Foto: Dado Ljaljević
Jelena Đukić, iza sebe ima preko 20 pozorišnih i 10 uloga na filmu i televiziji. Igrala u predstavama svih zvaničnih pozorišta u Crnoj Gori, kao i u brojnim nezavisnim produkcijama. U prethodnoj godini dobitnica dvije nagrade za ulogu Klitemnestre u predstavi “Ifigenija” na internacionalnim festivalima u Makedoniji (Veles) i Kosovu (Priština). Sa istom predstavom kao i predstavom Kraljevskog pozorišta Zetski dom- “Bog masakra” učestvovala na prošlogodišnjem izdanju festivala Dani Jurislava Korenića. Na televiziji debitovala serijom “Grudi”, koja je dobila Specijalno priznanje na festivalu u Seulu. Igrala u seriji “Biser Bojane” i “Zbornica”. Alumnista programa Talents Sarajevo. U prošloj godini, imala je četiri premijere nezavisne pozorišne produkcije. Među njima je i predstava “Mother Earth” inspirisana radom i životom Eme Goldman. Ova predstava se bavi pitanjem anarhofeminizma, te kako i u projektima, tako i u životu smatra da je preispitivanje pozicija žena u crnogorskom društvu od primarnog značaja. Tri godine predvodila Osmomartovski feministički mars u organizaciji Centra za ženska prava. Saradnica na predmetu Gluma na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju.
BUKA: Bila si nedavno u Bosanskom Petrovcu, igrala si predstavu u povodu 80 godina od osnivanja Antifašističkog fronta žena. Kakav je tvoj odnos spram tog pokreta, te borbe u vremenima jakog patrijarhata?
Citirajući repliku iz predstave koju smo igrale: "Mi danas uživamo prava koja su tekovina AFŽ-a. I to nikako ne smijemo da zaboravimo". Izazovi, prepreke i zamke su iste. Ustvari ne, tada je bilo teže i one su izborile brojne olakšice koje mi danas često uzimamo zdravo za gotovo. S druge strane, upravo zbog osvojenog moderno društvo zamjenjuje teze naznačavajući svakodnevnu ravnopravnost kao našu stvarnost.
AFŽ je žene okupljao, opismenjavao (i bukvalno i politički), organizovao razne obuke i tečajeve, zalagao se za ravnopravno plaćanje, uvažavanje rada u kući kao konkretnog doprinosa društvu, kulturno uzdizao, zalagao se za razne benefite koji će ženu lišiti prekomjernog posla kući te je usmjeriti na društvenu i političku angažovanost. AFŽ je donio ženama pravo glasa. Kakav odnos mogu imati prema takvoj organizaciji kao žena koja živi u društvu sa istom problematikom, samo u nešto manjem procentu, 80 godina kasnije.
Da, cijenim, poštujem, beskrajno sam zahvalna i nikad ne zaboravljam da sve što danas mogu dugujem onima koje su tada ustale i bile rame uz rame sa muškarcima kako na bojnom polju, ili radnoj akciji, tako u fabrici, u redu za isplatu, kao i u redu za glasanje.
BUKA: Kakav je danas položaj žene, glumice, umjetnice u balkanskim društvima?
Mi i dalje živimo u društvu u kome vas na razgovoru za posao pitaju da li imate ili planirate djecu, otpuštaju ukoliko saznaju da ste trudni, paralelno osuđuju ako ste u vanbračnoj zajednici, nemate ili ne želite djecu, neću ni pominjati opšte pritiske društva kako bi to jedna PRISTOJNA žena trebala da izgleda, govori, ponaša se i djela. Za sve imamo dvostruke standarde, istančane etičke i moralne kodekse, puna usta osude i premalo volje i namjere za bilo kojom vrstom pomoći, razumijevanja, a kamoli premošćavanja razlika. I onda su još puna usta toga kako smo nezahvalne, jer je eto nekad bilo mnogo teško, a naši su položaji danas na zavidnom nivou. Da, ja živim bolje nego što su moja prababa, baba, pa čak i majka odrastale, živjele i školovale su, ali vjerujem da je svaka njihova muka bila i usmjerena da sledeći naraštaj to njihovo ne mora. A ja se borim da sve ovo moje ne moraju eto neka buduća djeca, pa čija god bila. A što se žena u umjetnosti tiče, sad sve ovo uopšteno, pa puta 10. Mi smo izborom posla izabrale i breme "javne ličnosti", iako te na upis u fakultet niko nije pitao da li želiš da te raskubaju po novinama u zavisnosti kakvu si haljinu na kojoj premijeri obukla, da ne pominjem dalju i dublju intimu. A kako nije egzaktan posao, u bluru umjetnosti najlakše se nađu procjepi za razne vrste malverzacija, zloupostrebe položaja, seksizma i mnogo većih ekstrema, nekako se sve lako može sakriti iza vela "nadahnuća" i "neuhvatljivosti i opšteg nerazumijevanja umjetnosti".
BUKA: Balkanska društva su često takva da su razlike među ljudima jasne, uočljive, ne radi se na njihovoj amortizaciji… Često smo isključivi, pa ako neko ima jedan identitet, često se smatra da ne može imati još jedan inače suprostavljen ovom prvom. Primjera radi: može li umjetnik ili umjetnica biti vjernik ili vjernica?
