Zamislite: do 2020. godine, što nije daleko, Kina bi ponovo, posle
dva veka, mogla da bude na putu da postane najveća privreda na svetu.
Pomoću milijarde kompjuterskih čipova, biće stvoren svet u kome objekti
razgovaraju jedni s drugima. Elektronski novac će naterati centralne
banke da traže nove uloge. Umesto nafte, voda će biti glavni uzrok
strateške napetosti.
Sve u svemu, naredne dve decenije bi mogle da donesu brže i korenitije promene od bilo koje epohe u prošlosti.
Prva sila koja će određivati nastupajuće doba velikih promena, o kojoj
ću govoriti kao o demografskoj eksploziji, donosi samo potrese. Druga
sila, nova svetska privreda, donosi mešavinu potresa i mogućnosti.
Demografska eksplozija
Demografska sila se ukratko može ovako opisati: ionako
preopterećena planeta sa pet milijardi ljudi, koliko ih je bilo 1990.
godine, odnosno više od šest milijardi, koliko ih ima danas, između
2020. i 2025. godine, dakle kroz manje od jedne generacije, stići će do
cifre od gotovo osam milijardi stanovnika.
Dobra vest je da će,
nakon toga, broj ljudi na Zemlji ili stagnirati ili, čak i ukoliko malo
poraste, u drugoj polovini ovoga veka dostići vrhunac od oko devet ili
deset milijardi, posle čega može da počne da opada. Pre petnaestak
godina, prognoze su bile mnogo crnje, ali se, srećom, nisu obistinile.
Prema tome, neki stručnjaci bi mogli da pomisle da malo preterujem kada
govorim o eksploziji.
Ali, uzmite u obzir lošu vest: pre nego
što se zaustavi, rastu svetske populacije je, kao motoru, potreban dug
zaustavni period. Drugim rečima, ništa se ne može učiniti povodom
povećanja broja stanovnika na osam milijardi. Ljudi koji će roditi ovu
decu i sami su, uglavnom, već rođeni ili samo što nisu. A ova brojka
odražava tekuće opadanje stope rađanja u većem delu sveta u razvoju. U
svakom slučaju, na već prenaseljenoj planeti, ovaj porast današnjeg
broja stanovnika za oko dve milijarde, delovaće i osećaće se kao
eksplozija koja će odjeknuti na sve strane.
Čitaoci još uvek
mogu da budu nezadovoljni mojim načinom korišćenja politički nekorektnog
izraza „demografska eksplozija“. Njima bih odgovorio da nisam ni
Kasandra ni maltuzijanac, već da će resursi i životni prostor na
planeti, kroz par decenija, biti daleko opterećeniji sa osam milijardi
stanovnika nego sa pet milijardi koliko ih je bilo 1990. godine, a da i
ne govorimo o tri milijarde koliko ih je bilo 1960. godine. Imajte na
umu desetine implikacija ove pojave.
Od dve milijarde ljudi
koji će se roditi tokom naredne dve decenije, više od 95% će živeti u
zemljama u razvoju. Većina njih će se sjatiti u gradove, tako
da će, statistički gledano, do 2020. godine, više od polovine ljudi
živeti u gradovima. Biće, otprilike, šezdeset gradova s više od pet
miliona stanovnika (što je gotovo duplo više nego 1990. godine) i možda
dvadeset pet ogromnih aglomeracija sa deset i više miliona ljudi (više
nego „manje od deset“, koliko ih je bilo 1990. godine).
Karači,
Sao Paolo i Daka dostići će oko dvadeset miliona stanovnika.
Prenatrpanost i gužva azijskog tipa postaće redovna pojava širom
zemaljske kugle, s mnogim negativnim posledicama po siromaštvo,
zdravstvo i društvene potrese. Zamislite kakvih će problema biti sa
saobraćajem, stanovanjem, odlaganjem otpada, kanalizacijom i
snabdevanjem pijaćom vodom. Čak će i Afrika biti suočena sa
urbanizacijom, koja će do 2020. godine dostići 50%, što je dvostruko
više nego u prošloj generaciji.
Zbog porasta broja stanovnika i životnog standarda u zemljama u razvoju, svetska proizvodnja hrane
će, u narednih dvadeset godina, morati da se poveća za 40%. Potrošnja
žitarica može se povećati za 30%, a mesa za 60%. Ima i gorih prognoza. U
svakom slučaju, čak i ako se većina slaže da nema opasnosti, svet neće
biti u stanju da se potpuno prehrani. Biće veoma teško proširiti
obradive površine, a rast prinosa će se usporiti, delom zato što
zemljište sve brže erodira ili biva uništavano naslagama soli.
