Heidegger, Gagarin i mi

U takvim je deklamacijama nešto istinito. Tehnika je opasna. Ne prijeti samo identitetu osoba. Postoji opasnost da naš planet dovede do eksplozije. No neprijatelji industrijskog društva uglavnom spadaju u reakcionarna vremena. Zaboravljaju ili mrze velike nade našega vremena. Vjera u oslobođenje čovjeka u dušama nikad nije bila snažnija. Ta vjera nije ovisna o ugodnostima što ih strojevi i novi izvori energije nude dječjem instinktu za brzinu; nije ovisna o lijepim mehaničkim igračkama koje iskušavaju vječnu djetinjastost odraslih. Tek je sastavni dio klimanja starosjedilačkih civilizacija, osipanja teških taloga prošlosti, blijeđenja lokalnih boja, rasprslina koje se otvaraju na svim opterećujućim i tromim stvarima na kojima počiva ljudska posebnost. Na njih se nadalje, kao na razlog postojanja, oslanjaju jedino zaostali u razvoju i u njihovo ime nastoje izboriti svoje mjesto u modernom svijetu. Razviće tehnologije nije uzrok – ono je već posljedica rasterećenosti ljudske supstancije koja se ispraznila od svojih noćnih tereta.

U mislima imam zanosnu (prestigieux) struju suvremene misli koja proizlazi iz Njemačke i preplavljuje poganske zakutke naše zapadnjačke duše. Mislim na Heideggera i hajdegerovce. Želi se da čovjek ponovo pronađesvijet. Ljudi su navodno svijet izgubili. Ne poznaju ništa drugo do materiju koja je nekako postavljena pred nas, na neki način pred-stavljena (objectée) njihovoj slobodi: poznaju samo još predmete.

Ponovno pronaći svijet znači ponovno pronaći djetinjstvo tajanstveno uglavljeno u Mjestu (Lieu): otvoriti se svjetlosti velikih krajeva, očaranosti prirodom, veličanstvenim planinskim lancima; značilo bi to trčati puteljkom koji vijuga preko polja; osjećati jedinstvo koje uspostavlja most povezujući obale rijeke i arhitekturu zdanja, prisutnost stabla, igru svjetla i sjene (le clair-obscur) šuma, tajnu stvari, krčag, poderane seljankine cipele, sjaj vrča s vinom položen na bijelom stolnjaku. Samo bi se Bivstvovanje realnog (L'Etre même du réel) trebalo manifestirati iza tih privilegiranih iskustava: davalo bi se i povjeravalo ljudskoj sigurnosti. A čovjek, čuvar Bivstvovanja, iz te bi milosti trebao crpiti svoju egzistenciju i istinu.

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

GagarinNauk je suptilan i nov. Sve što nam se već stoljećima činilo kao nešto što je čovjek pridodao prirodi već blista u izvanrednosti svijeta. Umjetničko djelo – sjaj Bivstvovanja, a ne čovjekova invencija – obasjava taj pred-ljudski sjaj. Mit se rađa u samoj prirodi. Priroda je usađena u taj prvotni govor koji se u nama glasa i sâm je temelj ljudskog jezika. Čovjek treba moći slušati, čuti/razumjeti (entendre) i odgovarati. Ali da bi se čulo/razumjelo i odgovorilo na tom jeziku ne znači upustiti se u logičke izvode sistematizirane spoznaje, nego valja obitavati na mjestu, biti tu. Znači ukorijenjenost. Želio bih preuzeti taj pojam; no biljka nije dovoljno biljka da bi odredila našu intimnost sa svijetom. Malo bi nas ljudskosti udaljilo od prirode, mnogo bi nas ljudskosti privelo natrag prirodi. Čovjek navodno živi na zemlji radikalnije nego biljka koja iz nje crpi prehrambene sokove. Bajka što ju izriče prvotni jezik svijeta pretpostavlja suptilnije, brojnije i dublje veze.

U tome je dakle vječna zavodljivost poganstva, s onu stranu odavna prevladanog infantilizma idolatrije. Možda je judaizam tek poricanje Svetoga koje se probija kroz svijet. Razoriti svete šumarke – sada razumijemo nevinost toga navodnog vandalizma. Tajanstvenost je stvari izvor svekolike okrutnosti prema ljudima.

