2009. godine Aleksej Leonov dao je ovaj intervju magazinu RT u kojemu je rekao mnoge zanimljive činjenice iz doba programa Apollo. Da zna o čemu priča govori i činjenica da je i on, sa sovjetske strane, učestvovao u utrci na Mjesec i trebao je postati prvi čovjek koji je kročio na Mjesečevo tlo. Tada je to bila supertajna misija bivšeg SSSR-a, a nakon raspada Sovjetskog saveza sve je izašlo u javnost. Bio je to program Luny Korabl kojega na Zvjezdarnici možete pročitati u pet dijelova. Ovaj Leonovljev intervju nalazi se u cijelosti i na službenim stranicama Ruske savezne svemirske agencije Roskosmos, (potražite ga, objavljen je 20.07.2009. godine), što dovoljno govori samo za sebe. Intervju je u cijelosti preveden sa engleskog na hrvatski jezik.
Poznati ruski kozmonaut, prvi čovjek koji je obavio prvu svemirsku šetnju, Aleksej Leonov strastveno poriče tvrdnje da su Amerikanci lažirali slijetanje na Mjesec i dijeli s RT svoja sjećanja na šetnju Neila Armstronga po mjesečevoj površini.
RT: Vaših 12 minuta u otvorenom svemiru okrenuli su novu stranicu u ljudskoj povijesti. Kakav je to bio osjećaj?
Aleksej Leonov: Sjećam se prvih riječi Sergeia Koroleva. Bile su to upute obrazovnog karaktera. To je bilo 1962. godine i pozvao nas je u posjet svom istraživačko-projektantskom institutu. Vidjeli smo proizvodne pogone i svemirski brod u procesu izgradnje. Jedan brod se razlikovao od ostalih brodova, a svi su bili tipa Vostok.
Korolev je rekao: “Upoznajte Voshod 2”. Po čemu se razlikovao od ostalih? Imao je drugačiji pogonski sustav s retroraketama, i dodatni 1.3 x 2.3 metarski cilindar. Korolev je objasnio da putnik na prekooceanskom brodu mora imati mogućnost plivati. Kozmonaut u svemirskom brodu mora imati mogućnost “plivati” u svemiru, kao i obavljati razne zadatke vezane uz instalaciju i deinstalaciju raznih uređaja. U protivnom, kozmonaut neće biti sposoban učiniti išta.
Korolev je pogledao nas 20, zagledao se u mene i rekao: “Hej, frajeru, obuci svoje svemirsko odijelo”. Rekao mi je da probam izvesti cijeli postupak – svemirski brod, komora za ozračivanje, vani, komora za ozračivanje, svemirski brod. “Podnesi svoje izvješće tehničkoj službi za dva sata”. To mi je bio jedan od najvažnijih zadataka u mom životu. Kasnije sam se znao zapitati je li to bila slučajnost ili ne. Zašto je mene izabrao od nas 20? I Gagarin je bio prisutan. U stvari, nije bila slučajnost. Korolev je rekao mnogo dobrih stvari o meni na sastanku uprave i pažljivo je proučio moj životopis. Sve to sam saznao tek 30 godina kasnije, kada sam čitao zapisnik sa sastanka. Tako sam upao u program.
Danas se ni ne obaziremo kada nam kažu da kozmonauti idu u svemir obavljati teške zadatke. A na taj način smo spasili teleskop Hubble i svemirsku postaju kada se oštetio jedan od modula za pristajanje. Anatolij Solovjev je rekorder – izašao je u svemir 16 puta. Ne sjećam se svoje prve reakcije, ali je snimljena. Rekao sam “Vau! Zemlja je okrugla.” Vjeruješ kada ti to kažu, ali kada to vidiš vlastitim očima doživiš to kao jedinstveno iskustvo.
Često me pitaju što sam osjećao. To su normalni osjećaji koji ovise od tome kako vi doživljavate svoj okoliš. Plava Zemlja, sjajno Sunce, kao danas, crno nebo i zvijezde koje ne trepere. U Svemiru ih se može vidjeti do 8 magnitude, ali samo do 6 na Zemlji. Zbog toga je nebo prepuno sjajnih točkica. Osjećate i prazninu svemira.
