Borko Stajčić ima različita interesovanja i kada je u pitanju muzika, ali i
poslovni svijet. Radne navike je stekao još kao mladić. Počeo je da radi s
dvadeset i dvije godine kao povremeni prevodilac za OSCE, a zatim nekoliko
humanitarnih organizacija kao Office Manager, Procurement Manager i IT manager.
Nakon toga vodio je i finansirao nekoliko radnji i butika svoje porodice do
2012. godine. Početkom dvijehiljaditih do danas radi kao IT manager, programer
i saradnik u više od trideset malih i srednjih preduzeća u Bosni i Hercegovini,
nevladinih organizacija (NGO) i Međunarodnih organizacija. Od 2014. godine radi
kao ekonomski i tehnički konsultant na kratkoričnim projektima IFC-a u
grupaciji Svjetske banke. Studije je završio u Banja Luci i odbranio master
tezu vezanu za strategije i investicije.
Za
sebe kaže da ga dosta toga intresuje i da lako usvaja novine, te da obožava sve
što se tiče elektronike, audio tehnike, računara i IT tehnologija.
Međutim, Borkova glavna preokupacija je bila i jeste električna gitara i sve
vezano za taj instrument i uređaje koji ga prate. To je njegova velika strast,
a tvrdi da mu je zadovoljstvo stvarati autorske kompozicije sa drugarima i da
uživa da stalno modifikuje svoju gitarsku opremu u potrazi za što originalnijim
zvukom.
S nadarenim gitaristom Borkom razgovarali smo na temu rokenrol scene i bendova
koji su svirali i sviraju u gradu na Vrbasu, ali i okolini, i njegovom
angažovanju u muzičkim projektima, svirkama i druženjima sa ljudima iz svijeta
muzike.
“Moj početak
učenja gitare je bio u nekoliko faza, nisam odradio sve u „komadu“. Otac i
stric su mi prvi mentori, ali jako strogi, tako da osim tog prvog inicijalnog
susreta sa instrumentom, nisam ima želju da dalje nastavim. Prvi gitarski
koraci takođe sa šest godina, na električnoj gitari moga strica Voje Stajčića,
koji je čuveni banjalučki gitariste. Bio sam skoro dvije decenije opčinjen
zvukom Fender Stratocaster gitare mog strica, a prvi javni nastup sam
imao oprilike 1980. godine na svirci moga strica i na pomenutoj gitari. Tom
prilikom, mislim da sam svirao i pjevao, „Druže Tito mi ti se kunemo…”,
a neki tvrde da su ovacije bile fantastične”, kazao je Borko sjećajući se
svojih muzičkih početaka.
Ozbiljne muzičke korake Borko je učio na akustičnoj gitari Vegas N dvije
do tri godine prije svoje prve električne gitare. Sa drugarima iz naselja je
sastavio prve dvije autorske kompozicije. A onda je dobio i Prvu električnu
gitara 1990. godine, a bila je to Eko M24.
“Tog ljeta 1990. godine totalno sam otkinuo za zvukom elektične gitare.
Otprilike u isto to vrijeme zavolio sam alternativnu Heavy Metal scenu, tačnije
Death Metal, i pridružio se autorskom bendu DREAD. Negdje u maju ‘91
ulazimo u čuveni studio Plazma, koji se nalazio na Tvrđavi kastel, i snimamo
četiri demo pjesme za Heavy Metal festival u Novom Sadu. Nismo imali sreće pa
nismo prošli u drugi krug. Ipak, nastupili smo u legendarnom „Sebastijanu“
lokalnoj diskoteci u Banjaluci i tu napravili stvarno dobru svirku. Međutim, sa
ove strane gledišta, sad kada sam stekao nekakvo iskustvo na sceni, shvatam da
tada nisam ni blizu bio dobar gitarista. Tačnije rečeno, nisam imao pojma. U to
vrijeme do mene je nakako došlo par video kaseta sa školom gitare, ali opet ni
to nije pomoglo puno. Neke rifove i
hvatove, iz perioda pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih, pokazali su mi otac
Slobodan i stric Vojo, mada sam ja bio zaljubljenik u zvuk osamdesetih i
bendova koji su svirali početkom devedesetih. Zato sam počeo da idem na časove
velikog gitariste i profesora, Osmančević Amerisa Merija. On mi je ukazao na
moje greške i zašto ne mogu da napredujem bez obzira koliko dugo vježbao.
Popravio sam svoje greškice i nakon šest mjeseci stigli su prvi
rezultati”, prisjetio se Borko.