Ograničene mogućnosti za intenziviranje poljoprivrede su, na mnogim
mestima, postale zlokobno jasne. Opadanje nivoa podzemnih voda i
zagađenje nitratima iz đubriva, prečesti su simptomi te pojave i u
bogatim, kao i u siromašnim zemljama.
Takođe, potrošnja energije
će toliko porasti da će, 2020. godine, svet u razvoju, po ukupnoj
emisiji ugljenika, dobijenog sagorevanjem benzina, gasa, uglja i drveta,
možda biti nadomak mogućnosti da pretekne bogate zemlje. Ukupna
potrošnja energije biće skoro dva puta veća od sadašnje, a u nekim
zemljama u razvoju – čak i tri puta. U nekima od njih, proizvodnja
energije bi mogla da bude upetostručena.
Mada ne postoji ni
najmanja opasnost da će svet do tada ostati bez energije, mnogi
globalni, regionalni i lokalni problemi su u vezi s povećanjem utroška
energije. Globalno zagrevanje će, na primer, biti jedna od velikih briga
u predstojećim decenijama (na šta ćemo se vratiti u drugom delu). Ali,
umnožiće se regionalni i lokalni potresi. Svakog meseca, Kini će biti
potrebna nova elektrana od 1.000 megavata; ako sve te nove elektrane
budu radile na ugalj, uz Indiju, koja bi takođe trebalo da uveća izvore
energije, kisele kiše bi, do 2020. godine, mogle da naprave veliki
problem u Aziji. Na primer, one bi mogle da ugroze japanske šume, baš
kao što su, tokom poslednjih decenija, oštetile stabla klena na
planinama Adirondaks i crvenog javora u Pensilvaniji.
U Nepalu i drugim siromašnim oblastima na Himalajima, sve šira
upotreba drveta kao goriva, izazvana rastom seoske populacije, dovela je
do gotovo nepovratnog nestanka šumskog pokrivača, što je praćeno mnogim
negativnim posledicama, uključujući poplave u nizijama, kao što je
Bangladeš. A zbog naizmeničnog uništavanja šuma i suše, u nekim delovima
Afrike, kao što je Mauritanija, pustinja napreduje deset kilometara
godišnje.
Lista potresa do kojih će doći usled povećanja broja stanovnika, produžava se; tu su, na primer, zarazne bolesti, nestanak tropskih šuma, smanjenje ulova ribe, izumiranje vrsta, zagađenje mora i sve izraženija nestašica pijaće vode. Kao i globalno zagrevanje, sve ovo predstavlja neodložne probleme.
Porast broja stanovnika će izazvati i starenje
svetske populacije koje je, u mnogim bogatim zemljama, već očigledno:
do 2020. godine, stariji od šezdeset godina činiće trećinu stanovništva u
Japanu, Italiji i Španiji, dok Nemačka ide ka tome da, statistički
gledano, na svaka tri radnika ima više od dva penzionera. Starenje
stanovništva, takođe, utiče na države kakva je Kina, gde su stope
rađanja već godinama niske. Očekujte ogroman pritisak na budžete vlada
dok, od jedne do druge države, izdvajanja za penzije budu rasla u odnosu
na poresku osnovicu.
Takođe se može očekivati promena u
političkom odnosu prema imigraciji: broj stanovnika Španije i Nemačke će
se, na primer, u naredne četiri decenije, smanjiti za više od 10–15%,
zbog čega će, kako bi se izbegao privredni pad, biti neophodno ili veće
angažovanje radne snage (da više ljudi radi i to što duže) ili, što je
verovatnije, masovna imigracija.
Ipak, pritisci emigracije
u siromašnim zemljama mogli bi da umanje potrebu bogatih zemalja za
imigracijom. Planeta je danas toliko neuravnotežena da 20% ljudi na
svetu iz tridesetak bogatih zemalja troši 85% dobara i usluga. Već blizu
tri milijarde ljudi, polovina stanovnika sveta, opstaje s manje od dva
dolara dnevno, a oko 1,2 milijarde ljudi živi u krajnjem siromaštvu, s
manje od jednog dolara na dan. U Africi, nekoliko stotina miliona živi s
manje od šezdeset centi dnevno.
Ako tome dodamo još dve
milijarde ljudi, gotovo sve iz zemalja u razvoju, jasno je da će se
potreba za migracijom iz siromašnih u bogate zemlje povećavati. Težnja
da se iz siromašnih zemalja emigrira u bogate, postaće sve intenzivnija.