Temperature, teoretski gledano, su bile oko 3000 °C. Ali to ne osjećate, jer oko vas je gotovo vakuum s malo molekula koje mogu toplinu prenositi. Bolje je razmišljati o temperaturi odijela u takvom okolišu. S osunčane strane je bila 150°C, a s druge u sjeni -140°C. Ali u odijelu je uvijek bilo ugodnih 20°C. Osim toga, kada sam izašao van, obavljao sam teške fizičke zadatke, pa mi je tjelesna temperatura narasla za 1.8°C u veoma kratko vrijeme. Ako zdravoj osobi tjelesna temperatura poraste za 2°C to je smrtonosno.
Imao sam samo 60 litara zraka za ventilaciju. Danas astronauti imaju 360 litara! Osim toga, imaju i majicu koja pomoću cjevčica s tekućinom distribuira toplinu. Zato danas astronauti mogu ostati u šetnji 6-7 sati. Odluka da se razviju ove tehnologije svemirske šetnje donijeta je nakon prvog sastanka uprave, na kojem sam podijelio svoja iskustva iz šetnje. Jedan istraživačko-projektantski institut je dobio zadatak da razvije jedno odijelo koje će svima odgovarati, i da ima dodatne mehanizme distribucije topline. Sustav za distribuciju topline je tako snažan da se današnji kozmonauti žale kako im je hladno po nogama! Odluka o razvijanju je donesena odmah i u njoj se ustrajalo. Za pet godina imali smo novo odijelo s metalnim torzom i prilagodljivo po potrebama.
RT: Susreli ste s dosta poteškoća tijekom misije. Sletjeli ste u tajgu u pokrajini Perm i proveli ste više od dva dana na hladnoći. Shvaćam da su kozmonauti snažni ljudi, ali opet, kako ste preživjeli?
Aleksej: Prije nekoliko dana sam pogledao film Evgenija Riabčikova. Film je snimljen malo poslije slijetanja. Nisu znali objasniti što nam se dogodilo. Ništa nije rečeno o problemima tijekom ulaska u atmosferu. Činilo se da je sve u redu. Komentirali su kritičnu situaciju i rekli su da je greške nastala zbog “greške Sunca prilikom orijentacije” – kao da se Sunce “pokvarilo.” Kako glupo! Zapravo je otkazao automatski sustav za spuštanje koji je koristio Sunce kao element orijentacije. To je kao sunčani sat koji vam govori gdje ste u odnosu na Sunce. Ali ne možete reći kako sunčani sat radi dobro, a da se Sunce pokvarilo, jer to nije moguće. Zapravo se pokvario sustav za automatsku orijentaciju.
Zbog kvara na sustavu morali smo napraviti još jednu orbitu. Svaka nova orbita na ekvatoru je udaljena 1500 km od prethodne. To je značilo da nismo mogli sletjeti gdje je planirano. Naša nova orbita vodila nas je preko Moskve, Nižnog Novgoroda i u Perm. Mjesto za slijetanje smo sami odabrali, želeći izbjeći tvornice, naftovode ili dalekovode kojih smo se posebno bojali jer je padobran imao 50 m dugu užad. Moglo nas je spaliti na smrt da smo dotaknuli dalekovod. Zato smo odabrali Perm, zabačeno, nenaseljeno područje u tajgi kao lokaciju slijetanja, nekih 170 km sjeverno od grada Solikamska. Za nas je ta tajga bila savršeno mjesto za slijetanje, poput travnjaka.
Nije nas bilo teško naći. Prije leta sam uzeo kartu i označio potencijalno mjesto za slijetanje. Još sam označio i mjesto gdje treba upaliti motore da bi dosegli željeno mjesto slijetanja. Nisam morao raditi nikakve proračune. Fotografirao sam kartu i fotografiju sam položio u dnevnik leta. Kao da sam znao što će nam se dogoditi. Što se događalo s nama? Znali smo da imamo malo mjesta za orijentaciju i nismo si smjeli dozvoliti pogreške. Ako bi pogriješili, ne bi imali goriva za drugi pokušaj i to bi bilo to. Još smo k tome isključili automatski sustav orijentacije 5 minuta prije nego što smo upalili motore, da uštedimo na gorivu. Postoji još jedan važan detalj koji trebate znati: Voshod 2 je imao kontrolne ploče smještene 90° od pilotskih sjedala. Sjedili smo u ravnini osi broda s upravljačem u rukama, ali smo morali okretati glave za 90° da bi vidjeli kontrolnu ploču. To smo morali izvoditi za svaki manevar koji smo izvodili. Bilo se nemoguće tako orijentirati. Morao sam ustati sa svog sjedala i otići u komoru za ozračivanje dok je Pavel Beljajev bio za upravljačem. K tome smo se bojali i da se ne počnemo okretati.
