Kazališni redatelj Haris Pašović (Sarajevo,
1961.) jedna je od najdojmljivijih pojava u teatru ovih prostora. Ovih
je dana u fokusu njegov novi profesionalni uspjeh i izazov – preuzima
posao programiranja Mittelfesta, jednog od velikih europskih festivala.
Često se u predstavama bavite temom ‘žena s Balkana’ ili balkanskih
žena: specifičnu sintagmatsku aromu ovdje ne treba objašnjavati. Ili
treba? Jer proces deemancipacije žena na ovim prostorima (ali i
globalno) teče ukorak s… čime sve?
Rat iz 1990-ih je davno završio. Ali to je toliko relativno i intimno da
gubimo koordinate prostora/vremena. A čitajući vašu crticu o tome kako
ste u vrijeme opkoljenog Sarajeva odlučili osnovati Sarajevo Film
Festival – danas jedan od najznačajnijih nadaleko – toga smo se sjetili.
Kamo vas vuče podsjećanje?
Što bi prosječnom čovjeku kojemu je strah od novih oblika fašizma način
suočavanja sa svakodnevicom mogao biti najvažniji cilj? U čemu bi mogla
biti poanta njegove najvažnije borbe? A teatar: u čemu je snaga?
1961.) jedna je od najdojmljivijih pojava u teatru ovih prostora. Ovih
je dana u fokusu njegov novi profesionalni uspjeh i izazov – preuzima
posao programiranja Mittelfesta, jednog od velikih europskih festivala.
Jesu li kazališni festivali tek platforme i sajmovi autorskih taština
ili pravo mjesto pogleda na probleme kazališne proizvodnje i tereta
političkih situacija koje teatar zrcali, razgovaramo s Pašovićem.
Nedavno je kratko boravio u Zagrebu, da objasni javnosti zašto je u
program Mittelfesta uvrstio i predstavu “Hinkemann” zagrebačkog ZKM-a.
program Mittelfesta uvrstio i predstavu “Hinkemann” zagrebačkog ZKM-a.
Kako se osjećate u koži umjetničkog ravnatelja Mittelfesta? Što biste
željeli pokazati, a što unaprijediti? I postoji li univerzalna odrednica
suvremenog teatra – je li njegova uloga u mijeni? Kakvu odgovornost ima
prema ljudima?
željeli pokazati, a što unaprijediti? I postoji li univerzalna odrednica
suvremenog teatra – je li njegova uloga u mijeni? Kakvu odgovornost ima
prema ljudima?
Mittelfest je za mene neočekivan izazov. Nism planirao biti direktor
nekog festivala i, kad se pojavila ta mogućnost, mene je privuklo što je
Mittelfest otvoren ravnopravno za umjetnike iz Zapadne i Istočne Europe
i Balkana. To nije slučaj na drugim velikim europskim festivalima. U
glavama većine zapadnih direktora festivala i kulturnih centara je još
Berlinski zid. Oni rijetko pozivaju umjetnike s istoka Europe, a kad se
to i dogodi, to je u nekoj vrsti geta, specijalnog programa, kao da smo
mi manje vrijedni umjetnici od zapadnih. To je, jednostavno, spontani
rasizam. I važno je napomenuti da su kulturni operateri koji se tako
ponašaju najčešće ljevičari! Mittelfest je otvoren jednako prema svim
umjetnicima. Mi predstavljamo teatar, muziku, balet i suvremeni ples.
Osnovni je kriterij da se radi o snažnim, hrabrim umjetnicima koji
donose progresivne promjene. I vrlo je važno što postavljate pitanje o
odgovornosti umjetnika. Baš zato što je mnogo toga protiv njih –
politike, budžeti, komercijalizacija i deprofesionalizacija umjetnosti –
odgovornost umjetnika publici, svojoj umjetnosti i sebi, zaoštrena je
do maksimuma. Mi smo plaćeni da govorimo istinu te to moramo raditi
savjesno i kreativno.
nekog festivala i, kad se pojavila ta mogućnost, mene je privuklo što je
Mittelfest otvoren ravnopravno za umjetnike iz Zapadne i Istočne Europe
i Balkana. To nije slučaj na drugim velikim europskim festivalima. U
glavama većine zapadnih direktora festivala i kulturnih centara je još
Berlinski zid. Oni rijetko pozivaju umjetnike s istoka Europe, a kad se
to i dogodi, to je u nekoj vrsti geta, specijalnog programa, kao da smo
mi manje vrijedni umjetnici od zapadnih. To je, jednostavno, spontani
rasizam. I važno je napomenuti da su kulturni operateri koji se tako
ponašaju najčešće ljevičari! Mittelfest je otvoren jednako prema svim
umjetnicima. Mi predstavljamo teatar, muziku, balet i suvremeni ples.
