Foto: Dado Ljaljević
Jelena
Đukić, iza sebe ima preko 20 pozorišnih i 10 uloga na filmu i televiziji.
Igrala u predstavama svih zvaničnih pozorišta u Crnoj Gori, kao i u brojnim
nezavisnim produkcijama. U prethodnoj godini dobitnica dvije nagrade za ulogu
Klitemnestre u predstavi “Ifigenija” na internacionalnim festivalima u
Makedoniji (Veles) i Kosovu (Priština). Sa istom predstavom kao i predstavom
Kraljevskog pozorišta Zetski dom- “Bog masakra” učestvovala na prošlogodišnjem
izdanju festivala Dani Jurislava Korenića. Na televiziji debitovala serijom
“Grudi”, koja je dobila Specijalno priznanje na festivalu u Seulu. Igrala u
seriji “Biser Bojane” i “Zbornica”. Alumnista programa Talents Sarajevo. U
prošloj godini, imala je četiri premijere nezavisne pozorišne produkcije. Među
njima je i predstava “Mother Earth” inspirisana radom i životom Eme Goldman. Ova
predstava se bavi pitanjem anarhofeminizma, te kako i u projektima, tako i u
životu smatra da je preispitivanje pozicija žena u crnogorskom društvu od
primarnog značaja. Tri godine predvodila Osmomartovski feministički mars u
organizaciji Centra za ženska prava. Saradnica na predmetu Gluma na Fakultetu
dramskih umjetnosti na Cetinju.
BUKA: Bila si nedavno u Bosanskom
Petrovcu, igrala si predstavu u povodu 80 godina od osnivanja Antifašističkog
fronta žena. Kakav je tvoj odnos spram tog pokreta, te borbe u vremenima jakog
patrijarhata?
Citirajući
repliku iz predstave koju smo igrale: “Mi danas uživamo prava koja su
tekovina AFŽ-a. I to nikako ne smijemo da zaboravimo”. Izazovi, prepreke i
zamke su iste. Ustvari ne, tada je bilo teže i one su izborile brojne olakšice
koje mi danas često uzimamo zdravo za gotovo. S druge strane, upravo zbog
osvojenog moderno društvo zamjenjuje teze naznačavajući svakodnevnu
ravnopravnost kao našu stvarnost.
AFŽ je žene
okupljao, opismenjavao (i bukvalno i politički), organizovao razne obuke i
tečajeve, zalagao se za ravnopravno plaćanje, uvažavanje rada u kući kao
konkretnog doprinosa društvu, kulturno uzdizao, zalagao se za razne benefite koji
će ženu lišiti prekomjernog posla kući te je usmjeriti na društvenu i političku
angažovanost. AFŽ je donio ženama pravo glasa. Kakav odnos mogu imati prema
takvoj organizaciji kao žena koja živi u društvu sa istom problematikom, samo u
nešto manjem procentu, 80 godina kasnije.
Da, cijenim,
poštujem, beskrajno sam zahvalna i nikad ne zaboravljam da sve što danas mogu
dugujem onima koje su tada ustale i bile rame uz rame sa muškarcima kako na
bojnom polju, ili radnoj akciji, tako u
fabrici, u redu za isplatu, kao i u redu za glasanje.
BUKA: Kakav je danas položaj žene,
glumice, umjetnice u balkanskim društvima?
Mi i dalje
živimo u društvu u kome vas na razgovoru za posao pitaju da li imate ili
planirate djecu, otpuštaju ukoliko saznaju da ste trudni, paralelno osuđuju ako
ste u vanbračnoj zajednici, nemate ili ne želite djecu, neću ni pominjati opšte
pritiske društva kako bi to jedna PRISTOJNA žena trebala da izgleda, govori,
ponaša se i djela. Za sve imamo dvostruke standarde, istančane etičke i moralne
kodekse, puna usta osude i premalo volje i namjere za bilo kojom vrstom pomoći,
razumijevanja, a kamoli premošćavanja razlika. I onda su još puna usta toga
kako smo nezahvalne, jer je eto nekad bilo mnogo teško, a naši su položaji
danas na zavidnom nivou. Da, ja živim bolje nego što su moja prababa, baba, pa
čak i majka odrastale, živjele i školovale su, ali vjerujem da je svaka njihova
muka bila i usmjerena da sledeći naraštaj to njihovo ne mora. A ja se borim da
sve ovo moje ne moraju eto neka buduća djeca, pa čija god bila. A što se žena u
umjetnosti tiče, sad sve ovo uopšteno, pa puta 10. Mi smo izborom posla
izabrale i breme “javne ličnosti”, iako te na upis u fakultet niko
nije pitao da li želiš da te raskubaju po novinama u zavisnosti kakvu si haljinu na kojoj premijeri obukla, da ne
pominjem dalju i dublju intimu. A kako nije egzaktan posao, u bluru umjetnosti
najlakše se nađu procjepi za razne vrste malverzacija, zloupostrebe položaja,
seksizma i mnogo većih ekstrema, nekako se sve lako može sakriti iza vela
“nadahnuća” i “neuhvatljivosti i opšteg nerazumijevanja
umjetnosti”.
BUKA: Balkanska društva su često
takva da su razlike među ljudima jasne, uočljive, ne radi se na njihovoj
amortizaciji… Često smo isključivi, pa ako neko ima jedan identitet, često se
smatra da ne može imati još jedan inače suprostavljen ovom prvom. Primjera
radi: može li umjetnik ili umjetnica biti vjernik ili vjernica?