Sletjeli smo 80 km od mjesta koje sam označio na karti. Imali smo posebnu proceduru za određivanje lokacije. Otvorio sam vrata broda i upotrijebio sekstant za mjerenja. U teoriji, dva mjerenja sekstantom u razmaku od 20 minuta su dovoljna za određivanje x,y koordinata, ali nismo uspjeli upotrijebiti sekstant – vani je bila snježna oluja i morali smo se vratiti u brod i zatvoriti vrata. Kada je oluja prestala opet smo pogledali van. Bilo je vrlo hladno, -25°C. Drveće je pucalo od hladnoće. Počeli smo se smrzavati. U svemirskom odijelu sam imao vode do koljena. Zato smo skinuli odijela na hladnoći, podrapali izolaciju – devet slojeva aluminijske folije – i ostavili sve krute dijelove odijela na snijegu. Tako smo se mogli kretati. Kada je Pavel skočio u snijeg potonuo je do brade, snijeg je bio 1.5 m dubok. Bio je ožujak i snijeg je bio mekan i prhak, poput soli.
Raširili smo svoja odijela na snijegu i stali na njih. Postavili smo radio uređaj i počeli slati signale. Koristio sam Morseovu abecedu, ali nitko nas nije mogao čuti. Bili smo usred tajge. Nisu nas čuli ni Moskva, ni Perm, ali su nas zato čuli u Petropavlovsku Kamčatskom. Čuli su nas čak i u Bochum opservatoriju, kraj Berlina. Padao je mrak kada smo uočili zrakoplov AN-12 kako kruži na nebu iznad nas. Kasnije sam saznao da je zrakoplovom upravljao Vladimir Kovaljov – kasnije je postao kozmonaut. Poslije je došlo još zrakoplova i helikoptera. Tokom cijele noći je zrakoplov kružio iznad nas – rekli su nam da su bukom motora tjerali medvjede i vukove. Nije bilo medvjeda, ali smo mogli vidjeti vučje tragove u snijegu ujutro. Tako smo proveli prvu noć. Drugog dana je helikopter sletio 6 km od nas i spasilački tim je došao do nas na skijama. Među njima je bio i Vladislav Volkov koji je kasnije umjesto mene letio u misiji Soyuz 11 koja je završila tragično.
RT: Prva faza projekta Mars-500 je završila prošli tjedan. Koliko je realistična ideja o letu na Mars?
Aleksej: Za sada je program leta na Mars nešto fantomsko. Ne znam da je i jedna država odvojila sredstva za početak projekta leta čovjeka na Mars. To se još nije dogodilo. Zato možete reći što god poželite. Sergei Korolev je radio na raketi N-1 imajući Mars u mislima. A to je bilo davne 1962. godine. Moglo bi se reći da smo mi tad već pokrenuli projekt leta na Mars. Ali to ne bi bila istina, jer nije donesena definitivna odluka o tom pitanju. Jedna stvar je sigurna, a to je da niti jedna zemlja poput Rusije, SAD-a ili Ukrajine neće sama izvršiti taj let. Taj let će biti međunarodnog karaktera. Posada se treba sastojati od barem šestero ljudi. Oni bi trebali predstavljati mnoge zemlje – SAD, Rusiju, Europsku uniju, Japan, možda Meksiko, Brazil, ostale države.
Kada bi odluku donijeli danas, morali bi čekati 15 godina prije leta. U to vrijeme ne treba samo stvoriti tehnologije, nego i uvježbati posadu. Ta će posada biti drugačija od današnjih posada. Ona treba imati poseban psihološki trening i pojedini članovi moraju nadopunjavati jedni druge. Danas su to djeca od 10-11 godina. Moramo ih učiti da budu tolerantni, da razumiju jedni druge. Morali bi znati razne jezike i biti sposobni komunicirati u raznim klimatskim uvjetima. Svašta se može dogoditi. Mi smo 1965. završili u smrznutoj tajgi, oni će možda završiti u Sahari. Ta posada bi trebala imati i nekoliko zajedničkih letova i raditi na svemirskoj postaji.
