim” ljudima neće biti
zanimljivi niti privlačni… Svakako, i oni sami neće nikako hteti da se
“druže” sa neistomišljenicima, šta će im neko normalno vedar, da im
pokvari dan.
I krug se tu zatvara.
Meni je savršeno jasno zašto neko star ili bolestan može biti hejter;
zašto se ovog drže mladi i vrlo mladi ljudi, taj deo nisam dobacila.
Jer, biti hejter je tuga… Ako kažem “Dobar dan”, a on/ona meni “Šta ti meni DOBAR DAN”, onda nema dalje šta.
Preuzeto sa bloga Zubarica