Usađenost u kraj, privrženost Mjestu bez kojega bi univerzum postao beznačajan i jedva bi egzistirao, jest sama podjela ljudi na autohtone i na strance. I u toj je perspektivi tehnika manje opasna nego duhovi Mjesta.

Tehnika ukida privilegij te ukorijenjenosti i izgnanstva koji je s njom povezan. Tehnika oslobađa od te alternative. Nije riječ o povratku nomadizmu jednako nemoćnom kao što starosjedilačka egzistencija ne podnosi napuštanje određenog kraja ili klime. Tehnika nas odvaja od hajdegerijanskog svijeta i praznovjernosti Mjesta. Odsada nadalje vidljiva je prilika: promatrati ljude izvan situacije u kojoj su utaboreni, omogućiti sjaj ljudskog lica u njegovoj goloti. Sokrat je više volio grad gdje se susreću ljudi nego selo i drveća. Judaizam je brat sokratovske poruke.

Veličanstveno u Gagarinovu podvigu zacijelo nije veličanstveni broj Luna-Parkova, koji impresioniraju ljude; niti sportsko dostignuće; doći dalje nego drugi i potući pritom visinske i brzinske rekorde. Što je značajnije jest moguća otvorenost za nove spoznaje i nove tehničke mogućnosti: Gagarinova hrabrost i njegove osobne kreposti, znanost koja je omogućila podvig i sve što je s druge strane bilo ovisno o duhu samoodricanja i žrtvovanja. Ali ono što se možda računa više od svega jest napuštanje Mjesta. Jedan je čovjek neko vrijeme živio izvan svakog obzorja – sve je oko njega bilo nebo, ili, točnije, sve je bilo geometrijski prostor. Čovjek je egzistirao u apsolutu homogenog prostora.

Judaizam je uvijek bio slobodan s obzirom na mjesta. Tako je ostajao vjeran najvišoj vrednoti. Biblija poznaje samo svetu zemlju. Bajkovita zemlja koja riga nepravdu, zemlja u kojoj se čovjek ne može ukorijeniti bez uvjeta. Kako je Knjiga knjigâ trijezna u opisima prirode! „Zemlja u kojoj teku med i mlijeko“. Kraj se iskazuje prehrambenim riječima. U umetnutoj rečenici: „Bila je sezona prvog grožđa“ za trenutak zasja grozd koji dozrijeva pod žarom izdašna sunca.

Oh, tamarind što ga je Abraham zasadio u Ber-Šebi! Jedno od rijetkih „individualnih“ stabala Biblije koje raste u svojoj svježini i u svojoj obojenosti kako bi očaralo imaginaciju posred brojnih hodočašća po tolikim pustinjama! No pažnja! Talmud se možda boji da se ne bismo prepustili pjesmi toga drveta u vjetru podneva i da ne bismo tu tražili smisao Bivstvovanja. Talmud nas otrže iz snova. Tamarind je sigla (sigle); tri slova koliko ih treba da se ispiše njegovo ime na hebrejskome (tav, mem, reš) inicijali su Hrane (Nourriture), Pića (Boisson) i Prenoćišta (Logis), tri stvari prijeko potrebne čovjeku i koje čovjek poklanja čovjeku. Zemlja tome služi. Čovjek je njezin gospodar kako bi služio ljudima. Ostanimo gospodari misterija kojim on diše. Možda se na toj točki judaizam najviše udaljava od kršćanstva. Katoličkost kršćanstva integrira malene i dirljive domaće bogove, u kultu svetaca, u lokalnim kultovima. Kršćanstvo, sublimirajući, čuva ukorijenjenu pobožnost koja se hrani iz kraja i obiteljskih, plemenskih, narodnih sjećanja. Zato je osvojilo čovječanstvo. Judaizam nije sublimirao idole, nego je zahtijevao njihovo uništenje. Kao tehnika, demistificirao je univerzum (univers). Razmađijao je Prirodu. Svojom apstraktnom univerzalnošću udara na fantazijske predstave i strasti. No otkrio je čovjeka u golotinji njegova lica.