Što imamo na raspolaganju danas? Imamo rakete, samo treba pokrenuti njihovu proizvodnju. Imamo i iskustva s dugotrajnim boravkom u svemiru i sustavima održavanja života. Titov je bio u svemiru 1 dan, Jurij Romaneko 11 mjeseci, Sergej Krikaljev 844 dana, dovoljno da ode do Marsa i natrag. Ruski sustavi za održavanje života su jedinstveni, niti jedna druga zemlja nema takvo što, i omogućuju vam boravak u svemiru od tri do pet godina. Voda je dobar primjer. Trebate tri litre vode po osobi dnevno. Zamislite koliko vam vode treba za dvije godine. Bez sustava za regeneraciju ne bi ste mogli ništa napraviti, a Rusija ima vrlo pouzdan sustav.
RT: Bili ste jedan od dvoje kozmonauta koje su obučavali za misiju SSSR-a na Mjesec. Program se ugasio i Amerikanci su postali prvi ljudi koji su hodali po Mjesecu. Kako se to dogodilo?
Aleksej: To je bilo veliko razočaranje u mom životu jer sam izgubio tri godine. Obuka je bila vrlo teška. Imali smo tri posade koje su trebale kružiti oko Mjeseca i dvoje ljudi je trebalo sletjeti na Mjesec. Prvi dio priprema za let je tekao dobro. Prilikom prvog leta imali smo problem s motorom, zamijenjeni su pozitivan i negativan napon, što je rezultiralo time da su motori radili u suprotnom smjeru. Brod je na kraju završio u međuorbiti. Danas je teško zamisliti kako se to dogodilo, takve greške ne događaju se više ni u automobilima. Raketna industrija nije bila u kontaktu sa zrakoplovnom industrijom, pa rješenja za takve probleme koja su već razvijena, nisu primijenjena u izgradnji raketa. Imali smo dvije nesreće i ljudi su u njima poginuli jer nismo primijenili tehnologije iz zrakoplovne industrije.
Izvršeno je šest lansiranja u sklopu projekta odlaska na Mjesec. Kennedy je 1962. godine predstavio slijetanje na Mjesec kao nacionalni program. Iznenadio ih je let Gagarina, koji je bio prvi čovjek u svemiru. Brown mi je rekao: “Nismo ni razmišljali o tome. Imali smo tehnologiju, ali nismo imali nekog poput Koroljeva, pa smo izgubili zamah”. Vrijeme je bilo ključno. Razvoj raketa traži vremena i taj se proces ne može ubrzati. Tehnološki procesi su striktno vezani uz vremenska razdoblja. Amerikanci su izgubili početni zamah i kasnije su se trudili to vrijeme što više nadoknaditi. Kada je White letio u svemir, slučajno je dekomprimirao cijelu letjelicu, što je veoma opasno.
RT: SAD je često optuživan da nije zapravo sletio na Mjesec i da su snimke lažirane. Što mislite o tome?
Aleksej: To je zatupljenost, totalna zatupljenost onih koji to tvrde. Ti ljudi nemaju pojma o tehnologiji ili samo traže pažnju. Samo dvije zemlje nisu prenosile slijetanje ljudi na Mjesec. Bilo je to razdoblje Hladnog rata i sve se kontroliralo, pa i lansiranje raketa. Naši radari su sve pratili. Nismo imali centar za kontrolu misija pa smo sve pratili iz vojne komunikacijske baze u Moskvi. Amerikanci su objavili da je Saturn 5 krenuo s Frankom Bormanom kao zapovjednikom. Promatrali smo lansiranje rakete, a Amerikanci su objavljivali snimke cijelom svijetu, samo dvije zemlje to nisu prenosile – SSSR i Kina. Zato jer smo bili glupi. Pratili smo sve dijelove leta, a naši sustavi su zabilježili ogroman “meteor” koji je došao s juga i sletio.
Jedna zanimljivost: Frank Borman je došao ovdje neko vrijeme nakon leta. Ljudi su opsjedali njegov hotel svaki dan. Vlada je održala primanje za njega i novinsku konferenciju. Naši ljudi su dočekali Franka Bormana kao i što su dočekali Gagarina. Bilo je to istinsko veselje.
Mogli smo obletjeti Mjesec prije Franka Bormana. Svi testovi su napredovali odlično. Zatražili smo dopuštenje da pokrenemo L-6 – “Ne, “ajmo još testiranja”. Koroljev je umro i Vasilij Mišin je preuzeo. On je bio odličan inženjer, ali nije imao osobine snažnog vođe poput Koroljeva. Našim inženjerima se nisu svidjeli rizici. Zato su lansirali 6 bespilotnih letjelica, koje su sletjele 600 m od mjesta lansiranja. Točnost, savršen rad svih sustava, ali to su bili bespilotni letovi. Bilo je to bolno promatrati. Imali smo prave šanse da prije Franka Bormana obletimo Mjesec.
