Živi asketskim životom, voli čitati knjige i to ga čini beskrajno sretnim. Nezaposlen je. Živi u Sankt Peterburgu, u maminom stanu, od njezine mirovine. Grigori potvrđuje nepisano pravilo prema kojem je “svakom geniju potreban brat ili sestra koji će ga izdržavati”. Susjedi ga rijetko viđaju. Ponekad prošeta u starom sakou i u ofucanim trapericama. Tvrde da živi u siromaštvu, iako vjeruju da Grigori to isto misli za njih.
Grigori živi u Poenkareovu modelu hiperbolične geometrije, a taj svijet je ljepši i interesantniji od ovog našeg, euklidskog. Dani na zemlji koji su nam dati prolaze, život nastavlja bivati poezija zanesenog umjetnika.
Grigori je diljem svijeta postao podsmijeh pretežno onih koji su jedva i “osmogodišnju” završili. Istih onih koji bi i Einsteinu savjete dijelili, dok bi Teslu klepali na ulici. To što Perelmanov algoritam ne može još uvijek naći primjenu za iživljavanje rudimentnih nagona, ma koliko intelektualno oni zvučali, to samo otkriva primitivnost klopke s kojom Perelman kritičari pokušavaju doskočiti životu.
Matematika nije stvar mišljenja, kao što ni čovjek nije racionalno biće. Svjetske institucije trebale bi regulirati pravo “odraslih” da budu iracionalni i nerazboriti. Psihologija uči da kada se nađe objašnjenje za neku okolnost ili pojavu, tada se blokira prirodna tendencija svijesti da nadalje samostalno djeluje.
Na taj način više ne upoznajemo sebe, niti razvijamo kreativne ideje. Jedna od mistagoških kategorija je upravo Grigori Perelman koji je riješio jedan od sedam milenijskih problema matematike: topološki problem prema kome je svaki trodimenzionalni prostor koji je bez rupa, povezan i konačan, zapravo ekvivalentan razvučenoj sferi. Oko osam godina je radio na rješavanju Poenkareove hipoteze, a cijeli postupak je objasnio na 1.000 stranica. Osim što je odbio milijun, upamćen je po rečenici: “Ako možete trenirati ruke i noge, zašto izbjegavate trenirati mozak?”
Matematika je univerzalni model prirode, a priroda je sve što znamo. Umjetnost i filozofija zasnivaju se na matematici, dok se znanost i umjetnost u krajnjoj točki spajaju. Grigori je ruski umjetnik, ljubitelj violine i matematičar, koji je intelektualno iznad monetarnog sustava. Samo je takva osoba i mogla riješiti milenijski problem. Pametan i skroman, Perelman bi trebao biti uzor “jet-setu” koji zna brojiti, ali i dalje na prste.
Zapad je na sujeti prostih ljudi izgradio imperiju. Antipod makijavelizma, Rus Grigori, moderni je Diogen, slobodan u svakom pogledu. Iako je socijalni slučaj, Perelmanu je dovoljno to što ima, dok bi nekom malo bilo i grad da mu poklone.
Ovaj Rus rođen je 13. lipnja 1966. godine, a kao jedan od pet članova sovjetske ekipe, 1982. godine je na Međunarodnoj matematičkoj olimpijadi osvojio zlatnu medalju uz savršen rezultat. Doktorirao je u Sankt Peterburgu, predavao je na nekoliko američkih sveučilišta, ali je 1994. dao otkaz na Berkeleyu u Kaliforniji, i vratio se u Rusiju. Iako je riješio Poenkareov milenijski problem, pohvalio se samo jednom svom kolegi. Ovaj je oduševljen otkrićem, rezultate prezentirao znanstvenoj javnosti.