(1961)

Emmanuel LEVINAS, Difficile liberté. Essais sur le judaïsme, Paris, Albin Michel, 1976, str. 299-303


Dodatak

Martin Heidegger

Stvaralački kraj: Zašto ostajemo u provinciji?

Na strmenitoj padini široke visinske doline južnoga Schwarzwalda, na visini oko 1150 metara, stoji jedna mala skijaška brvnara. U tlocrtu mjeri ona 6 na prema 7 metara. Oniži krov pokriva tri prostorije: kuhinju, uređenu za prebivanje, spavaonicu i jedan studijski sobičak. Razbacana po uskom dnu doline i jednako tako strmenitoj suprotnoj padini leže široko položena seljačka imanja s velikim natkriljujućim krovom. Ponad svega zjapi jasno sunčano nebo, u čijoj se sjajnoj prostranosti dva jastreba uzvrću u širokim krugovima.

To je moj radni svijet – viđen promatračkim očima gosta i turista na ljetovanju. Ja sam zapravo nikada ne promatram kraj. Iskušavam njegovu časovitu, dnevno-noćnu promjenu u velikim ciklusima godišnjih doba. Težina i čvrstoća njihova prastara stijenja, polagani rast jela, svjetleći a ipak skromni raskoš cvatućih ledina, žuborenje gorskog potoka u dubokoj jesenjoj noći, stroga jednostavnost duboko zametenih površina, sve se to tamo gore pomiče, navire i promiče kroz svakodnevni opstanak.

A opet ne u hotimičnim trenucima nekakva uživajućeg utonuća i umjetnog oživljavanja, nego samo kada vlastiti opstanak stoji u svom radu. Rad tek otvara prostor za ovu gorsku zbiljnost. Hod rada ostaje uronjen u zbivanje kraja.

HeideggerKada u dubokoj zimskoj noći divlja mećava svojim udarima bjesni oko brvnare i sve zastire i prekriva, tada je pravo vrijeme za filozofiju. Njezina pitanja tada moraju biti jednostavna i bitna. Razrada svake misli ne može a ne biti tvrda i oštra. Muka jezičnog iskivanja nalikuje otporu jela zahvaćenih naletom oluje.

A filozofski se rad ne odvija kao nastrano zanimanje nekog čudaka. On spada u sred srede rada seljana. Kada mladi seljanin uz padinu vuče teške rogove saonice a potom ih pretovarene bukovim trupcima opasnim nagibom spušta prema svom dvorištu, kada pastir lagano- zamišljenim korakom svoju stoku tjera uz padinu, kada seljanin u svojoj izbi vješto isjeca nebrojene daščice za svoj krov, tada je moj rad od iste te vrste. U tomu se i korijeni neposredna su-pripadnost sa seljanima. Stanovnik grada misli da ide “među narod” čim se s nekim seljaninom upusti u duži razgovor. Kada odmarajući se od naporna rada uvečer sjednem sa seljanima na banak uz peć ili za stol u kutku s nabožnim predmetima i svetačkim slikama, tada mi najčešće uopće ne razgovaramo. Šuteći pušimo naše lule. Tu i tamo možda padne pokoja riječ, da su drvarski poslovi u šumi pri kraju, da je prošle noći kuna upala u kokošinjak, da će se sutra jedna krava vjerojatno oteliti, da je seljanina Oehmija pogodila kap, da će se vrijeme ubrzo “okrenuti”. Unutarnja pripadnost vlastitog rada Schwarzwaldu i njegovim ljudima proistječe iz stoljetne, ničim zamjenljive alemansko-švapske priraslosti tlu.

Stanovnik grada biva “potaknut” takozvanim boravkom na selu najviše jednom. Moj je cjelokupan rad, međutim, nošen i vođen svijetom ovih gora i njegovih seljana. Rad u brvnari se povremeno prekida na duže vrijeme zbog diskusija, putovanja na predavanja, razgovora i nastavne djelatnosti ovdje dolje. No, čim se ponovno uspnem na padinu, već u prvim urama boravka u brvnari navraća mi već čitav onaj svijet ranijih pitanja i to upravo u onom obliku u kojemu sam ih prije silaska ostavio. Naprosto bivam prenesen u vlastiti zamah rada i više u osnovi ne vladam njegovim skrivenim zakonom. Stanovnici se grada često čude dugoj jednoličnoj osami seljana među gorama. No to nije osama nego samovanje. U velikim gradovima može čovjek doduše s lakoćom biti toliko osamljen kao jedva gdje drugdje. Ali on tamo nikada ne može biti sam. Jer samovanje ima iskonsku moć da ono ne odjeljuje nego da čitav opstanak izbacuje u široku blizinu biti svih stvari.