Što se tiče slijetanja… Trebali smo izvršiti tri leta oko Mjeseca s posadom i onda bi među nama odabrali dvojicu. Jedan bi sletio na Mjesec, a jedan bio u orbiti. Amerikanci su imali planove za spuštanje dvojice na Mjesec, mi za jednog.
Bio sam vođa tima kozmonauta i zadužen za treniranja za misiju. Imali smo ukupno tri posade u timu. Kada su Amerikanci najavili svoje misije, svi smo se okupili u vojnoj bazi. Sjedili smo tamo i držali palčeve. Željeli smo im sretan put. Znali smo da oni znaju za nas i da mi znamo za njih. Radarima je praćen cijeli let. Kada je lander sletio na Mjesec, njegove kamere su pokazale okoliš. Sve smo to vidjeli. Tada su se otvorila vrata, sljedeće kamera se ubacila (o svemu su razmišljali) i Armstrong se spustio niz stepenice. Zadnja stepenica je bila oko 50 cm iznad Mjesečeve površine. Svoju nogu je polagano pomicao. Svi smo se sledili, čekajući što će se sljedeće dogoditi. Skočio je sa stepenice, odskočio od površine i počeo se kretati. Sve što se događalo su antenama slali na Zemlju i sve smo to vidjeli.
Skeptici često postavljaju i pitanje vjetra na Mjesecu. Postoji kopija američke zastave u muzeju i prilikom vađenja iz kutije vijorila se kao da je puhao vjetar. Glasine su krenule kada je žena Stanleya Kubricka komentirala postignuća svojeg muža. Rekla je da je veoma teško napraviti film sa slijetanjem ljudi na Mjesec. Vrlo je jasno zbog čega je tako. Naime, postoje još dva primjerka landera na Zemlji. Jedan je u Smithsonian muzeju. Toliko je vrijedan da nije dopušteno ni njegovo fotografiranje. Drugi primjerak, točna kopija, nalazi se u Hollywoodu. Kubrick je snimio par prizora poput slijetanja na Mjesec i otvaranja vrata. To je napravljeno jer gledatelji ne bi mogli vidjeti cijeli prizor. Tako su i krenule glasine da su snimke lažirane. Čak je dvoje ljudi završilo u zatvoru zbog krivokletstva.
Kada je sve to došlo do novinara, oni su počeli širiti razne besmislice. Dva glupana su pokazivali slike Zemlje snimljene sa Mjeseca. Rekli su da su stručnjaci za optiku i da nije moguće snimiti tako detaljnu fotografiju sa svim kontinentima vidljivim, pa čak i rijekama. Smiješna stvar je da smo mi sami snimili fotografiju pomoću kamere na automatskoj sondi, a kamera je napravljena kod nas u Moskvi. Mi smo to napravili! Kako se usuđuju pričati takve stvari! Imali smo i dva vozila gore koja su operirala tijekom 9 mjeseci. Reći da Amerikanci nisu bili gore kada smo mi mogli kontrolirati vozila na Mjesecu sa Zemlje je rezultat neznanja. To je jednostavno bezobrazno. Ali još više bezobrazno je da samo dvije zemlje nisu prenosile američke snimke s Mjeseca – SSSR i Kina, obje su komunističke zemlje. To je glupost kakvu idioti izvode, zanijekati ljudima takvo iskustvo. Kao, ako to nismo pokazali možemo se praviti da se nikada nije dogodilo. Kao mačka koja se negdje šulja sa zatvorenim očima i misli da je nevidljiva. Za jednu tako utjecajnu državu sramota je izvoditi takve stvari.
RT: Ima li smisla danas nastaviti istraživati Mjesec?
Aleksej: Danas ne, ali nemoguće je zaustaviti proces. Ima smisla gore se vratiti, pa makar u eksploatacijskom smislu. To bi bio odličan temelj za bolje razumijevanje Svemira. Na Mjesecu bi se puno lakše radilo nego danas na svemirskoj postaji. Možemo otići gore, pitanje je samo imamo li raspoloživa financijska sredstva. Ali mi se ne bi smjeli gore vratiti sami, Kina želi na Mjesec ali nemaju sva potrebna sredstva. Kina koristi Sovjetsku tehnologiju. Predstavila je dva broda konstrukcijski srodna Soyuzu i s njima izvela dva velika pothvata. Oni su zapravo kopirali našu raketu i brod i to što rade ne bi mogli da nema nas. Kina je stvorila potencijal za letove u Svemir, ali koliko znam oni nemaju pouzdan sustav za održavanje života.