Naravno da može. To je osnovno ljudsko pravo, pa nećemo ga zar uskraćivati u polju "najveće slobode" (umjetnost)? Vjera je nešto iskonsko i čisto, potreba da se spozna i pronikne u suštinu, a negdje je to cilj i nauke, pa i umjetnosti. To nas spaja sve, zar ne? Ono što u religijama prestavlja krute okvire, stege i zabrane valjda ne bi trebalo da bude prepreka jednom umjetniku da stvara, preispituje i o tome formira i kritički stav. Ali ništa se ne mora. I sve može. Tako je valjda i najljepše i najlakše. Šta god je iz ljubavi, samo je dobrobit, šta god teži dobrom je nada, šta god da ne prihvata, osuđuje ili čak ima potrebu za uništenjem drukčijeg- nije vjera.
BUKA: Glumci su nekada sahranjivani na grobljima za pse. U kojoj mjeri se odnos društva i crkve promijenio prema vašoj profesiji? Mogu li glumci/ice crkva naći zajednički jezik?
Crkva danas koristi alate i filma i pozorišta, tako da mislim da je ovu umjetnost prihvatila. Koliko u svoj onoj širini stvaralaštva, uz sva odricanja prihvata glumice i njihove izbore, nisam sigurna, ali nisam se pretjerano bavila time. Crkva je organizacija velikog broja ljudi i kao u svim drugim i u njoj zalutaju mnogi (ekstremi). Ne mislim da bi nas spaljivali ili sahranjivali van regularnih groblja, ali ni ne sumnjam da ima pojedinaca koji bi nas ,da mogu, smjestili s prečagama da glumimo po kuhinji kuvajući ručkove svojoj mnogobrojnoj familiji. Opet, ne mislim da su većina. A i da jesu, nisam sigurna da bi im moglo bit'.
BUKA: Je li umjetnost danas, u XXI vijeku slobodna? S jedne strane čini se da slobode ima kao nikad prije, a s druge često svjedočimo cenzurama.
U ovom momentu u kom živimo, iziskujemo, tražimo i borimo se za veće slobode nego ikad. Ali sve sam više osjećaja da smo manje slobodni nego ikad. U Bokeškom d molu" izgovaram: "Može te neko i u pržun stavit, pa opet bi bio slobodan. (ako ti je duh slobodan)". Nismo u zatvoru, okupirani, imamo prava da radimo i izrazimo se na način na koji želimo i sredstvima koja izaberemo. Tako bar piše. U ustavu, raznim zakonima, aktima i podaktima. Ali u osjećaju- ne bih rekla.
BUKA: Šta je najveći izazov u životu glumca?
Preskočiti sebe, spoznati stečene instikte i ići tamo gdje je strah. Rađamo se, živimo i stvaramo u provincijama, koliki god rodni nam gradovi bili, to nam je društvena i individualna psihološka zbilja. Da bi se bavio čovjekom, glumac mora istražiti sebe, da bi sobom stvarao mora razumjeti druge, oštro secirati i ljubavlju i razumijevanjem iznjedriti drugog u sebi, ili sebe kroz drugog- svejedno je. To bi trebalo da se podrazumijeva. Izazov je savladati strah.
BUKA: Umjetnost često koketira s politikom. Jesu li politika i umjetnost saveznici ili treba da budu na sasvim suprotnim stranama, tačnije da umjetnost kritikuje i ismijava politiku?
Koegzistiraju i utiču jedno na drugo. Iako politika ne bi trebalo da utiče na umjetnost (mislim na cenzuru ili bilo koju vrstu tematsko-idejnog ili umjetničkog usmjeravanja u cilju ubiranja partijskih poena) možda je to i najveći povod zašto se desi i u suprotnom smjeru. Glumac bi morao biti kritičko biće. Da prepoznaje, imenuje i utiče na stvarnost u kojoj živi. Tako da da, umjetničko preispitivanje političkih zbilja je nužno i logično u svim mogućim žanrovima. Bar bi trebalo biti. Ali to opet ima veze sa pitanjem sloboda i stega. Prepliću nam se odgovori kad su pitanja vezana za vladavinu države, crkve ili muškaraca uopšte.
BUKA: Glumice su u protekle dvije godine uradile mnogo na borbi protiv nasilja nad ženama. Prije svega, počelo se javno govoriti o silovanju, seksualnom uznemiravanju. Može li umjetnici i umjetnice biti ti koji će biti nosioci pozitivnih, progresivnih društvenih promjena?
Mogu. I to dokazuju oduvijek (sa naglaskom na posljednje dvije godine koje pominjete). Ono što se desilo i pokazalo nužnim i neizbježnim jeste solidarnost (koja jeste primarno, ali ne i isključivo ženska). Ovo djelovanje se osim javnog odjeka preselilo na nizove tečaja, radionica, škola i fakulteta, procesa i projekata- ne samo u cilju preispitivanja dosadašnjih nego iznalaženju novih modela funkcionisanja i borbe. Borbe, koja vjerovatno ne mogu ni da zamislim koliko je teška u njihovim cipelama, ali nazirem koliko je u cipelama svih žena koje žive u ovako skučenim, patrijarhalnim i mačističkim prostorima. I opet se vraćamo na početak, ne zaboravljamo, slavimo i zahvalne smo svim onim ženama prije, dok podržavamo, bodrimo i osnažujemo sve one koje dolaze i mijenjaju ovaj okrutni svijet. Tu smo.