Osnovni je kriterij da se radi o snažnim, hrabrim umjetnicima koji
donose progresivne promjene. I vrlo je važno što postavljate pitanje o
odgovornosti umjetnika. Baš zato što je mnogo toga protiv njih –
politike, budžeti, komercijalizacija i deprofesionalizacija umjetnosti –
odgovornost umjetnika publici, svojoj umjetnosti i sebi, zaoštrena je
do maksimuma. Mi smo plaćeni da govorimo istinu te to moramo raditi
savjesno i kreativno.
Predstavu ‘Hinkemann’ u produkciji ZKM-a i u režiji Igora Vuka Torbice
uvrstili ste u program festivala. Ako ćemo po poznatoj analogiji Jana
Kotta, gdje se zna da je ‘dobar Hamlet’ najšekspirovskiji ako/kad je
najsuvremeniji, onda bismo ‘Hinkemanna’ mogli vidjeti kao ‘predstavnika’
tegobnog (ne samo njemačkog) ekspresionizma bliskoga suvremenoj
političkoj svakodnevici? I znate li da je plakat najave ove predstave,
umjetnički ‘ekspresivno’ rađen, u Zagrebu izazvao javno negodovanje:
nelagoda slike, prizora uznemirila je građanstvo…
uvrstili ste u program festivala. Ako ćemo po poznatoj analogiji Jana
Kotta, gdje se zna da je ‘dobar Hamlet’ najšekspirovskiji ako/kad je
najsuvremeniji, onda bismo ‘Hinkemanna’ mogli vidjeti kao ‘predstavnika’
tegobnog (ne samo njemačkog) ekspresionizma bliskoga suvremenoj
političkoj svakodnevici? I znate li da je plakat najave ove predstave,
umjetnički ‘ekspresivno’ rađen, u Zagrebu izazvao javno negodovanje:
nelagoda slike, prizora uznemirila je građanstvo…
Riječ ‘senzacija’ dolazi od latinske riječi ‘sensus’ što znači smisao,
razumijevanje. Vremenom je riječ dobila i druga značenja: neočekivan
događaj koji je od golemog značaja, događaj koji uznemiruje javni moral
(nešto na što se mnogi pozivaju, ali nikad nije definirano šta je to
javni moral). Senzacija znači i osjećaj, uzbuđenje, senzualnost…
‘Hinkemann’ je senzacija u svim značenjima te riječi. Jedna je od
najznačajnijih europskih predstava poljednjih godina. Igor Vuk Torbica i
njegova ekipa napravili su fantastičnu predstavu koja je jednako
uzbudljiva u pogledu sadržaja i umjetničke forme. Besprijekorno režirana
predstava o nama i našem svijetu, bolna u svojoj istini i divna u
svojoj snazi. To što je ‘građanstvo’ bilo uznemireno je jako dobra
vijest. Jer to da rat osakaćuje ljude i kastrira njihove potencijale je,
zaista – jako uznemirujuće.
razumijevanje. Vremenom je riječ dobila i druga značenja: neočekivan
događaj koji je od golemog značaja, događaj koji uznemiruje javni moral
(nešto na što se mnogi pozivaju, ali nikad nije definirano šta je to
javni moral). Senzacija znači i osjećaj, uzbuđenje, senzualnost…
‘Hinkemann’ je senzacija u svim značenjima te riječi. Jedna je od
najznačajnijih europskih predstava poljednjih godina. Igor Vuk Torbica i
njegova ekipa napravili su fantastičnu predstavu koja je jednako
uzbudljiva u pogledu sadržaja i umjetničke forme. Besprijekorno režirana
predstava o nama i našem svijetu, bolna u svojoj istini i divna u
svojoj snazi. To što je ‘građanstvo’ bilo uznemireno je jako dobra
vijest. Jer to da rat osakaćuje ljude i kastrira njihove potencijale je,
zaista – jako uznemirujuće.
