Kod publike omiljena, za reditelje teško dostupna, među kolegama poštovana. Gordana Boban, jedna od najboljih bosanskohercegovačkih glumica već decenijama svojim glumačkim ostvarenjima i raskošnim talentom potvrđuje status jedne od najboljih glumica u Bosni i Hercegovini.
Prvakinja je Kamernog teatra 55, a regionalnoj publici je najpoznatija po ulozi u seriji “Lud, zbunjen, normalan”. Tokom višedecenijske karijere držala se daleko od crvenih tepiha, skandala, upitnih projekata.
U jednom od rijetkih intervjua koji je dala za Buka magazin Boban govori o značaju scene Kamernog teatra u kojem igra nekoliko predstava, projektima koje je odbila, napuštanju serije “Lud, zbunjen, normalan”, te o moralnom sunovratu vremena u kojem živimo.
BUKA: Nema Vas u posljednje vrijeme u medijima, nekako ostajete u okvirima pozorišta i filma. Rijetko dajete intervjue, a omiljena ste glumica. Publika Vas voli – zašto Vas nema češće u medijima, na gala večerama, prijemima…?
Mislim da je najvažnije da sam još uvijek prisutna na sceni. To je meni, kao glumici, važno mjesto na kojem trebam biti. U medijima sam prisutna taman toliko koliko treba, da kažem par riječi o nekoj novoj predstavi. Gala večeri i prijemi me nikada nisu ni najmanje zanimali. Zašto je tomu tako, nikada se nisam pitala, jednostavno poštujem ono što i kako osjećam unutar sebe.
BUKA: Prvakinja ste Kamernog teatra 55, igrate sa sjajnim glumcima i glumicama. Naravno, često gostujete u drugim pozorištima i državama. Ono što je meni uvijek fascinantno jeste ta mala, intimna scena. Ima li to kod Vas određenu važnost i odgovornost, kada ste baš tu – tik do publike?
Mislim da nema uzbudljivije avanture na sceni, nego biti tako blizu publici. Biti glumac je važan i ozbiljan zadatak bez obzira na kojoj sceni bio, ali scena u Kamernom teatru je posebna, jedinstvena. Puno traži od glumca, ali pruža nesvakidašnje zadovoljstvo i sjajan osjećaj glumačke igre.
BUKA: U pripremi za ovaj intervju konstantno sam nailazio na naslove: „Zašto je Gordana Boban napustila snimanje serije Lud, zbunjen, normalan“. Naišao sam na nekoliko „istina“. Želite li je opet podijeliti s nama i koliko često ste morali prekidati ili odbijati saradnje?
Postoji samo jedan odgovor i jedna istina u vezi ovog pitanja. Izašla sam iz serije, jer se u jednoj epizodi, na potpuno neprimjeren i neumjesan način koristio i tematizirao termin silovanja.
Odgovor na drugi dio pitanja: Napuštanje serije „Lud, zbunjen, normalan“ je jedan jedini put da sam prekinula suradnju, a odbila sam mnogo ponuda i uvijek iz principijelnih razloga.
BUKA: Je li u današnjem vremenu, kada se jako malo snima, luksuz odbijati ponude i koliko to utiče na karijeru glumaca i glumica, posebno onih koji nemaju matično pozorište?
Mislim da je u donošenju odluka, po pitanju prihvaćanja i odbijanja ponuda, najvažnije slušati i poštovati intuiciju i savjest. Onda nema mjesta strahu ni od čega i ni od koga!
BUKA: Posljednjih godina Udruženje filmskih radnika konstantno proziva vlast da guši filmsku industriju. Jeste li i Vi takvog stajališta? Budući da ste igrali, ali i živjeli vani, vidite li drastičnu razliku u odnosu, recimo, države BiH i Njemačke? Zašto država bježi od kulture, budući da je ona jedan od stubova društva?
Vrlo kompleksno pitanje. I naravno, nema jednostranog krivca za situaciju u kojoj se naša kultura našla.