RT: Poznati ste ne samo kao kozmonaut, nego i kao i slikar. Neki vas smatraju osnivačem novog sf stila. Jeste li inspiraciju našli u Svemiru?
Aleksej: Da, član sam Slikarskog udruženja. Odabrali su me kao čelnika grupe za svemirsku umjetnost. Prvi sam upotrijebio znanstvene metode u slikarstvu. Na primjer, radio sam izračune za dimenzije i gradacije boja. Napravio sam i poseban uređaj za to. Prije dvije godine dobio sam posebno priznanje Ruske umjetničke akademije.
Slikarstvo me privlači od djetinjstva i sada žalim što nemam nikakvo formalno obrazovanje. Probao sam otići na Slikarsku akademiju u Rigi ali su me druge stvari spriječile u tom naumu. Prošli mjesec imao sam najveću izložbu s 80 radova. Ljudi su stajali u redu ispred galerije da bi ušli unutra.
Izložba se zvala “Zemlja i svemirska umjetnost.” Bilo je i nekoliko portreta na izložbi. Probao sam naslikati razne dijelove svijeta koje sam obišao proteklih godina. Moje svemirske slike se nalaze u različitim muzejima, Gagarinov muzej ima izloženo oko 10 mojih slika. Neki radovi su u Dresdenu, Taškentu, Alamatiju, Čileu…
RT: Jeli istina da je jedna vaša slika prodana na dražbi u Sotheby-u za 19.000$?
Aleksej: Pa, 19.000$ je ništa. Naravno da je istina. Prošle godine napravio sam tri rada s polaznicima moje škole – “Zora”, “Zalazak” i “Baltički Val.” Djeca su ostavila otisak svojih dlanova na slikama. Kasnije su te slike prodane za 1.5 milijun rubalja. Prije toga sam prodao jedan rad za milijun rubalja. Ništa od tog novca nisam uzeo za sebe. To je bila dobrotvorna dražba za djecu sa srčanim bolestima. Imali smo fotografije te djece na zidu i pojedinoj djeci je novac predan na licu mjesta. Tim novcem su financirani pacemakeri. Svaki od kupaca znao je u koje svrhe će ići taj novac i slike u njihovim galerijama sad ih podsjećaju na to. Svaki pacemaker košta 120 tisuća rubalja i mi smo pomogli desetero djece.
Donirao sam i nekolicinu slika u dobrotvorne svrhe. Česi su me ove godine pitali da li bi poklonio jedno djelo u svrhu potpore sirotišta. Karel Gott i Havelka su isto sudjelovali. Moja slika nije bila hit i prodana je za 10.000$. Predao sam ček s novcima direktoru sirotišta na licu mjesta. To je bio dobar uvod za kongres kozmonauta koji će se održati sljedeće godine.
Kongres se 1987. održao u Saudijskoj Arabiji. Izložio sam nekoliko svojih radova na njemu. Jedan od radova je bila slika pod nazivom “Crkva Aleksandera Nevskog” ako se ne varam. Morali su sakriti sliku da ne prekršim šerijatske zakone. Napravio sam i nekoliko slika Saudijske Arabije. Zaradili smo 75.000$, a kako je naša organizacija siromašna jer nas ne podržava država, odrekao sam se 50.000$.
RT: Bili ste dio istražnog povjerenstva koje je istraživalo Gagarinovu smrt. Ima li još uvijek više pitanja nego odgovora? Što mislite, što je uzrok tragediji?
Aleksej: Suprotno uvriježenom mišljenju, nisam bio dio istražnog povjerenstva. Državno povjerenstvo se sastojalo od sedam ljudi. No država je tražila pomoć stručnjaka i među njima smo bili German Titov, Stepan Mikojan i ja. Bili su i neki istraživački instituti uključeni u istragu.
Službeno izvješće kaže da je posada poginula izvodeći manevre kojima bi izbjegli sudar sa stranim objektom (poput jata gusaka ili balona). Prilikom izvođenja manevara pogodili su tlo i poginuli.