Kao direktor sarajevskog East-West Centra upućeni ste na preispitivanje
sličnosti i razlika ‘istočnih’ i ‘zapadnih’ pogleda na životnu i
umjetničku svakodnevicu. Rekli ste da ste ‘svjesni opasnosti
konstruiranja teza’, misleći vjerojatno na rizik banalizacije spomenutih
razlika? Pa kakva su vam iskustva, koliko su žilavi stereotipi, može li
optimizam umjetničkog mišljenja i života ovdje biti dovoljan?
sličnosti i razlika ‘istočnih’ i ‘zapadnih’ pogleda na životnu i
umjetničku svakodnevicu. Rekli ste da ste ‘svjesni opasnosti
konstruiranja teza’, misleći vjerojatno na rizik banalizacije spomenutih
razlika? Pa kakva su vam iskustva, koliko su žilavi stereotipi, može li
optimizam umjetničkog mišljenja i života ovdje biti dovoljan?
Kad su u pitanju javni prostor, demokracija, ljudska prava – razlike su
goleme i vrijedi izreka ‘što južnije, to tužnije’. Kad su u pitanju
prijateljstva, srdačnost ‘običnih’ ljudi, dobra hrana, provod – velika
je prednost na balkanskoj strani. Stereotipi postoje obostrano. Ali ne
trebamo se samo prilagođavati ostatku Europe. Trebamo sudjelovati u
europskim procesima, imati svoj glas, utjecati na promjene. Na taj način
smo dio europske obitelji. Optimizam nije dovoljan. Nužna je akcija.
Kakva je slika muslimanske kulture u kontekstu starog (zastarjelog?)
zapadnoeuropskog kulturnog kruga? Nesreća migrantskih valova u Europi
kao da je nepovratno kontaminirala humani diskurs univerzalnosti u
kulturalnim sličnostima/ razlikama? Poput finih teorijskih tragova na
papiru… A stereotip kriminalca- emigranta islamske vjeroispovijesti,
potencijalnog terorista iz europskog predgrađa, kao bauk kruži
građanskim liberalnim svijetom – da ne spominjemo u Hrvatskoj
medijskopolitički konstruiran strah od muslimanskih radikala koji se ‘u
Bosni regrutiraju’…
zapadnoeuropskog kulturnog kruga? Nesreća migrantskih valova u Europi
kao da je nepovratno kontaminirala humani diskurs univerzalnosti u
kulturalnim sličnostima/ razlikama? Poput finih teorijskih tragova na
papiru… A stereotip kriminalca- emigranta islamske vjeroispovijesti,
potencijalnog terorista iz europskog predgrađa, kao bauk kruži
građanskim liberalnim svijetom – da ne spominjemo u Hrvatskoj
medijskopolitički konstruiran strah od muslimanskih radikala koji se ‘u
Bosni regrutiraju’…
Izvrsno ste opisali situaciju. Jasno je da je islamistički terorizam
veliki problem. Opasnost je realna. Jednako je realna i opasnost da
počnemo poistovjećivati cijele narode i civilizacije s ekstremistima.
Nije točno da su svi Amerikanci agresivni nacionalisti, nije točno da
svi Hrvati podržavaju fašizam, nije točno da su svi Grci lijeni i
korumpirani, nije točno da su svi muslimani teroristi… Zapravo u svim
ovim slučajevima, glasne i opasne manjine stvaraju površnu sliku o
cijelim nacijama i kulturama. Što se Bosne tiče, unatoč četvorogodišnjem
genocidu nad bosanskim muslimanima, Bošnjaci nisu ni devedesetih ni
danas – postali nasilni. To je važan fenomen kad su u pitanju narodi
koji su bili žrtve genocida. Nažalost, to se ne može reći za, recimo,
izraelsku politiku prema Palestini. Ipak, barem polovina Židova u
Izraelu snažno se protivi takvoj politici i zalaže za mir s Palestinom.
veliki problem. Opasnost je realna. Jednako je realna i opasnost da
počnemo poistovjećivati cijele narode i civilizacije s ekstremistima.