Ljudi koji ne poznaju kulturu i kojima kultura, od malih nogu, nije dio života bježe od iste, jer im je ona strana, nevažna, nepotrebna, nerazumljiva i zbog toga je nastoje ugušiti.
S druge strane je pitanje onih koji se danas bave kulturom, onih koji prave filmove, njihovih istinskih motiva i kvalitete njihovog posla. Veliko je pitanje šta se sve danas nudi pod krinkom imenice kultura.
BUKA: Dugo ste godina na sceni, ostvarili ste sjajne uloge, na kraju krajeva i prvakinja ste drame. Ali ima li nešto što Vam je ostalo kao profesionalni izazov – neki projekat, uloga, karakter…?
S obzirom na to da nikada nisam maštala, priželjkivala niti silno željela neku ulogu, sasvim je prirodno da danas nemam osjećaj neostvarene želje ili ambicije. I moram priznati, odličan je taj osjećaj .
BUKA: Mjesecima već traju studentski protesti u Srbiji, imaju veliku podršku brojnih glumaca, a na nekim ranijim protestima glumci su bili lica protesta. Kod nas je to malo drugačije, rijetki su glumci koji javno kritikuju vlast. Jeste li Vi to primijetili i, ako jeste, u čemu vidite uzroke?
Kad bi na prostoru i u vremenu u kojem živimo u ljudima koji su na vlasti postojale moralne kategorije, poštenja, svijesti i savjesti, onda bi kritika te iste vlasti možda i imala nekog smisla i uticaja. Kad se pokušavate suprotstaviti demonskoj prirodi vlastodržaca, borba je neusporedivo teža, dugotrajnija, iscrpnija i čini se unaprijed izgubljena.
Voditi borbu s vlastitim negativnim osobinama, živjeti po moralnim načelima u vremenu potpunog raspada svih ljudskih vrijednosti… po mom mišljenju je još zahtjevnija, ali i borba s mogućim uspješnim ishodom. Ta borba ima smisla.
BUKA: Jedne ste prilike, odgovarajući na slično pitanje kao s početka ovog intervjua, rekli: „Slušam unutrašnji glas.“ U vremenu brojnih ratova, sada aktuelnih, i ljudske patnje uzrokovane nedostatkom empatije, pitamo se: ima li ljudska okrutnost granica i zašto je čovjek čovjeku vuk? Šta Vama kaže unutrašnji glas?
Ljudska okrutnost nema granica, a to nam potvrđuju bezbrojni primjeri iz povijesti ali i iz sadašnjosti.
Svaki čovjek u sebi nosi i svoga vuka i kada bi svako usmjerio snagu i vrijeme na njegovo pripitomljavanje to bi, možda, bio način da se okrutnost u ljudskoj prirodi smanji.
Težak je to, dugotrajan i iscrpljujući zadatak i procentualno svjetskoj populaciji, samo mu se mali broj ljudi posveti.
Kad je o vukovima riječ, znamo da te životinje nisu tako brutalne, krvoločne i neshvatljivo bezosjećajne u međusobnom odnosu kao što su pripadnici ljudskog roda, jedni prema drugima.
BUKA: Znam da ste lično jako osjetljivi na nepravdu. Razgovarao sam s više ljudi koji Vas poznaju jer, opet kažem, iz medija nisam mogao puno saznati o onome što me zanima – i svi kažu da ste beskompromisni. Zato me zanima: da li bh. društvu nedostaje pravde i istinske demokratizacije?
Nedostaje i pravde i istinske demokratizacije i poštenja i kvalitetnog obrazovanja i morala i časti i ljudskih vrijednosti i empatije i ljubavi i pažnje prema ranjivim socijalnim grupama ljudi, i brige o djeci i starijim i nemoćnim osobama. Svega nabrojanog ima u tragovima, ali da bi jedno društvo bilo suštinski zdravo i uspješno, potrebno je da njime vladaju ljudske vrijednosti: istina, mir, nenasilje, ispravno ponašanje i ljubav!