Ukoliko se ovom neravnotežom ne budemo bavili na širem planu, današnje
ilegalno imigriranje i krijumčarenje ljudi mogli bi da budu vesnici
velikog problema izazvanog siromaštvom – porasta emigracije.
O siromaštvu
ćemo, takođe, govoriti u drugom delu. Mogao bih, tako, u nedogled da
navodim negativne primere demografske sile; ona, u stvari, donosi samo
nevolje. To nije slučaj s drugom silom koja ima negativne, ali i
pozitivne posledice.
Privredna revolucija
Druga velika sila koja će, tokom narednih dvadeset godina, doneti
spektakularne promene na našoj planeti, jeste „nova svetska privreda“,
širi i zanimljiviji pojam od „nove privrede“ koja je usredsređena na
Internet i o kojoj se mnogo govori. U nastavku će vam ta razlika postati
jasnija.
Nova svetska privreda ima dva pokretača: prvi predstavlja vrstu tehnološke, a drugi privredne revolucije. Krenimo od potonjeg.
Privredna revolucija se može ovako sažeto opisati: tokom poslednjih
dvadeset godina, svet je sa oko 1,5 milijardi ljudi u tržišnim
privredama porastao na gotovo 6 milijardi. Skoro da ne postoji država
koja do sada nije prihvatila tržišni princip funkcionisanja. Većina njih
je smanjila trgovinske barijere, privatizovala javna preduzeća tamo gde
je to imalo smisla, učinila da je država više regulator, a nekad čak i
neko ko je na suprotnoj strani, a manje subjekat privrede, i stvorila
uslove konkurencije u sektoru javnih komunalnih usluga. Uopštenije
rečeno, one su tržištima dozvolile veći uticaj i ograničile ulogu
državnih službenika. Čak i retki izuzeci, uključujući Kubu i Severnu
Koreju, izokola počinju da se pripremaju za tranziciju.
Glavni
razlog je sledeći: nakon pada komunizma, čitave vojske nesavršenih
birokrata koje pokušavaju da upravljaju još nesavršenijim
centralno-planskim sistemom i to pomoću miliona nesavršenih pravila, kao
da su zaključili da je komunizam, kao alternativa tržišnom načinu
poslovanja, zauvek nestao. Osim što je snizio ruski bruto domaći
proizvod na nivo onoga koji ima današnja Holandija, ovaj sistem nam je
ostavio samo nekoliko sočnih anegdota, kao što je ona koja govori kako
je SSSR poslao plugove za sneg u Gvineju.
Zasnovana više na
mukotrpno sticanom iskustvu nego na ideologiji, ova revolucija je
korenita: uprkos azijskoj finansijskoj krizi 1997. i 1998. godine,
nijedna zemlja u razvoju nije se vratila na netržišni model
privređivanja. Tu više nije reč o političkoj levici i desnici: pre
nekoliko godina bio sam u prilici da u Nepalu diskutujem na temu za i
protiv privatizacije s jednim od poslednjih marksističko-lenjinističkih
ministara. Kineski predsednik Đang Cemin (Jiang Zemin) je 1. jula 2001.
godine dozvolio preduzetnicima da stupe u komunističku partiju.
Ono oko čega se danas raspravlja u celom svetu jeste kako uskladiti
osnovni tržišno orijentisani princip privređivanja s pojedinim propisima
ili politikom obezbeđivanja socijalne sigurnosti ljudi. Ali, dok ona
traje (najživlje u Evropi) niko razuman ne razmišlja ozbiljno o potpunom
povratku centralnom planiranju ili državnim preduzećima. Ovo je utoliko
značajnije što većina društava, a možda i ljudi, u suštini ne razume
svet korporacija i težnju za profitom.
Sviđalo se to nama ili
ne, privredna revolucija će se nastaviti. U osnovi, ona je jedan od dva
pokretača nove svetske privrede. Čak i događaji od 11. septembra, koji
su doveli do preispitivanja bezbednosti države, nisu je osujetili;
naprotiv, treba primetiti odlučnost s kojom su nacije, novembra 2001.
godine, na sastanku Svetske trgovinske organizacije – STO (World Trade
Organization – WTO) u Dohi, pokrenule novu trgovinsku rundu pregovora.