Nije točno da su svi Amerikanci agresivni nacionalisti, nije točno da
svi Hrvati podržavaju fašizam, nije točno da su svi Grci lijeni i
korumpirani, nije točno da su svi muslimani teroristi… Zapravo u svim
ovim slučajevima, glasne i opasne manjine stvaraju površnu sliku o
cijelim nacijama i kulturama. Što se Bosne tiče, unatoč četvorogodišnjem
genocidu nad bosanskim muslimanima, Bošnjaci nisu ni devedesetih ni
danas – postali nasilni. To je važan fenomen kad su u pitanju narodi
koji su bili žrtve genocida. Nažalost, to se ne može reći za, recimo,
izraelsku politiku prema Palestini. Ipak, barem polovina Židova u
Izraelu snažno se protivi takvoj politici i zalaže za mir s Palestinom.
S političkog terena Bosne i Hercegovine neprestano odjekuje huškanje,
zveckanje oružjem. Oni nedovoljno obaviješteni i izmješteni iz
bosanskohercegovačke realnosti ne znaju ‘što o tome misliti’ – pa radije
uopće o tome ne misle, što je legitimna (malo)građanska perspektiva?
Ali vidite li način, put, događaj prema pozitivnim promjenama po kojima
se konkretni politički odnosi u BiH mogu okrenuti u korist žuđenog
‘jedinstva u različitosti’? Pluralizma bez kalkualcija? Postoji li
‘nevini pluralizam’? Zdrav pluralizam u realitetu Bosne i Hercegovine?
zveckanje oružjem. Oni nedovoljno obaviješteni i izmješteni iz
bosanskohercegovačke realnosti ne znaju ‘što o tome misliti’ – pa radije
uopće o tome ne misle, što je legitimna (malo)građanska perspektiva?
Ali vidite li način, put, događaj prema pozitivnim promjenama po kojima
se konkretni politički odnosi u BiH mogu okrenuti u korist žuđenog
‘jedinstva u različitosti’? Pluralizma bez kalkualcija? Postoji li
‘nevini pluralizam’? Zdrav pluralizam u realitetu Bosne i Hercegovine?
Postoji nevini pluralizam. Kanadski i južnoafrički ustavi su
najmoderniji na svijetu te garantiraju takav pluralizam. Bosna i
Hercegovina će postati potpuno pluralna kad to bude politički interes
domaćih i inozemnih političkih snaga. Ono što je i sad prisutno u BiH,
unatoč proteklom ratu, je to da ‘obični’ ljudi imaju mnogo više
pluralistički diskurs nego što se to vidi iz medija. S jedne je strane
to vjekovna bosanskohercegovačka tradicija koju nije moguće izbrisati, a
s druge strane normalna ljudska logika svih koji žele jednostavan,
običan život. A svi su se nagledali dovoljno gadosti među ‘svojima’; svi
su doživjeli prevare, izdaje i mučke udarce od ‘svojih’ da znaju da
‘svoji’ nisu nikakav bingo!
najmoderniji na svijetu te garantiraju takav pluralizam. Bosna i
Hercegovina će postati potpuno pluralna kad to bude politički interes
domaćih i inozemnih političkih snaga. Ono što je i sad prisutno u BiH,
unatoč proteklom ratu, je to da ‘obični’ ljudi imaju mnogo više
pluralistički diskurs nego što se to vidi iz medija. S jedne je strane
to vjekovna bosanskohercegovačka tradicija koju nije moguće izbrisati, a
s druge strane normalna ljudska logika svih koji žele jednostavan,
običan život. A svi su se nagledali dovoljno gadosti među ‘svojima’; svi
su doživjeli prevare, izdaje i mučke udarce od ‘svojih’ da znaju da
‘svoji’ nisu nikakav bingo!
Možemo stoput reći da je svijet ‘globalno selo’, kao što možemo točno
uvrditi da su koncepti nacionalnih kultura zastarjeli ili ‘prevaziđeni’
koncept. Ipak, na balkanskim prostorima ili ‘regiji’
retronacionalističke i revizionističke politike pokušavaju takav koncept
održati u vitalitetu?
uvrditi da su koncepti nacionalnih kultura zastarjeli ili ‘prevaziđeni’
koncept. Ipak, na balkanskim prostorima ili ‘regiji’
retronacionalističke i revizionističke politike pokušavaju takav koncept
održati u vitalitetu?