Trust matematičkih mozgova je nakon dugog niza ispitivanja njegov rezultat proglasio bravuroznim otkrićem. Fildsovu nagradu (ekvivalent Nobelove), kao i CMI priznanje u visini od milijun dolara Perelman je odbio. Ljudi poput Grigorija nadrastaju mediokritete i svakodnevne ljudske potrebe, pa i potrebu za novcem i slavom. Nije se pojavio na ceremoniji dodjele u Madridu, što se dogodilo prvi put u povijesti ove nagrade, uz komentar kako “baš taj dan mora u šumu brati gljive”. Sasvim logično objašnjenje jednog genija.
Perelman je ukratko prokomentirao da Europsko društvo matematičara nije kompetentno da ocjenjuje njegov rad, bez obzira je li ocjena pozitivna. Uz tek par riječi, ruskim medijima je izjavio da nije zainteresiran za novac, ni za slavu, te da ne želi biti izložen kao životinja u zoološkom vrtu. Nakon ovoga, postao je najveća enigma u povijesti američkih medija kojima je kapital u rangu božanstva.
Sve sobe u stanu Perelmana krcate su knjigama i papirima. Na Grišu se susjedi žale da ih ometa kada lopticom za stolni tenis lupka o zid.
Obični smrtnici trče za materijalnim stvarima, za parama, slavom. . . Dok se ljudi poput Grigorija zadovoljavaju osnovnim potrebama, uz imperativ traganja za tajnama. Rezultat toga je da plotski ljudi puno brže odlaze u zaborav. Oni poput Mozarta, koji je u 36. godini umro u najvećoj materijalnoj bijedi i koji je pokopan sa siromasima pa mu se za grob ni danas ne zna, žive vječno.
Nije gledao Perelman na vlastite interese, koliko na čovječanstvo i na buduća pokoljenja. Nekim ljudima jednostavno je bitno da imaju pare kako bi mogli kupiti Audija, nabiti na glavu “Ray Ban”, i visiti po cijeli dan u nekom kafiću. Na kraju iza sebe ostave riječi poput: “Izlazio sam, zez’o sam se.”
Gledanje televizije u većini slučajeva spada pod patologiju, a kako se čovjek pretvara u ono što gleda, rezultat je jednak kao da ste pucali sebi u nogu. Ono što je Grigori Perelman učinio ne može ni milijarda dolara kupiti. Upravo iz razloga što ga gotovo nitko ne razumije, on je razumio i shvatio ono što nitko nije zadnjih 100 godina.
I najblistaviji um svih vremena, Nikola Tesla, umro je kao siromašan čovjek. Iako je zaslužio nekoliko Nobelovih nagrada, pare su uzeli oni koji su pokrali njegove izume. Govorio je da mu nije žao što kradu njegove ideje, već što nemaju svoje.
Čovjek koji živi za principe, a ne za novac, odbacuje komoditet znajući da postoji nešto što je vrednije od novca. Stvari su financijski limitirane i nema stvari oko koje se ne može pregovarati. Takav vazalni odnos ne uklapa se u koncept genija. “Normalnost” koju je nametnula većina, dovela je do toga da naši “intelektualci” danas gotovo nikada ne odbijaju recimo 100 eura, 200 grama kave ili bocu pića. Zato su geniji na našim prostorima sve češće osobe čija imena nose jednosmjerne ulice.
I u Rusiji je Grigori često meta podsmijeha. Mnogi mu prebacuju što nije uzeo novac i proslijedio ga u dobrotvorne svrhe, zaboravljajući da je on umjesto novca budućim pokoljenjima civilizacije ostavio vrhunsko znanje, potpuno besplatno.
Geniji često imaju problem u komunikaciji s okolinom, ali zato to kompenziraju u nekim drugim stvarima. Upravo takvi, oni pokreću svijet. Razaznaju da tamnički položaj uma ne raspoznaje misao da je biti siromašan stvar izbora. Dok biti bogat znači biti čovjek koji se i u potpunoj samoći zabavlja snagom svog duha i tijeka misli.
Posljednje što je ruski genij novinarima rekao, bilo je: “Znam kako funkcionira Univerzum. Zašto bih onda trčao da uzmem neki milijun dolara, recite mi? “