Tehnološka revolucija
Drugi pokretač nove svetske privrede, tehnološka revolucija, možda
je još moćniji. On je, u stvari, povezan s promenama u privredi: krah
centralno-planskog sistema se često dovodi u vezu s rađanjem svesti kod
sovjetskog rukovodstva, osamdesetih godina prošlog veka, da bi nekoliko
borbenih aviona Sjedinjenih Država sa elektronskom opremom, moglo da
porazi čitavu eskadrilu MIG-ova.
Tehnološka revolucija je
usredsređena na jeftine telekomunikacione i informacione tehnologije
koje su izazvale mnoge sporedne revolucije: nove materijale,
nanotehnologiju (izuzetno sićušne stvari), robote koji podražavaju ili
prevazilaze ljudske sposobnosti, biotehnologije i mnogo toga drugog. A
„pametna“ elektronika sada pokriva sve postojeće oblasti ljudskih
aktivnosti: posvuda su ugrađene milijarde čipova, tako da broj onih koji
se nalaze izvan računara umnogome prevazilazi broj onih koji su u
njima.
Čak su i stari sektori, kakav je transport, zahvaljujući
novim komunikacionim i računarskim tehnologijama, unapređeni upotrebom
kontejnera, sistema za praćenje, hab aerodroma, noćnih pošiljki itd.
Poenta je u tome da one potpuno menjaju način obavljanja društvenih i ostalih poslova. Zašto?
Jednostavno rečeno, prethodne tehnološke revolucije morale su da se
bave transformacijom ili energije ili materijala, a ova transformacijom
vremena i prostora, čime duboko zadire u strukturu društva, zbog čega su
znanje i kreativnost postali najvažniji faktori proizvodnje, daleko
važniji od kapitala, rada ili sirovina.
Evo drugog ugla
gledanja na veličinu ove revolucije: kada smo, krajem XVIII i početkom
XIX veka, počeli da koristimo paru, od jednog konja smo uznapredovali do
mašina od hiljadu konjskih snaga, odnosno, povećanje je iznosilo
hiljadu puta. Poređenja radi, skorašnje povećanje u telekomunikacijskom
protoku bilo je deset hiljada puta, a kod računara, zapanjujućih sto
hiljada puta.
Evo trećeg mogućeg ugla posmatranja. Tokom XIX
veka, proizvodni proces morao je da bude sabijen u mali fabrički
prostor, jer su sve mašine morale da budu povezane sa samo jednom
osovinom parne mašine. Početkom XX veka, širenje upotrebe električne
energije je omogućilo da mali elektromotori napajaju svaki segment
proizvodnje pojedinačno. Žica je donela oslobađanje od osovine, a time i
do velikog proširivanja radne površine i sve finije industrijske podele
rada.
Na početku XXI veka, vraćamo se nekoj vrsti osovine: mogućnosti novih komunikacija stvaraju virtuelne
informativne osovine koje se protežu preko čitavog sveta i kojima
proizvodni procesi mogu lako da se priključe, s bilo kog mesta i u bilo
koje vreme.
Privredna i tehnološka revolucija, udruženim
snagama, jačaju novu svetsku privredu, mnogo drugačiju od prethodne. Ne
dajte da vas prevare oni koji kažu da propast „dot-kom“ kompanija 2000. i
2001. godine znači da nismo ni napustili staru privredu. Oni su taman
onoliko dalekovidi koliko i oni koji su poistovetili berzanski bum i
krah železnice, u periodu od 1840. do 1845. godine, s krajem
industrijalizacije, ili oni koji su, po kolapsu većine od tri hiljade
novih automobilskih kompanija između 1900. i 1925. godine, zaključili da
automobilska industrija neće daleko dogurati.
Oni mešaju
ograničenu „novu privredu“, fokusiranu na visoku tehnologiju, s mnogo
širim i dubljim fenomenom koji sam (radi isticanja ove razlike) označio
kao „novu svetsku privredu“. Zato što nema jedan već dva pokretača, nova
svetska privreda nije samo upotreba novih tehnologija: kao što ćemo
videti u narednom poglavlju, reč je o novim tržištima, novim
proizvodima, novim načinima poslovanja, ukratko, o novom načinu
razmišljanja.
snagu od kompjutera iz 1975. godine, i to po znatno
nižoj ceni.
Štaviše, radi se na stvaranju tzv. klastera, kako
bi se obezbedila snaga računara nekoliko miliona puta veća od Interneta –
IBM je tu, navodno, najveći investitor. Srce tih klastera biće programi
koji će omogućiti da ukupna moć obrade podataka, kao i pretraživanje,
budu mnogo lakši i pouzdaniji nego danas.
