Vrijeme provedeno pred ekranima sve više zamjenjuje vrijeme za priču, a stručnjaci upozoravaju da bi to moglo dovesti do zaostajanja djece, piše Guardian.
Prošle sedmice bivši učitelj Spencer Russell postavio je jednostavno pitanje roditeljima koji prate njegov Instagram nalog Toddlers Can Read: „Zašto ne čitate naglas svojoj djeci?“
Odgovori koje je podijelio za The Guardian varirali su od posramljenih do ogorčenih. „Dosadno je“, rekao je jedan roditelj. „Nemam vremena“, rekao je drugi. Jedna majka napisala je: „Ni sama ne volim da čitam.“
Neki su naveli da im djeca ne mogu mirno sjediti dovoljno dugo za cijelu priču za laku noć. „Stalno upada u riječ“, „moj sin samo želi preskakati stranice.“ Drugi su se žalili na monotoniju: „Volim da čitam sa svojom djecom, ali traže da čitamo istu knjigu iznova i iznova.“
„Vrijeme pred ekranom zamjenjuje kvalitetnu interakciju jedan-na-jedan između roditelja i djeteta.“
— Spencer Russell
Roditelji koji imaju problema s čitanjem djeci uglavnom su i sami mlađi, pokazuje istraživanje izdavačke kuće HarperCollins UK. Manje od polovine roditelja iz generacije Z izjavilo je da im je čitanje djeci „zabavno“, dok skoro trećina smatra čitanje „više školskom lekcijom“ nego prijatnom aktivnošću – znatno više nego kod roditelja iz generacije X.
Ovakav stav se, očekivano, prenosi i na djecu: samo trećina djece od 5 do 10 godina često čita iz zadovoljstva, u poređenju sa više od polovine 2012. godine. Manje je i onih kojima se čita prije pete godine – svega 41% roditelja to radi, dok je 2012. ta brojka iznosila 64%.
Nema ko da bude uzor
Američki nastavnici primjećuju pad. Russell, koji vodi kurseve opismenjavanja za djecu već od 18 mjeseci, sve češće prima upite od roditelja čija djeca, čak i u tinejdžerskom dobu, i dalje ne mogu da pročitaju knjigu. Znakovi su jasni. „Imamo djecu koja mogu mirno sjediti satima gledajući YouTube, ali kada im date knjigu – vrpolje se, vrište ili pobjegnu“, kaže Russell iz Houstona.
Roditelji iz Gen Z suočeni su s ekonomskim nesigurnostima koje dodatno otežavaju roditeljstvo. Troškovi brige o djeci u SAD-u prosječno iznose oko 11.000 dolara godišnje – znatno više nego 1990-ih. Nije iznenađenje što su mnogi preumorni ili pod stresom da bi naveče čitali svojoj djeci, čak i kad znaju da bi trebalo.
Pored toga, ekrani su sveprisutni – upravo je generacija Z prva odrasla s njima. „Ne možemo ignorisati uticaj tehnologije na roditeljstvo i smanjenje navike čitanja“, kaže Russell. „Ekrani zamjenjuju bliske interakcije.“
„Jedan od najefikasnijih načina čitanja jeste razgovor s djecom o stvarima koje ih zanimaju.“
— Dawna Duff
Previše vremena pred ekranom negativno utiče na kognitivni, jezički i emocionalni razvoj djece, pokazale su brojne studije. Ljekari savjetuju da se djeci uzrasta 2 do 5 godina ograniči „neobrazovno“ korištenje ekrana na sat vremena radnim danima i tri sata vikendom. Ali pokušajte natjerati dvogodišnjaka da se umiri uz knjigu, a da mu prije toga ne ponudite Bluey na tabletu.
U SAD-u se već govori o „krizi pismenosti“: prema izvještaju The Atlantic, mnogi studenti prestižnih koledža ne završavaju zadatke iz književnosti, jer nikad nisu pročitali cijelu knjigu u srednjoj školi. Pandemija je dodatno pogoršala situaciju – rezultati iz matematike i čitanja pali su na najniži nivo u posljednjih 30 godina. Na TikToku učitelji dijele poruke: „Ne mogu vam reći ko je dojen ili hranjen na flašicu, ali mogu vam reći čije dijete ima odrasle koji mu čitaju svake večeri.“
Zaostatak koji se teško nadoknađuje
Dawna Duff, vanredna profesorica patologije govora na Binghamton univerzitetu u New Yorku, ističe da djeca koja kod kuće ne uče nove riječi kroz knjige, kasnije teško sustižu vršnjake. „Književni jezik je bogat izvor novih riječi. Ako dijete to ne doživi kod kuće, u školu dolazi s manjim fondom riječi – a to ima veliki uticaj na uspjeh kroz cijelo školovanje“, kaže ona.
Ali djeca ne uče da čitaju samo u školi. Becky Calzada, predsjednica Američkog udruženja školskih bibliotekara, podsjeća da su roditelji najvažniji „čitalački uzori“. Čitanje ne gradi samo vokabular, već i emocionalnu inteligenciju, sposobnost empatije i povezivanja, kaže ona.
Muškarci u zaostatku
Prema izvještaju HarperCollins-a, više od petine dječaka uzrasta od 0 do 2 godine rijetko ili nikad ne dobija da im se čita, dok se 44% djevojčica tog uzrasta čita svakodnevno. I to se odražava – dječaci već godinama zaostaju za djevojčicama u školi: češće kasne u razvoju, imaju niže prosjeke i rjeđe završavaju srednju školu.
Male promjene za veliki napredak
Russell priznaje: knjige se teško takmiče s YouTube-om. „Jedan roditelj mi je rekao: ‘Nemamo pomoć porodice, teško je doći do predaha.’“ Ali dodaje da postoji način: „Ne morate odmah ukinuti ekrane – samo ih postepeno smanjujte.“
Calzada ohrabruje roditelje koji ne vole čitati da počnu polako. „Ne morate sjediti 20 minuta. Dvogodišnjak nema kapacitet za to. Možete pročitati knjigu od pet stranica, gdje krava kaže ‘muuu’, a prase ‘oin’. I onda polako povećavati.“
Ne treba ni odustajati ako dijete ne sluša pažljivo. Duff kaže: „Ne morate pročitati svaku riječ, pa čak ni jednu. Razgovor o slikama u knjizi ili traženje da dijete ispriča priču svojim riječima – to sve vrijedi.“
Na kraju, najvažnije je – pratite dijete i njegove interese. Tu počinje prava priča.