I kod nas i u svijetu reakcija konzervativnih ljudi na globalizaciju je
nacionalizam. Strah od uspoređenja na globalnom nivou, frustrirano
čuvanje svojeg ograničenog svijeta. I finanacijski interes
beskrupoloznih i ignoranata. U pravu ste, rezultat je destrukcija i
autodestrukcija, ali tko kaže da se društva moraju ponašati pametno? Ako
postoji društvena inteligencija, postoji i društvena retardacija. Sve
je više društava sa specijalnim potrebama. Umjetnost je ljekovita za
takva društva.
nacionalizam. Strah od uspoređenja na globalnom nivou, frustrirano
čuvanje svojeg ograničenog svijeta. I finanacijski interes
beskrupoloznih i ignoranata. U pravu ste, rezultat je destrukcija i
autodestrukcija, ali tko kaže da se društva moraju ponašati pametno? Ako
postoji društvena inteligencija, postoji i društvena retardacija. Sve
je više društava sa specijalnim potrebama. Umjetnost je ljekovita za
takva društva.
Generacije odrasle u socijalizmu dobro poznaju koncept koji je mnogo
računa vodio o spoju kulturne infrastrukture i kulturnih politika
izraslih u lokalnim sredinama, po načelu ‘dostupnosti svima’. Ali kako
naslijeđe tog prostora komunicira s generacijama koje ga (biološki,
kulturološki) ne poznaju?
računa vodio o spoju kulturne infrastrukture i kulturnih politika
izraslih u lokalnim sredinama, po načelu ‘dostupnosti svima’. Ali kako
naslijeđe tog prostora komunicira s generacijama koje ga (biološki,
kulturološki) ne poznaju?
Nedavno sam predavao glumu na master programu Akademije umjetnosti u
Novom Sadu. Radio sam s mladim glumcima iz raznih gradova u Srbiji, koji
su u prosjeku imali 23 godine. U razgovoru sam shvatio da oni o BiH i
Hrvatskoj gotovo ništa ne znaju. Nisu imali neki posebno izgrađeni odnos
– ni pozitivan ni negativan. Za njih su to bile zemlje poput
Uzbekistana ili Kirgistana, daleke i nepoznate. Onda smo zajedno s
mladim glumcima iz BiH počeli raditi predstavu ‘Za što biste dali svoj
život?’. Mladi glumci iz BiH također nisu mnogo znali o Srbiji. Tako su
se na zajedničkom poslu našle kompletno nove, poslijeratne generacije –
nevini Srbi, Hrvati, Bošnjaci i djeca iz miješanih brakova. Predstavu je
producirao East West i prvo smo radili u Srbiji, pa onda u BiH. Kad smo
došli u Bosnu, mladi Srbi su se toliko oduševili da je meni izgledalo
kao da su sreli brata blizanca za kojeg cijeli život nisu znali da
postoji. Mladi umjetnici u ovoj predstavi su se bukvalno zaljubili jedni
u druge. A među njima ima i religioznih i nereligioznih, i patriota i
anarhista, i tradicionalista i modernista. Igrali smo u mnogo malih i
većih gradova u BiH, jer vjerujem u kulturu koja treba biti dostupna
svima. Igrali smo i Hrvatskom domu ‘Stjepan Kosača’ u Mostaru. Tamo su
nas, zaista, dočekali kao ‘rod rođeni’. Svi su bili srdačni i dragi – od
kolega iz kulturnog centra do konobara u obližnjim restoranima. Živimo u
istom kulturnom prostoru, to je jednostavano tako. U Bosni imamo izreku
koja je nastala iz grafita. Preko svježe prefarbanoga grafita na zidu:
‘Džaba ste krečili!’.
