Nije to bilo prvi put da se birokratska greška uplela u Saramagov život. Neposredno nakon njegovog rođenja, naime, nemarni (ili zlobni) matičar iz sela Azinjaga je u knjigu rođenih umjesto pravog prezimena dječakovih roditelja (De Sousa) upisao podrugljivi nadimak dječakovog oca – Saramago. A Saramago je, inače, portugalsko ime za biljčicu Trigonella foenum graecum. Kod nas se ona obično naziva žutilovka, a pokatkad i grahotuša, kozji rog ili božja trava. No – kako primjećuje Jasmina Nešković – u riječiSaramago ističu su dva posljednja sloga, a riječ mago na portugalskom znači čarobnjak. Tako se na samom početku života Saramagovog zbio događaj koji ponešto simbolički sažima svu osebujnost Saramagove literature. Zahvaljujući spletu okolnosti, on je spojio dva oprečna pojma: postao je, naime, čarobnjak zahvaljujući birokratiji. U jednom intervjuu nedugo pred vlastitu smrt, Danilo Kiš ovako referira na Borhesovo vjenčanje: “Borhes se oženio pred sam kraj života, što je veoma lepo. To je gest… metafizički. Spojiti te dve stožerne tačke jednog života, venčanje i smrt, to je skoro kao neka Borhesova novela.“ Kao u motivu iz nekog njegovog romana, birokratske greške su na neobičan način spojile stožerne tačke Saramagovog života. Nije slučajno da se glavni junak njegovog romana Sva imena zove Žoze i radi u matičnom uredu. To je piščeva posveta birokratiji u formi skoro metafizičke bajke.
Pretposljednji Saramagov roman, kod nas još nepreveden, zove se Slonovo putovanje. U njemu Saramago tematizira stvarni istorijski događaj: činjenicu da je portugalski kralj Žoao III 1551. nadvojvodi Maksimilijanu kao svadbeni poklon darovao – slona. Roman zapravo priča priču o slonovom putovanju od Lisabona do Beča. Upravo je Žoao III bio onaj portugalski kralj za vrijeme čije je vladavine Portugal kolonizirao Brazil. On je i imenovao prvog guvernera Brazila, a to je bio Tome De Sousa, Saramagov prezimenjak. Iz naše perspektive, siže Slonovog putovanja ne može, a da ne podsjeti na Andrićevu Priču o vezirovom slonu.
Paralela Andrić – Saramago zavređuje zaseban esej. Obojica su jedini nobelovci svojih zemalja i svojih jezika, obojica su pisci koji su svoj romansijerski glas pronašli tek poslije pedesete godine života, obojica su pisci zrelosti. Andrić, koji je Saramagovu domovinu prozvao “zelenom zemljom“ i koji je napisao priču smještenu u Portugal – Bajron u Sintri, se, kad je riječ o naslovima svojih romana, kretao od metonimije do metafore, od Travničke hronike i Na Drini ćuprije do Proklete avlije; isto vrijedi i za Saramaga: od Istorije opsade Lisabona i Godine smrti Rikarda Reisa do Sljepila i Kolebanja smrti.
U Godini smrti Rikarda Reisa, čovjek na neki način živi i devet mjeseci nakon smrti, kao što na neki način živi i devet mjeseci uoči rođenja. U Kolebanju smrti, ljudi odjednom prestanu umirati. Oba ova romana imaju kružnu strukturu, u oba se kraj ogleda u početku, prva u posljednjoj rečenici. More prestaje tamo gdje počinje zemlja, a jednog dana više niko ne um(i)re. Kao kod Andrića, umetnost i volja za otporom pobeđuju svako zlo pa i samu smrt.
Saramago je umro 18. juna 2010. godine. Tijelo mu je kremirano dva dana kasnije u Lisabonu, a pepeo je prosut na dva mjesta – u Azinjagi, njegovom rodnom selu i na Lanzaroti, gdje je umro, na dva mjesta razdvojena morem i zemljom, morem koje uvijek negdje prestaje i zemljom koja uvijek čeka.
P.S.
U proljeće 2007. objavio sam knjigu pjesama Heroes sa 69 soneta o 69 meni značajnih umjetnika. Tada, prije nešto više od tri godine, 43 soneta su govorila o mrtvim, a 26 o živim ljudima. Poslije Saramagove smrti, rezultat je 44:25. Evo pjesme:
JOSE SARAMAGO
Pomislim li na tebe na umu mi i Pessoa
Zbog Godine smrti Ricarda Reisa,
Ko što se uz Coetzeeja uvijek sjetim Defoea,
Um ko i književnost srodnosti voli da miješa.
Ime je znak, u imenu ti mag,
Čarobnjak si sa kamenog splava,
Znaš ko je Isus, znaš ko je vrag,
A znaš i da vrag nikada ne spava.
Sljepilo i arhiv samo su simboli
Vječne neupitne neumitne boli,
Vječne su i čežnje, vječne su i želje,
Vječna je i radost, vječno evanđelje;
Svijet je pun gada, svijetom vlada nada
Pa u tvojoj prozi sve pršti od fada.
Tekst preuzet sa prijateljskog portala www.pescanik.net