Čak će i
komunikacione tehnologije nastaviti skokovito da napreduju, kako u
pristupačnosti, tako i u dometu. Svetska banka prognozira dalje opadanje
troškova korišćenja telekomunikacija, na možda tri centa po satu za
transatlantske telefonske pozive znatno pre 2020. godine; biće, dakle,
gotovo besplatni. U Čileu, jedna pouzdana shema privatizacije, po kojoj,
između ostalog, oni koji se nadmeću za dobijanje regionalnih licenci
moraju da postignu dogovor o pokrivanju i udaljenih oblasti, a dobitnik
će biti onaj ko koristi najmanje subvencija da bi to postigao, dovela je
do značajnog povećanja broja linija i proširivanja dometa do izolovanih
mesta. U Kini, godišnja stopa rasta tržišta telekomunikacija
prevazilazi 20%; do 2025. godine, moglo bi da bude petsto miliona
linija, od kojih bi 60% bilo mobilnih, i oko dvesta miliona korisnika
Interneta.
Grubo rečeno, mobilni telefoni se, u zemljama u
razvoju, šire kao požar. Zapanjujuće je da je, krajem 2001. godine, u
Africi bilo više mobilnih telefona nego fiksnih linija. Takav razvoj
događaja obećava još spektakularnije skokove u učestalosti komunikacije
između privrednih subjekata, ljudi i pojedinih oblasti. Zaključujemo da
nova svetska privreda možda predstavlja samo početak – neki veruju da
joj je potrebno da pređe još 80% puta, kako bi svet dostigao 50% razvoja
kompjuterske tehnologije, ali da će i tada, u odnosu na napredovanje
Interneta i srodnih tehnologija, još uvek biti u početnoj fazi. Drugi
ukazuju na trojstvo u samom temelju: na informacione i komunikacione
tehnologije, biotehnologije i nauke koje proučavaju nervni sistem, kao i
na tehnologije obnovljive energije.
Pre nego što pređemo na
mogućnosti i potrese do kojih dovodi nova svetska privreda, neophodno je
da razumemo njenu novinu. Iako ova knjiga ne govori samo o toj pojavi,
postoji još jedan razlog za njeno podrobnije istraživanje: u njenoj
suštini mogu biti samo oni mehanizmi koji mogu da nas povedu do novih
načina organizacije institucija i do novih pristupa rešavanju globalnih
problema. Nova svetska privreda je prikladno nazvana „decentralizovanom
privredom“ i u trećem delu ćemo istraživati njoj srodnu oblast koju
bismo mogli da nazovemo „decentralizovanim upravljanjem“.
Mašta i drugačiji način razmišljanja
|
Nikada nisu postojale tako velike mogućnosti za poboljšanje stanja
kod ljudi. Pa ipak, nikada nije bilo toliko neizvesnosti u pogledu naše
sposobnosti da tim mogućnostima ovladamo. Oni koji protestuju slute sve
veću zabrinutost i istupaju. Ljudi svuda traže dramatičnu promenu u
načinu borbe protiv globalnih problema, naročito posle 11. septembra
2001. godine i odluke Sjedinjenih Država da se distanciraju od sporazuma
iz Kjota, a oba događaja su zaista bila opominjuća. Ljudi osećaju da
razvoj planete ima divno lice, ali i užasno naličje. Intuitivno, oni
znaju da vreme ističe – da je tačno podne.
Upravo bi u ovakvim,
smutnim vremenima, umrežen sistem upravljanja i mreža za rešavanje
globalnih problema mogli da se ostvare: brzina i fleksibilnost mreža bi
bile pravi odgovor na mnoge probleme kojima smo okruženi i na kratke
rokove za njihovo rešavanje. Kao što smo videli, povodom nekih problema
bi najjednostavnije bilo pokretanje grupe tipa G20. Mogli biste reći da
su sve ovo improvizovana, nesavršena rešenja. Ali, kao što je Karl
Polani, jedan od najpronicljivijih posmatrača velikih društvenih
promena, rekao pre više od pola veka: „Nije prvi put u istoriji da ono
što je improvizovano sadrži klice velikih i trajnih institucija.“
U svakom slučaju, potrebne su mašta i drugačiji način razmišljanja.