Naravno da
može. To je osnovno ljudsko pravo, pa nećemo ga zar uskraćivati u polju
“najveće slobode” (umjetnost)? Vjera je nešto iskonsko i čisto,
potreba da se spozna i pronikne u suštinu, a negdje je to cilj i nauke, pa i
umjetnosti. To nas spaja sve, zar ne? Ono što u religijama prestavlja krute
okvire, stege i zabrane valjda ne bi trebalo da bude prepreka jednom umjetniku da stvara, preispituje i o
tome formira i kritički stav. Ali ništa se ne mora. I sve može. Tako je valjda
i najljepše i najlakše. Šta god je iz ljubavi, samo je dobrobit, šta god teži
dobrom je nada, šta god da ne prihvata, osuđuje ili čak ima potrebu za
uništenjem drukčijeg- nije vjera.
BUKA: Glumci su nekada sahranjivani
na grobljima za pse. U kojoj mjeri se odnos društva i crkve promijenio prema
vašoj profesiji? Mogu li glumci/ice
crkva naći zajednički jezik?
Crkva danas
koristi alate i filma i pozorišta, tako da mislim da je ovu umjetnost
prihvatila. Koliko u svoj onoj širini stvaralaštva, uz sva odricanja prihvata
glumice i njihove izbore, nisam sigurna, ali nisam se pretjerano bavila time.
Crkva je organizacija velikog broja ljudi i kao u svim drugim i u njoj zalutaju
mnogi (ekstremi). Ne mislim da bi nas spaljivali ili sahranjivali van
regularnih groblja, ali ni ne sumnjam da ima pojedinaca koji bi nas ,da mogu,
smjestili s prečagama da glumimo po kuhinji kuvajući ručkove svojoj mnogobrojnoj
familiji. Opet, ne mislim da su većina. A i da jesu, nisam sigurna da bi im
moglo bit’.
BUKA: Je li umjetnost danas, u XXI
vijeku slobodna? S jedne strane čini se da slobode ima kao nikad prije, a s
druge često svjedočimo cenzurama.
U ovom
momentu u kom živimo, iziskujemo, tražimo i borimo se za veće slobode nego
ikad. Ali sve sam više osjećaja da smo manje slobodni nego ikad. U Bokeškom d
molu” izgovaram: “Može te neko i u pržun stavit, pa opet bi bio
slobodan. (ako ti je duh slobodan)”. Nismo u zatvoru, okupirani, imamo
prava da radimo i izrazimo se na način na koji želimo i sredstvima koja
izaberemo. Tako bar piše. U ustavu, raznim zakonima, aktima i podaktima. Ali u
osjećaju- ne bih rekla.
BUKA: Šta je najveći izazov u životu
glumca?
Preskočiti
sebe, spoznati stečene instikte i ići tamo gdje je strah. Rađamo se, živimo i
stvaramo u provincijama, koliki god rodni nam gradovi bili, to nam je društvena
i individualna psihološka zbilja. Da bi se bavio čovjekom, glumac mora
istražiti sebe, da bi sobom stvarao mora razumjeti druge, oštro secirati i
ljubavlju i razumijevanjem iznjedriti drugog u sebi, ili sebe kroz drugog-
svejedno je. To bi trebalo da se podrazumijeva. Izazov je savladati strah.
BUKA: Umjetnost često koketira s
politikom. Jesu li politika i umjetnost saveznici ili treba da budu na sasvim
suprotnim stranama, tačnije da umjetnost kritikuje i ismijava politiku?
Koegzistiraju
i utiču jedno na drugo. Iako politika ne bi trebalo da utiče na umjetnost
(mislim na cenzuru ili bilo koju vrstu tematsko-idejnog ili umjetničkog
usmjeravanja u cilju ubiranja partijskih poena) možda je to i najveći povod
zašto se desi i u suprotnom smjeru. Glumac bi morao biti kritičko biće. Da
prepoznaje, imenuje i utiče na stvarnost u kojoj živi. Tako da da, umjetničko preispitivanje
političkih zbilja je nužno i logično u svim mogućim žanrovima. Bar bi trebalo
biti. Ali to opet ima veze sa pitanjem sloboda i stega. Prepliću nam se
odgovori kad su pitanja vezana za vladavinu države, crkve ili muškaraca uopšte.
BUKA: Glumice su u protekle dvije
godine uradile mnogo na borbi protiv nasilja nad ženama. Prije svega, počelo se
javno govoriti o silovanju, seksualnom uznemiravanju. Može li umjetnici i
umjetnice biti ti koji će biti nosioci pozitivnih, progresivnih društvenih promjena?
Mogu. I to
dokazuju oduvijek (sa naglaskom na posljednje dvije godine koje pominjete). Ono
što se desilo i pokazalo nužnim i neizbježnim jeste solidarnost (koja jeste
primarno, ali ne i isključivo ženska). Ovo djelovanje se osim javnog odjeka
preselilo na nizove tečaja, radionica, škola i fakulteta, procesa i projekata-
ne samo u cilju preispitivanja dosadašnjih nego iznalaženju novih modela
funkcionisanja i borbe. Borbe, koja vjerovatno ne mogu ni da zamislim koliko je
teška u njihovim cipelama, ali nazirem koliko je u cipelama svih žena koje žive
u ovako skučenim, patrijarhalnim i mačističkim prostorima. I opet se vraćamo na
početak, ne zaboravljamo, slavimo i zahvalne smo svim onim ženama prije, dok
podržavamo, bodrimo i osnažujemo sve one koje dolaze i mijenjaju ovaj okrutni
svijet. Tu smo.