Novom Sadu. Radio sam s mladim glumcima iz raznih gradova u Srbiji, koji
su u prosjeku imali 23 godine. U razgovoru sam shvatio da oni o BiH i
Hrvatskoj gotovo ništa ne znaju. Nisu imali neki posebno izgrađeni odnos
– ni pozitivan ni negativan. Za njih su to bile zemlje poput
Uzbekistana ili Kirgistana, daleke i nepoznate. Onda smo zajedno s
mladim glumcima iz BiH počeli raditi predstavu ‘Za što biste dali svoj
život?’. Mladi glumci iz BiH također nisu mnogo znali o Srbiji. Tako su
se na zajedničkom poslu našle kompletno nove, poslijeratne generacije –
nevini Srbi, Hrvati, Bošnjaci i djeca iz miješanih brakova. Predstavu je
producirao East West i prvo smo radili u Srbiji, pa onda u BiH. Kad smo
došli u Bosnu, mladi Srbi su se toliko oduševili da je meni izgledalo
kao da su sreli brata blizanca za kojeg cijeli život nisu znali da
postoji. Mladi umjetnici u ovoj predstavi su se bukvalno zaljubili jedni
u druge. A među njima ima i religioznih i nereligioznih, i patriota i
anarhista, i tradicionalista i modernista. Igrali smo u mnogo malih i
većih gradova u BiH, jer vjerujem u kulturu koja treba biti dostupna
svima. Igrali smo i Hrvatskom domu ‘Stjepan Kosača’ u Mostaru. Tamo su
nas, zaista, dočekali kao ‘rod rođeni’. Svi su bili srdačni i dragi – od
kolega iz kulturnog centra do konobara u obližnjim restoranima. Živimo u
istom kulturnom prostoru, to je jednostavano tako. U Bosni imamo izreku
koja je nastala iz grafita. Preko svježe prefarbanoga grafita na zidu:
‘Džaba ste krečili!’.
Kako najkraće opisati suvremene tendencije kulturne politike (ili
množine politika) na ovim prostorima? Jer pravila neoliberalne politike
koja naliježu na postsocijalističke statuse ovdašnjih institucija u
kulturi i podcjenjivane ‘divlje’ infrastrukture nezavisne kulturne scene
otkrivaju paradokse…
množine politika) na ovim prostorima? Jer pravila neoliberalne politike
koja naliježu na postsocijalističke statuse ovdašnjih institucija u
kulturi i podcjenjivane ‘divlje’ infrastrukture nezavisne kulturne scene
otkrivaju paradokse…
Dobra vijest je da, unatoč svemu, politike u zemljama bivše Jugoslavije
još pripadaju europskom diskursu u kojem je ‘javna kultura’ osnovna
društvena vrijednost. To je visoki civilizacijski nivo i ulijeva nadu.
Loša vijest je da se budžeti za kulturu stalno smanjuju i da postoje
nepravde u raspodjeli javnih sredstava. Javne institucije se sporo
moderniziraju. Ozbiljan je to problem, dramatično usporava razvoj. Dio
problema su i neki umjetnici koji uživaju privilegije zaposlenja i
precjenjuju svoj značaj. Ali nezavisna scena je sve više priznata – ima
odlične rezultate.
još pripadaju europskom diskursu u kojem je ‘javna kultura’ osnovna
društvena vrijednost. To je visoki civilizacijski nivo i ulijeva nadu.
Loša vijest je da se budžeti za kulturu stalno smanjuju i da postoje
nepravde u raspodjeli javnih sredstava. Javne institucije se sporo
moderniziraju. Ozbiljan je to problem, dramatično usporava razvoj. Dio
problema su i neki umjetnici koji uživaju privilegije zaposlenja i
precjenjuju svoj značaj. Ali nezavisna scena je sve više priznata – ima
odlične rezultate.
Zanimljivo je i pitanje (preliminarnog) statusa kazališnih predstava
čijim je autorima medijski prišivena ‘kontroverzna’ ili ‘ideološki
provokativna’ etiketa. Primjerice, svaka sljedeća predstava Olivera
Frljića dobit će više pažnje parapolitičkih udruga desnice nego
analitičke publike? A to je instrument koji osakaćuje pravi sadržaj,
temu, status teatra?
čijim je autorima medijski prišivena ‘kontroverzna’ ili ‘ideološki
provokativna’ etiketa. Primjerice, svaka sljedeća predstava Olivera
Frljića dobit će više pažnje parapolitičkih udruga desnice nego
analitičke publike? A to je instrument koji osakaćuje pravi sadržaj,
temu, status teatra?