1994. godine Stajčić je počeo da svira u bendu NORITA sa kojim u
februaru 1995 godine nastupa na prvoj gitarijadi Republike Srpke, ali bez
nekakvog značajnijeg uspjeha. Pobjednik te gitarijade bila je grupa Gray iz
Banjaluke. Nakon toga, Borko je neko vrijeme svirao, ali se 1997. godine
povukao sa scene i prestao sa saradnjom s bendovima sve do 2014. godine.
Taj
period kada je počinjao Borku je vratio u devedeete, kada je uprkos vremenu zla
rock scena u regionu bila jača i bolja nego ikada.
“Autorska
rokenrol scena u bivšoj Jugoslavije devedesetih je bila prejaka. Postajala je
gomila dobrih muzičara i bendova, rapsodija pozitivnih rokenrol stihova i nota,
nema se tu šta dodati ni oduzeti. I u Banjaluci je bilo mnogo dobrih bendova.
Devedesetih se i više sviralo nego danas, svako je bio u nekom bendu, a bilo je
i više slušalaca rokenrol muzike. Bilo je drugačije, bilo je više autorskih
bendova, i nemoguće je ta vremena
poredit sa ovim današnjim. Mislim da
zvuči nejverovatno kad kažem da je na probama autorskih bendova devedesetih
godina bilo više publike nego na nekim svirkama sada”, rekao je Borko
osvrčući se na nekadašnju rock scenu.
On
tvrdi da i danas ima dobrih autorskih bendova, ali da su za sve uspjehe koje
postižu zaslužni oni sami, jer im niko ne pomaže.
“Naravno da i danas ima sjajnih bendova i to ne samo u Banjaluci. Inače,
čitav region jako radi na autorskoj sceni, ali za to su uglavnom zaslužni sami
muzičari. Niko tu sa strane ne pomaže. Doba kulture je prošlo sa devedesetima,
a sada je novo doba nekulture. Ipak, nekako, autorski bendovi vlastitim
sredstvima uspijevaju iznenaditi današnju muzičku scenu. Osim autorskih bendova
sa kojima sam sarađivao i sarađujem, bez obzira na muzički pravac i žanr,
odlični autorski bendovi su mi: Urban Instinkt, Eho Radar, Uvijek drugi, Dick
is Dead i mnogi drugi. Ima tu dosta bendova koji više ne postoje u originalnom
sastavu ili su nestali sa scene, ali vjerujem da oni znaju koliko su bili dobri
i prava je šteta što ih više nema”, rekao je Stajčić.
On kaže da za njega kao muzičara nema ništa pozitivnije od „peglanja“ zanata u
kaver bendovima.
“To je jednostavno nešto što se mora proći, to je elemetarno, osnovno,
škola i temelj budućeg muzičkog rada. Isto radim i ja, propeglavam stvari koje
sam svirao devedesetih na nekakav meni prihvatljiv način. Obožavam kaver
nastupe sa bendom Euphoria sa kojim sviram po raznoraznim motorijadama u regionu.
Otkačimo se i mi muzičari i publika uz pivce i vince. Tu i tamo, odsviramo i
par autorskih pjesama. Publika nas valjda zapamti po tim nastupima, jer toliko
jako volimo rokenrol”, rekao je Stajčić.
Kao što smo već spomenuli, Borko je prestao da sarađuje s bendovima 1997. godine i napravio ogromnu pauzu,
a onda je počeo saradnju sa Daliborom Mršom i grupom Subverzija.
“Pauza je trajala petnaest godina. Svo to vrijeme sam bio fokusiran na
jedno drugo stvaranje, koje nema nikakve veze sa muzikom. Nikome nisam pominjao
da sam nekad svirao gitaru i moje kolege sa posla nisu ni sanjali da to umijem.
Bio sam preozbiljan lik za računarom, nekima informatičar a nekima kompjuteraš
sa cvikerima. Kako to biva u životu, dječak je počeo životni ispit zrelosti,
odgovornosti, osnivanja porodice, izdržavanja roditelja, rađanje i odgajanje
prvog, drugog, pa trećeg djeteta. E, kad sam te ispite položio, vratio sam se
rokenrolu. Nisam mogao da vjerujem da je prošlo toliko vremena, ali šta je tu
je. Možda bi čekao i dvadeset godina da
sasvim slučajno na inicijativu supruge i njene rođake prilikom jedne žurke ne
zasvirah na električnoj gitari, što je njima zazvučalo jako dobro. Ubijedili su
me da sam opet spreman za scenu i eto, vratio sam se i to baš u autorski bend
Subverziju. Dakle, bila je to podrška porodice, što je neprocjenjivo”,
rekao je Borko.
On
kaže da mu se najviše sviđa rad sa
autorskim bendom, gdje može dati svoj pečat gitariste i aranžera pjesme ili
čitavog albuma.