Siguran sam da nije bilo tako. Tijekom 90-ih su se pojavile razne špekulacije – da su bili pijani, da su lovili sobove iz aviona, razne besmislice. Svim špekulacijama je uzrok što objavljeno izvješće ostavlja prostora za takve špekulacije. Zajedno s profesorom Belotserkovskim dobio sam dopuštenje da pregledam dokumentaciju. Proveli smo detaljnu istragu koristeći pritom razne proračune. Imali smo dvije teorije. Prva teorija je ona iz službenog izvješća.
Da bi s visine od 4000 metara udarili u tlo 55 sekundi kasnije, morali su se nalaziti u spiralnom poniranju, tako su pokazale simulacije. Što ih je navelo u poniranje? Nije to bilo jato gusaka niti balon. Znamo da je još jedan zrakoplov, SU-15, bio u blizini u vrijeme leta. To su bili planirani pokusni letovi. Pričao sam sa svjedocima iz okolnih sela i napravili smo rekonstrukciju nesreće. Tri od pet svjedoka pokazalo je da je SU-15 kriv. Svjedoci su vidjeli zrakoplov na 400 m visine kako ispušta oblak dima i nestaje u oblacima. Vjerojatno je pilot koristio dodatno sagorijevanje i pobjegao. Zrakoplovima SU-15 upravljali su piloti između 35 i 40 godina. Vjerujem da se pilot spustio ispod oblaka da bi vidio gdje je. To je bila učestala praksa, i sam sam je koristio, jer tada nismo imali radare. Nakon toga je koristio dodatno sagorijevanje i odletio. Ali on je proletio vjerojatno blizu Gagarinova aviona, ne vidjevši ga, gotovo brzinom zvuka. To je preokrenulo Gagarinov avion naopako.
MiG-15 je na sebi imao dodatne spremnike goriva od 260 litara. Seregin je bio pokusni pilot i napisao je da nije dopušteno izvođenje akrobacija, zahtjevnih manevara i vrtnje oko osi dok su na zrakoplovu dodatni spremnici. Na Gagarinovu zrakoplovu su bili takvi spremnici. Zaronili su ispod oblaka, mislivši da su na 600 metara, ali zapravo su bili na 400 metara, te se zato zrakoplov zabio u tlo. Da su imali samo 1.5 sekundu više vremena, uspjeli bi izravnati zrakoplov. MiG-15 je dvosjed i postoji kašnjenje u očitanjima. To ih je zavaralo i još ništa nisu vidjeli od oblaka.
Iste godine, 1968., na aerodromu u Almatiju, Yak-42 je uzletio odmah iza Il-76. Zračne struje su zaokrenule zrakoplov na 30 metara i svi su poginuli. Turbulencije uzrokovane zrakoplovom mogu preokrenuti drugi zrakoplov.
U to vrijeme bio sam u Kiržaču sa svojim lunarnim timom. Vježbali smo skakanje padobranom. Zbog oblaka smo morali pričekati s vježbom, a ja sam upravljao helikopterom. Čuli smo dva zvuka – prvi je bio zvuk same eksplozije, a drugi zvuk probijanja zvučnog zida. Ta dva zvuka smo čuli gotovo istovremeno. Dok smo bili u zraku zamolili su me da kontaktiram Gagarinov avion. Probali smo, ali nije bilo odgovora. Kada sam sletio saznao sam da je prošlo 45 minuta otkako su trebali ostati bez goriva, a avion se nije vratio. Otrčao sam u kontrolni toranj. General Kamanin je već bio tamo i rekao mi je da očekuju najgore. Saznali su gdje je pao avion i poslali su helikopter tamo. Helikopter je pronašao tragove nesreće na tlu. Za dva sata tamo je bila ekipa za traganje. Našli su Sereginove ostatke gotovo odmah. Od Jurija su našli samo novčanik i kartu. Zato su pomislili da se možda katapultirao. Tražili su ga cijele noći, da bi ujutro pronašli dijelove njegove jakne. Tad su se uvjerili da je sa Sereginom poginuo i Gagarin.
Našli su i dijelove tijela, dio ruke. Subotu prije nesreće, Jurij i ja smo išli u hotel kod brijača. Dok ga je brijač šišao, Jurij ga je upozorio na madež i da bude oprezan s njim. Jurij je imao mali madež i kada sam ugledao dijelove tijela prepoznao sam taj madež. Tada sam se i sam uvjerio u njegovu smrt.
Zapisao sam sva svoja opažanja, vrijeme između eksplozije i zvučnog zida i nacrtao skice. Kada sam 25 godina kasnije išao provjeravati dokumente jedva sam ih prepoznao. Sve je bilo prepisano. Napisali su na skicu 15-20 umjesto 1.5-2 sekunde. To znači da su se kretali umjesto 700, 70 km/h što je nemoguće.