Ali nije to samo naš specijalitet. Uvijek i svuda su postojale – a eto
ih i danas – fiksacije pojedinih grupacija. I to je čak jako dobro za
teatar. Podiže javni interes. Istodobno, u pravu ste kad govorite o
odsustvu analitičke recepcije. Nemamo više dijaloga u teatru i o teatru.
Ne razgovaramo, ne diskutiramo, ne razmjenjujemo se… To je smrtonosno
za umjetnost. Moramo pričati međusobno.
ih i danas – fiksacije pojedinih grupacija. I to je čak jako dobro za
teatar. Podiže javni interes. Istodobno, u pravu ste kad govorite o
odsustvu analitičke recepcije. Nemamo više dijaloga u teatru i o teatru.
Ne razgovaramo, ne diskutiramo, ne razmjenjujemo se… To je smrtonosno
za umjetnost. Moramo pričati međusobno.
Često se u predstavama bavite temom ‘žena s Balkana’ ili balkanskih
žena: specifičnu sintagmatsku aromu ovdje ne treba objašnjavati. Ili
treba? Jer proces deemancipacije žena na ovim prostorima (ali i
globalno) teče ukorak s… čime sve?
Dio konzervativne reakcije na globalizaciju je pokušaj da se ženu vrati u
srednji vijek. Uzaludan posao, proces feminističke emancipacije i žena i
muškaraca već je toliko dug i jak da je, zaista, iluzorno nadati se da
će žene ikad pristati da se vrate na status mašina za rađanje i
sluškinja muškarcima. Nisu bezopasni ti antifeministički pokušaji, ali
su – u biti- smiješni.
srednji vijek. Uzaludan posao, proces feminističke emancipacije i žena i
muškaraca već je toliko dug i jak da je, zaista, iluzorno nadati se da
će žene ikad pristati da se vrate na status mašina za rađanje i
sluškinja muškarcima. Nisu bezopasni ti antifeministički pokušaji, ali
su – u biti- smiješni.
Rat iz 1990-ih je davno završio. Ali to je toliko relativno i intimno da
gubimo koordinate prostora/vremena. A čitajući vašu crticu o tome kako
ste u vrijeme opkoljenog Sarajeva odlučili osnovati Sarajevo Film
Festival – danas jedan od najznačajnijih nadaleko – toga smo se sjetili.
Kamo vas vuče podsjećanje?
Rat je najvažnije iskustvo u mojem životu, a bio bih sretan da ga nisam
stekao. Samo užas i ništa više. Kad mislim o tom vremenu, sjećam se
djece i odraslih koji su ubijeni, sjećam se svih onih koji su unatoč
ratu ostali čovječni i sjećam se odlučnosti da živim kao slobodan
čovjek.
stekao. Samo užas i ništa više. Kad mislim o tom vremenu, sjećam se
djece i odraslih koji su ubijeni, sjećam se svih onih koji su unatoč
ratu ostali čovječni i sjećam se odlučnosti da živim kao slobodan
čovjek.
Što bi prosječnom čovjeku kojemu je strah od novih oblika fašizma način
suočavanja sa svakodnevicom mogao biti najvažniji cilj? U čemu bi mogla
biti poanta njegove najvažnije borbe? A teatar: u čemu je snaga?
Peter Brook je, povodom gostovanja mojih predstava u pariškom Bouffe du
Nord tijekom opsade Sarajeva, napisao: ‘Ovi umjetnici iz Sarajeva
podsjećaju nas da život uvijek ima posljednju riječ’. Sloboda je
najvažniji cilj, poanta naše najvažnije borbe. Strah je saveznik, ali
njegov karakter je žestok. Strahu ne smijemo pustiti da nas prigrli, jer
bi nas mogao udaviti svojim stiskom. Hamlet kaže: ‘Biti spreman, to je
sve’.
Nord tijekom opsade Sarajeva, napisao: ‘Ovi umjetnici iz Sarajeva
podsjećaju nas da život uvijek ima posljednju riječ’. Sloboda je
najvažniji cilj, poanta naše najvažnije borbe. Strah je saveznik, ali
njegov karakter je žestok. Strahu ne smijemo pustiti da nas prigrli, jer
bi nas mogao udaviti svojim stiskom. Hamlet kaže: ‘Biti spreman, to je
sve’.