“Sve što sam uradio, kao i sve bendove u kojima sam svirao i danas volim i
podržavam, bez obzira što ne postoje ili ne radim sa njima, ili sam jedno
kratko vrijeme bio gost na par pjesama. Mene je motivisao zvuk, tekst ili par
nota kod nekog benda i tako sam dobio poriv da sviram gitare i uradim gitarske
aranžmane. To je jače od mene, obično sam se ja javljao tim bendovima da želim
nekakav vid saradnje sa njima. Dobijao sa i par poziva da radim sa „cover“
bendovima. Možda nekad kasnije uradim nešto i sa nekim novim bendom, ali, opet
kažem, to bi moralo da me isto tako jako privuče”, tvrdi Borko.
Za njega, kako kaže, prednost imaju
autorski bendovi i sa svima sa kojima je radio bilo mu je odlično
iskustvo.
“Moj comeback bend je Subversion BL, sa kojim sam svirao od
2015. do 2022. godine. Zajedno smo
uradili više od dvadeset autorskih pjesama od kojih smo dvanaest objavili na
prvom albumu „Subverzija“ i dva punk instrumentala posebno aranžirana za živu
svirku. Bilo je to jedno sjajno punk iskustvo za mene. Super iskustvo nosim i
sa autorskim bendom Katarza, gdje me je privukla ta iskrena ljudska emocija,
zatim ljubav, bol, želja, patnja, ma život generalno u tekstovima i nekakav odmjeren pristup
harmoniji na zadani tekst. Osjetio sam da tu ima prostora za efektniji gitarski
aranžman što smo zajedno i uradili na nekoliko pjesama od kojih smo četiri
snimili u studiju Pavarotti Mostar. Bila je to jedna odlična saradnja sa
frontmenom benda i povjerenje u gitarske aranžmane u solo dionicama i filerima.
Onda je tu i saradnja sa bendom Euphoria, gdje imam sjajne svirke na
motorijadama u regionu. Upravo ovih dana, radimo zajedno na pripremi materijala
za drugi album. Tu je i Vivid Colors, autorski jazz rock band, nastao
usred pandemije Covid19 virusa. Sjajno muziciranje sa dvojicom kolega sa
različitim stilovima ali sa zajedničkim muzičkim ciljem. Jedinstven muzički
doživljaj i lavina pozitivne energije sa svakom novom probom. To je jedan novi
stil za mene i sasvim nova emocija. Završili smo sedam pjesama i snimili pet
spotova za prvi album, plus dvije u miksu koje čekamo da se završe”,
prisjetio se Borko.
On tvrdi da je zahvalno raditi
u što više bendova i sa što više muzičara, jer muzičar stiče nova iskustava
koje mu pomažu da napreduje.
“Kada sviraš sa mnogo bendova postaješ bogatiji za jedno novo muzičko
iskustvo, pa samim tim i bolje sviraš, prihvataš nešto novo i drugačije ili
staro i dobro poznato, pa opet sve izađe na dobro kako god okreneš. Mane su
svakako raspored svirki i nemogućnost da se pojaviš na dva mjesta u istom
terminu. Ima tu malo i bendovske ljubomore, pogotovo ako je isti žanr, a ako
nije, e onda zna sve da proključa zbog toga ko je kome važniji. Zatim tu su i
veći troškovi, pogotovo ako se radi o autorskim bendovima, to se ne može
uporediti sa kaver svirkom”, rekao je Stajčić.
On dodaje da su u vremenu kada su se vrijednosti poremetile i kada se sve gleda
kroz materijalno čudnu svi oni ko se bave umjetnošću ne tražeći od nje ništa
osim duhovnog.
“Danas se
sve mjeri novcem i tim materijalnim dobrom i nedobrom, ali mene lično, al’ baš
dobro zaboli za sve to. Ko hoće da radi, zaradiće nešto, ko hoće da se da
devedeset odsto u posao, zaradiće više i tako redom. Problem nastaje kad se
apetit poveća, kad proždireš i trpaš sve i svašta u sebe, na sebe, oko sebe,
kod drugih. Moj tanjir, ali i apetit je istih dimenzija već dvadeset i pet
godina, i biće i narednih pedeset, ako ne i manji. Ja stvarno, sa svakom
svirkom napunim baterije, odvrnem šaraf na sljepočnici pa pustim višak da
ispari, zavrnem i dotegnem sve, pa opet ispočetka. Mogu reći da sam srećan što
uživam u toj “maloj” stvari, zvanoj muzika, koja mi čini jako mnogo i
usrećuje me u svakom pogledu”, rekao je Borko na kraju razgovora.