Do Whittiera na Aljasci zimi se nekad moglo stići samo brodom ili vozom, ako je vrijeme to dopuštalo. Danas vodi samo jedan tunel, nekadašnji vojni željeznički prolaz, koji se otvara jednom na sat i to naizmjenično u oba smjera. Ko propusti zadnji prolaz naveče, prisiljen je prespavati u automobilu. Zbog takvog načina života mnogi se u šali nazivaju „zatvorenicima Whittiera“, piše CNN.
Grad je gotovo potpuno odsječen od svijeta, zatrpan s više od šest metara snijega godišnje i izložen snažnim vjetrovima. Ipak, stanovnici rijetko moraju napuštati zgradu u kojoj žive. Većina života odvija se u 14-spratnom Begich Towersu, golemoj građevini iz doba Hladnog rata, izgrađenoj da izdrži bombardovanje.
U toj jednoj zgradi nalaze se stanovi, škola, bolnica, trgovina, gradska uprava i podzemni prolaz koji povezuje sve važne tačke. Djeca liftom idu u školu, učitelji susreću učenike u praonici veša, a odlazak na posao zimi ne zahtijeva ni kaput. Zgrada funkcioniše poput malog, samodostatnog grada pod jednim krovom.
Takav život stvara snažan osjećaj zajedništva – svi se poznaju i brinu jedni za druge – ali i briše granice privatnosti. Tračevi se brzo šire, a komšije mogu svratiti u papučama. Neki stanovnici zato biraju živjeti izvan tornja, iako je to gotovo jedina alternativa.
Whittier je neobično, pomalo klaustrofobično, ali sigurno i povezano mjesto. U njemu se život, odnosi i problemi čine uvećanima, jer se sve odvija na malom prostoru. To je grad u kojem treba znati živjeti s drugima – ali i sam sa sobom.