Tamo vani čovjek u mahu može preko novina i časopisa postati “znamenit”. To je još uvijek najsigurniji put na kojemu se najvlastitije htijenje ruši u pogrešno tumačenje i temeljito i brzo tone u zaborav.

Tome nasuprot, seljačko spominjanje ima svoju jednostavnu, sigurnu i nepopustljivu vjernost. Nedavno je tamo gore došla jedna stara seljanka umrijeti. Ona je sa mnom često i rado razgovarala i raspredala stare seoske priče. U svom jako slikovitom jeziku ona je još sačuvala puno starih riječi i svakojakih poučnih izreka, koje su današnjoj seoskoj mladeži već nerazumljive i stoga nestaju iz živoga govornog jezika. Još tijekom prošle godine, dok sam tjednima živio u brvnari, ova se seljanka sa svoje 83 godine počešće uspinjala kosinom k meni. Htjela je, kako je govorila, vidjeti jesam li još tu ili me je “Netko” nepažnjom možda ukrao. Noć u kojoj je umrla provela je u razgovoru sa svojim rođacima. Još sat i pol prije kraja naložila je da se prenese pozdrav “gospodinu profesoru”. – Takvo spominjanje vrijedi neusporedivo više od najuspješnije “reportaže” nekoga svjetskog lista o mojoj navodnoj filozofiji.

Gradski je svijet u opasnosti da podlegne jednom razarajućem pogrešnom uvjerenju. Čini se, naime, da se oko svijeta seljana i njihova opstanka često brine jedna vrlo glasna i vrlo poduzetna i vrlo dopadljiva nametljivost. Ali upravo se tako i niječe ono što jesada jedino neophodno: održati razmak prema seljačkom opstanku, prepustiti ga više nego ikada ranije njegovu vlastitom zakonu; ruke sebi – da se ne bi izobličio u neiskrenom brbljanju literata o onom narodnosnom i o ukorijenjenosti u tlo. Seljanin ne potrebuje i uopće neće tu gradsku susretljivost. Ono što on potrebuje i hoće, jest plaho ophođenje prema svojoj vlastitoj biti i njezinoj samostojnosti. No, mnogi od gradskih potomaka i izraštaja – ne najposlije skijaši – ponašaju se na selu ili na seoskom imanju tako kao da se “zabavljaju” u svojim velegradskim palačama zabave. Takvo ponašanje najednoj večeri razara više nego što desetljećima dugo znanstveno podučavanje o narodnosnom i izučavanju naroda ikada može potaknuti.

Ostavimo se svakog milostivog gnjavljenja i lažnog narodničarenja – naučimo se da tamo gore ozbiljno uzmemo onaj jednostavni, tvrdi opstanak. Tek će nam tada on ponovno govoriti.

Nedavno sam dobio drugi poziv za prijelaz na Berlinski univerzitet. U takvoj se prilici povlačim iz grada u brvnaru. Slušam što mi kazuju gore, šume i seoska imanja. Pritom svratim do mojega starog prijatelja, sedamdesetpetogodišnjeg seljanina. On je u novinama čitao o pozivu za Berlin. Što će on reći? Polako upire siguran pogled svojih bistrih očiju u moj, te strogo zatvorenih usta na moje rame polaže svoju vjerno-opreznu ruku i – jedva primjetno – klima odrečno glavom. To znači: neumoljivo ne!

(1934)

M. Heidegger, Schöpferische Landschaft: Warum bleiben wir in der Provinz? u: Aus der Erfahrung des Denkens, Frankfurt/M 1983, str. 9-13

 

Pruzeto sa prijateljskog portala Peščanik.net

NAJNOVIJE

Ostalo iz kategorije

Najčitanije