Novo razmišljanje o tome kako vlada, poslovni sektor i građansko društvo
treba da sarađuju i o tome kako da se nacionalne države podstaknu da, u
interesu planete, a ne samo njihovih lokalnih izbornih jedinica,
prihvate zakonske propise. Novo razmišljanje o strukturama koje su nalik
na mreže, a izazivaju jedan po jedan globalni problem, o nekoj vrsti
horizontalnog, nadteritorijalnog izvora legitimiteta koji upotpunjava
tradicionalan, vertikalan način predstavljanja procesa i legitimnosti
nacionalnih država. Nadahnut Internetom, nov način razmišljanja o tome
kako da se mnogi ljudi putem novih tehnologija uključe i prihvate ono
što počinje da liči na globalno građanstvo. Ukratko, potrebno nam je
kreativno razmišljanje.
Ali, takođe, neophodno je da brzo
razmišljamo. Za mnoge od urgentnih globalnih problema, vreme za
rešavanje je upravo sada, a ne kroz dve decenije ili polovinom narednog
veka; setite se, na primer, globalnog zagrevanja, ribolova, zaraznih
bolesti, sintetičkih droga i pravila biotehnologije.
To su, uglavnom, bile poruke iz trećeg dela.
Drugi deo je trebalo da vam pruži sažet pregled dvadeset najvećih
globalnih problema, ali ne na neki definitivan način, već kao sponu
između trećeg i prvog dela ove knjige.
Najvažnije poruke iz
prvog dela su odredile kontekst. Pored brzog, bitno je i ispravno
razmišljanje. Neverovatno je kako ljudi lako upadaju u zamku konfuznog
razmišljanja, uz reči kao što su „globalizacija“ ili
„antiglobalizacija“. Ti krupni, emotivni izrazi predstavljaju siguran
put ka nagađanju, pogrešnim dijagnozama i rešenjima.
Pokušao sam da sugerišem da je izlaz u tome da izdaleka pogledate
dve sile koje će korenito izmeniti svet tokom naredne dve decenije,
povećanje broja stanovnika, koje će preopteretiti planetu i novu svetsku
privredu, koja znači raditi bukvalno sve na drugačiji način. Pored
divnih mogućnosti, one donose i dugačak spisak potresa. A ovi potresi
najavljuju krizu kompleksnosti: dok se društveni problemi usložnjavaju, a
od stopa promena zastaje dah, institucije društva su, zbog sporog
razvoja, sve nemoćnije.
Veliki problem našeg vremena je upravo
unapređivanje institucija društva, naročito onih koje su zadužene za
javni sistem upravljanja: grupa država, vlada nacionalnih država, delova
vlade, globalnih multilateralnih institucija, drugih međunarodnih
institucija. Bez toga, kriza gadnog dvojnika kompleksnosti, sistema
upravljanja, sigurno će sve pokvariti. Vrsta lošeg raspoloženja koje je
već osetno u javnim raspravama iz mnogih oblasti, vesnik je toga.
Ali, podizanje uloga institucija društva ne može da se dogodi samo kroz
reformu nekoliko postojećih institucija. Jedna od tragedija našeg
vremena jeste ukorenjeno verovanje da samo treba da reformišemo nekoliko
postojećih međunarodnih organizacija i, presto!, sve će biti u redu. U
ovu zamku su pali mnogi političari i oni koji protestuju.
Posao
je veći od toga: on se sastoji i u suočavanju, ali ne samo s
malobrojnim, marginalnim uspesima koje je svet doživeo, već sa osnovnim
neporecivim neuspehom celokupne međunarodne strukture i
nacionalnih država pred zadatkom brzog i efikasnog globalnog rešavanja
problema. A to rešenje iziskuje tri nove stvarnosti koje prate krizu
kompleksnosti: udaljavanje od hijerarhija, od zastarelih teritorijalnih
instikata nacionalnih država i od veštačkih podela između vlade,
poslovnog sektora i građanskog društva.
Upravo tu, gde je izvor
koncepata umreženog sistema upravljanja i mreže za rešavanje globalnih
problema, povezuju se i sva tri dela ove knjige. Ako razmišljate o
njima, prirašće vam za srce, čak i ako, kao ja, osećate nelagodnost u
odnosu na ovu ili onu karakteristiku tog pristupa.
Upamite,
takođe, u drugačijem razmišljanju ima i zamki. I ja sam, van svake
sumnje, upao u neke od njih, ali u potrazi za boljim, bržim globalnim
pristupima rešavanju problema, ta cena mora da se plati. Radije bih da
vas sapletem ovom ili onom greškom u razmišljanju, nego da vas zavedem
na pogrešan put, pa da poverujete da će trenutna međunarodna struktura
ili njena manja reforma, doneti dobro. Neće.