Postavlja se pitanje: tko je krivac? Zašto se to dogodilo? Održane su mnoge novinarske konferencije s predstavnicima pilota, uključujući i Stepana Mikojana. Rekli su da je takva nesreća nemoguća. U redu, tko je onda lažirao podatke? Pitao sam ih to i pokazao im moje kopije. Nisu znali.
Dajte nam onda ime pilota krivog za nesreću, ne poričite da je još jedan zrakoplov bio u blizini, dajte nam ime pilota! Još uvijek nam nisu rekli njegovo ime. Igor Volk je rekao da zna tko je kriv, ali to se dogodilo 1968., prije 35 godina i možda više nije među živućima. Nitko nam nije rekao ime krivca. Kada je počela rasprava tražio sam da mi daju ime pilota, Stepan Mikojan bi trebao znati tko je to. Uvijek su izbjegavali odgovoriti na to pitanje.
RT: Jeste li praznovjerni poput većine kozmonauta?
Aleksej: Da, poprilično. Vjerujem u prokletstvo broja 13. Vjerujem da je žena s praznim kantama loša sreća. Znate da Sergei Korolev nije dopuštao da žene budu prisutne na lansiranjima.
Jednom smo izašli iz zgrade, obučeni u svemirska odijela, i prilazila nam je žena. Bio je to čudan prizor, nije nas propustila već smo se morali izmaknuti. Rekao sam Pavelu: “Sve će biti uredu, ali ćemo imati problema tokom procesa”. I bilo je tako… Ta žena je bila direktorica filmskog studija i snimali su film u blizini. Nitko nije znao kako se našla među nama. Imali smo tokom tri dana razne probleme i kasnije se rasplakala, okrivljujući sebe za probleme.
Vidjeli smo je na putu prema autobusu. Otvorili smo vrata i eto nje. Morali smo je propustiti. Kada sam bio vođa tima, znajući koliko su kozmonauti praznovjerni, našao sam zgodnu curu, lijepo je obukao, dao joj dvije pune kante vode i poslao je prema kozmonautima, a oni su izlazili iz hotela hodajući po crvenom tepihu. Učinio sam to za dobru sreću. Oni nisu imali pojma da je to bila namještaljka. Još uvijek imamo naviku sjesti na par trenutaka prije napuštanja hotela. Ostavljamo i potpise na vratima kada idemo na lansiranje. To je poput religije, ako pomaže, zašto ne bi to radili? Neka ljudi žive s religijom. Svi mi zaplačemo “Bože pomozi!” kada nam je teško.
RT: Jeste li ikada vidjeli NLO? Postoje li oni?
Aleksej: Vjerovanje u NLO-e je jednako besmisleno kao i vjerovati da Amerikanci nikada nisu sletjeli na Mjesec. Dugo vremena sam istraživao NLO-e i pričao s raznim zanimljivim ljudima. Koliko god oni dobru priču ispričali, uvijek ostave barem jedno pitanje neodgovorenim. Ljudi to namjerno tako rade. Na žalost, sve je to prijevara, čak i snimke obdukcije vanzemaljaca. Autori te snimke su i sami kasnije priznali da je to prijevara. Ali sve to ne znači da vanzemaljci nikada nisu bili na Zemlji. Religija nam govori da su postojali prosvijećeni ljudi i apostoli. Takve stvari i uznesenja postoje u svim svjetskim religijama.
Za mene postoji samo jedan fenom koji ne mogu objasniti: one krugove u žitu. To nije prijevara, takve stvari se ne mogu lažirati. Što je to? Nitko to ne uspijeva objasniti.
Potpuno sam uvjeren da nema drugog inteligentnog života u Sunčevom sustavu, ali mora postojati negdje drugdje. Najbliži nam zvjezdani sustav čini Alfa Kentaura. Ali i da putujete brzinom svjetlosti, 300 000 km/s, trebat će vam 5 godina da dođete do njega. Ne možemo tako putovati i nećemo biti u stanju još dugo vremena. Morat ćemo putovati uspavani u stazi ili nešto slično.
Netko je posjetio Zemlju, ali imamo povijesne zapise za nekoliko tisućljeća, prije toga je postojala usmena predaja koja je sklona greškama.
RT: Puno vam hvala.
Aleksej: Bilo mi je zadovoljstvo.
Tekst je preuzet sa Zvjezdarnica.com