Proslavljena glumica Mia Begović karijeru je započela sredinom osamdesetih i ostvarila preko sedamdeset glavnih uloga, kako filmskih i televizijskih tako i pozorišnih. Ona i njena prerano preminula sestra Ena Begović, koja je bila jedna od najtalentovanijih i najljepših glumica, važe za glumačke dive bivše Jugoslavije. Mia za svoju sestru Enu tvrdi da joj je ona najbolja glumačka partnerica sa kojom je ikada igrala. Međutim, Mia je veseloga duha i harizme, i njena karijera nije stala raspadom bivše države. Čak šta više, njena karijera je uvijek išla uzlaznom putanjom i ostvarila je zapažene uloge u kazalištima širom Hrvatske, regiona, ali i svijeta. Kada su TV serije postale jako popularne na ovim prostorima Mia se i tu pokazala kao odlična gumica i jako dobro snašla igrajući uloge u serijama.
Mia će sa monodramom "Sve što sam prešutjela", za koju je napisala tekst, gostovati 27. juna u Banja Luci u Ljetnjoj bašti hotela Jelena. Predstava počinje u 21 čas, a njen režiser je višestruko nagrađivani Ivan Leo Lemo. Asistentica redatelja je Anita Matić Delić, prvakinja kazališta Kerempuh. Organizator događaja je VENTURO iz Banja Luke. Povodom ovog događaja razgovarali smo sa slavnom glumicom Miom Begović.
Da li je monodrama autobiografska?
Ona nije samo autobiografska, jer bi to bilo prebanalno i prebukvalno. Budući da sam ja i doktorant na filozofskom fakultetu na komparativnoj književnosti, teatrologiji i izvedbenim umjetnostima, onda sam se ponukana tim nekim superocjenama odvažila na ovaj korak pisanja monodrame koja je u meni jako dugo sazrijevala. Ja od osamnaeste godine vodim neku vrstu dnevnika, ali zapisujem i anegdote od svojih prijateljica koje su mi se jako ticale i koje su me jako nasmijale. Kada sam pisala taj tekst jedan od ciljeva mi je bio da se na neki način odmaknem od sebe, i da se uz veliku dozu samoironije zafrkavam sa nekim trenucima koji su postali općepoznati preko mnogih medija. Željela sam da ispričam priču koja se sastoji od onih svakodnevnih stvari koje prave život. Priča je na neki način nastala u koprodukciji sestrinske udruge Europa Donna Hrvatska, koja se bori protiv karcinoma dojke.
Koliko ima satire u vašem tekstu?
Svakako da ima, ali govorim šale na svoj račun i na račun nekih društvenih situacija, koje su se događale na ovim prostorima. Ali sve je to sagledano kroz oko žene glumice.
Da li ste se u svom tekstu osvrnuli na one takozvane zlatne osamdesete, kada ste i započinjali svoju glumačku karijeru?
Opisujem i taj dio, jer monodrama je cijeli moj životni put i sve ono što mi se događalo. Osamdesete su moju generaciju formirale kao ličnosti. Sva ta putovanja koja smo imali, nošenja revija kroz cijelu ex-Yu, druženja koja su obilježila nas koji smo bili u zaletu i glazbe, i filmova, i kazališnih predstava. Ali naravno u monodrami pričam što se događalo i kasnije, sa svim tim nekim odmakom i sa dosta zafrkancije, tako da u biti publici dosta toga otkrijem o sebi, ali ne samo o sebi nego i o senzibilitetu generacije.
Već na samom početku karijere vi ste zajedno sa svojom pokojnom sestrom Enom Begović važile za dive jugoslovenskoga filma. Koliko su Vas te godine očvrsle i pomogle u daljoj karijeri?
Sve vas obilježi u životu i rađanje djeteta, i velike uloge, i veliki umjetnici sa kojima sam imala čast da radim. Recimo Vanesa Redgrejv i ja slučajno smo se upoznale na Brijunima gdje me je pozvao Šerbedžija da radimo na jednoj predstavi. Tu me Vanesin sin, koji je režiser, vidio na probi i ponudio ulogu da gumim sa Vanesom i Anđelinom Đoli u filmu posvećenom protiv nasilja nad ženama. Dakle, uvijek se dešavaju zanimljive stvari u životu i karijeru, samo se čovjek mora micati. Mi umjetnici moramo se družiti, moramo razmjenjivati iskustva. I kao osoba ja imam potrebu za upoznavanje novih ljudi i publike i jako me raduje ovo gostovanje u vašem gradu. Raduje me i to da ću biti i prva glumica koja će preći granicu poslije svih ovih peripetija koje nam je donio virus. Naravno, da ćemo biti odgovorni i držati se svih mjera koje su određene, ali teatar je živa riječ i bez nastupa pred publikom on nije moguć.
Kada smo već kod virusa korona, da li ste se Vi prepali pandemije?
Hajdemo reći bila sam odgovorna. Ja sam jako disciplinirana, iako se za umjetnike i glumce govori da smo boemi. To je pogrešno mišljenje, jer iza te nazovi boemštine stoji velika disciplina i veliki rad. Jako sam disciplinirana, među prvima sam nosila maske, rukavice, redovno dezinficirala, čak i kada to niko nije ni znao šta je, a vjerujte to i sada radim kada je virus u opadanju. Ništa me nije koštalo da se prdržavam pravila zaštite, jer šta me to košta, ionako sam bila kući. Svoju majku nisam vidjela dva mjeseca, ali sam je dnevno čula najmanje petnaest puta. Nekako sam to kompenzirala pozivima, ali nisam htjela da ugrožavam nikoga.
Šta ste radili u izolaciji?
Nije bilo lako. Počela sam pisati i novu monodramu, premda nisam imala namjeru da radim još jednu u svom životu. Ta nova monodrama je gotovo stand-up, od muke sam sve okrenula u zafrkanciju, a to je inače moja karakterna osobina. Kad je najteže ja se zafrkavam sa cjelom situacijom, ovdje mislim u autorskom i glumačkom smislu.
Koliko senzacionalistički mediji daju lažnu sliku o umjetnicima?
Po njima ispada da su umjetničke mane javne a vrline tajne. Jer nekako i medije više zanima neki ljudski kiks a puno dobrih stvari ih uopće ne zanimaju, recimo nova premijera ili humanitarni angažman. Ovdje je čudno čak i kada se žena raspleše na proslavi svoga rođendana i ljudi to protumače kao da se radi o nečem jako nepristojom, što je naravno besmislica.
Da li je to karakteristika balkanskih prostora?
Ne bih ja rekla da je isti mentalitet na cijelom ovom prostoru. Daću primjer Dubrovnika gdje sam išla u srednju školu. Tamo je u biti ljude baš briga šta činite sve dok ne kršite društvene norme. Niko se tamo neće okrenut za mnom, niti iskomentirat da li sam nešto obukla lijepo ili ne, jer civilizacijski i društveno ljudi su drugačije odgajani. I ne mislim da je samo na ovim prostorima karakteristika ljudi da se bave tuđim poslom. To je tako i u svijetu samo što su u smislu umjetnosti tamo umjetnici mnogo više plaćeni. Ali tamo su puno više plaćene i druge profesije, pa se nemamo šta mnogo žaliti oko toga. Mi smo naprosto izabrali živjeti ovdje gdje živimo što i nije toliko loše, jer ovdje je zaista prekrasna priroda i moram priznat i da su na ovim prostorima divni ljudi.