Godine 2020. Hrvatska je “tek mrlja na geografskim kartama”, zidom podijeljena na Holding i Zonu.
Svijet su do kraja preuzeli “muljatori i bezveznjaci” s novcem u rukama, koje povremeno na druge vrijednosti podsjećaju “Tamne kapuljače” i “Nejestivi”, skupine koje su započele s idejama antikonzumerizma, a završile u čistom nasilju.
To je futuristička slika Hrvatske koju nudi Edo Popović u svome novom romanu, žanrovski smještenom negdje između distopije i hiperrealizma.
Jer, sve što se događa u fabularnom dijelu smještenom u budućnost zapravo nam se već dogodilo i u tome je snažna poanta ovog romana.
Pripadnici Nejestivih
Fabularne linije proizlaze jedne iz druge i jedna bez druge ne mogu, ma koliko se možda čudili zašto se Popović nije odlučio za “čisti žanr”.
Fraktalna, Vrtlar i Vanča, pripadnici “Nejestivih”, u međuvremenu su se idejno razišli i više ne čine jaku alternativu onome što se događa u Holdingu, osim što povremeno ubiju ili maltretiraju pokojeg holdinškog “kapitalca”.
Ratni veteran Ivan Vida u svojoj, pak, fabularnoj dionici iz sadašnjosti podsjeća na besmislenost rata i užase tranzicije, sve one elemente koji su likove iz budućnosti doveli do situacije u kojoj ih zatičemo.
Premda i dalje vrlo koncizan u izrazu, Popović “Lomljenjem vjetra” pruža više nego sveobuhvatnu sliku hrvatskog društva danas, u kojem su u grotesknom konglomeratu vezani razočarani branitelji i nezaposleni, ubojstvo obitelji Zec i antikapitalistički prosvjedi, velike korporacije i kontejneri za smeće, nevažnost književnosti i predatorski kapitalizam…
Krvna slika proze
Zastrašujuća budućnost Hrvatske i sumorna slika današnjeg svijeta koja je uobličene u ovom romanu otkriva Popovića kao jednog od trenutno najeksplicitnije angažiranih pisaca u nas.
Premda posve odmaknut od svojih stalnih tema (novozagrebačkog urbaniteta), autor si ipak ostavlja mjesta za pokoji izlet u poetsko, pa i za “mitsko mjesto” Velebit, koji i u romanu ima svoju, značajnu, ulogu.
Novi tematski kurs, koji otvara i novu stranicu hrvatske posttranzicijske proze, važan je ne samo za samog autora nego i za krvnu sliku domaće proze koja pomalo tapka na mjestu ispisanih tema i dilema. Pokoji parolaški aktivizam u romanu, na račun toga može se i oprostiti.
‘Ubojstvo obitelji Zec za mene ima jaču simboliku od 11. 9.’
Je li “Lomljenje vjetra” distopija ili samo malo hiperbolizirana stvarnost?
– Svejedno je kako ćemo ga nazvati. Zanimalo me je kako bi to izgledalo da se materijaliziraju nevidljivi ali itekako prisutni zidovi između kojih su zatočeni hrvatski građani i koji ih odvajaju od kleptokratske elite. To je okosnica romana.
Mnoge će ipak iznenaditi odmak od vaših “stalnih” tema. Treba li književnost danas biti pomalo aktivistička?
– To je stvar izbora svakog pisca. Jezik i pismo svakako nisu izmišljeni kako bi se pisala literatura, već kako bi se omogućili kontrola i izrabljivanje. Uostalom, najraniji zapisi nisu bili poezija, već zakoni i porezi. U takvoj situaciji odabrao sam koristiti jezik kao sredstvo subverzije i prokazivanja sustava manipulacije, kontrole i izrabljivanja, što je možda najočitije u ovom romanu.
Zašto čak ni futuristička priča ne može proći bez motiva rata, ubojstva obitelji Zec, Hrvata i Srba?
– Brutalno ubojstvo obitelji Zec, činjenicu da su ubojice uhvaćene ali ne i kažnjene, te da smo svi spremno okrenuli glavu od toga, smatram prijelomnom točkom nakon koje je u Hrvatskoj ama baš sve bilo dopušteno, svaka nepravda i opačina. Ovo što nam se danas događa, ovo u što je Hrvatska pretvorena, postalo je moguće i zato što smo pristali biti kolektivnim suučesnicima tog ubojstva. Za mene to ubojstvo ima jaču simboličku vrijednost nego 11. rujna.
U biografskoj bilješci navodite da ste aktivist Prava na grad, podržali ste inicijativu Pravo na profesiju… Kako idu skupa odlasci na Velebit i ta vrsta javnog angažmana?
– Odlazak na planine nije moj bijeg od zbilje već, štoviše, susret licem u lice s njom, s fizičkim svijetom koji me okružuje i kojeg sam dio. Isto je i s mojim angažmanom u spomenutim inicijativama. Inače, za mene se teško može kazati da sam pisac iz kule bjelokosne ili iz kabineta. Pokušavam biti što intenzivnije uronjen u fizički svijet, i posve je svejedno je li tu riječ o urbanim pejzažima ili o stjenjacima na dvije i pol tisuće metara nad morem.
U romanu pišete kako su pisci postali obrtnici. Koja je cijena nepristajanja na to?
– Konstantan osjećaj spokoja.
Tekst je preuzet iz Jutarnjeg lista