Na ovogodišnjem Sterijinom pozorju, koje se u Novom Sadu održava od 26. maja do 3. juna, reditelj iz Hrvatske Oliver Frljić (1976) ima dve predstave: u takmičarskom programu igran je “Kukavičluk” (produkcija Narodno pozorište Subotica), a u okviru programa “Krugovi” predstava “Proklet bio izdajica svoje domovine (Slovensko mladinsko, Ljubljana).
Ovaj stvaralac koga prati glas da “nikad nikog ne ostavlja ravnodušnim” govori o kukavičluku i hrabrosti, Jugoslaviji, Sterijinom pozorju, odgovornosti….
Pre neku godinu Frljić je protresao Sterijino pozorje predstavom “Turbofolk”, ove godine je to ponovio sa dve predstave i svrstan je među ozbiljne kandidate za nagrade. O najvažnijem teatarskom festivalu u Srbiji kaže: ”Sterijino pozorje je, naravno, smotra nacionalne drame, ali i mjesto i prostor gdje moje predstave dobivaju jedan drugačijii, kritički izoštreniji fokus. To su pokazale izvedbe koje sam tamo imao, ali i okrugli stolovi na kojima se razvila kvalitetna debata. Ta situacija pomaže i meni da bolje artikuliram ono što radim.“
U Glavnom programu je vaša predstava »Kukavičluk« kojom se, da tako kažemo, na neki način razračunavate sa nama danas i ovde. Šta je danas kukavičluk, a šta hrabrost?
Kukavičluk je negirati jedan dio novije povijesti, svoju odgovornost u njemu i onome što je on napravio. Kukavičluk je negirati kolektivnu odgovornost. Hrabrost bi bila suočiti se sa svim ovim. Hrabro je suočiti se sa svojim pogreškama i zabludama. Ovdje ne govorim samo o Srbiji, nego o svim zemljama u regionu. Recimo, za građane Hrvatske bi bilo lijepo da se konačno suoče s glupošću svojih političkih odluka, s činjenicom da su jednoj političkoj opciji u ime jednog glupog nacionalnog sentimenta godinama davali svoje povjerenje, a da je, po meni, ekonomska, duhovna i kulturna devastacija koju je ta politička opcija napravila jednaka, ako ne i veća, razaranjima koja su se događala u proteklom ratu. Jer čovjeka možeš usmrtiti trenutno, metkom ili granatom, ali ga možeš ubijati i postupno, smanjivanjem njegovih socijalnih prava, ozakonjivanjem privatizacijskih pljački i svim mogućim pogodovanjem oligarhijama koje su nastale u proteklom ratu.
Na kraju predstave izgovaraju se imena žrtava iz Srebrenice; da li su žrtve i oni koji su preživeli i da li je biti žrtva prirodno stanje stvari?
Mi svi koji smo u jugoslovenskom raspletu imali sreću da nismo postali žrtva nijedne genocidne politike ovih prostora, trebali bi grupiranje po nacionalnoj osnovi zamijeniti razmišljanjem i govorom o tome što je dovelo do toga da nam etnička pripadnost može postati argument za likvidaciju onih drugih. Trebamo vidjeti što je još uvijek toliko fascinantno u Ratku Mladiću da ljudi njegovo hapšenje doživljavaju kao presudu cijeloj državi. U Hrvatskoj sam nebrojeno puta postavio pitanje zašto država financira obranu hrvatskih generala u Hagu.
Na ovogodišnjem Pozorju je i vaša predstava »Proklet bio izdajica svoje domovine« (koja će biti i na BITEF-u). Citat iz himne »Hej Sloveni« ili?
Nemam nikakvu specifičnu vrstu sentimenata prema Jugoslaviji. Ona je bila jedna politička realnost u kojoj je socijalna jednakost postojala barem deklarativno. Kulturna reinvencija Jugoslavije, koju mi radimo danas je, kako kaže Svetlana Slapovšek, „odgovor na svjetsku krizu kapitalizma“. Kritičko promišljanje Jugoslavije okuplja sve one koji su logikom neoliberalnog kapitalizma izgubili sve osim svojih okova. Oni koji još uvijek nacionalnu pripadnost vide kao kapital, naravno, ne mogu Jugoslaviju misliti drugačije nego krivca za zlo vlastitog naroda i kao jedan nostalgičarski diskurs.
Niste li se, radeći »Oca na službenom putu« u »Ateljeu 212«, na neki način pozabavili i time da svaka vlast i svaka ideologija »siluje« na svoj način a uvek i svugde postoje ljudi i neljudi?
Prije bih govorio o ideološkim deformacijama koje siluju ljude, a ne o ideologijama. Godine 1948. govorimo o jednoj ideološkoj deformaciji. Na staljinizam je Jugoslavija u unutrašnjoj politici odgovorila staljinizmom. Ozakonjenjenjem verbalnog delikta otvorio se ogroman prostor u kojem su ljudi, kao u „Ocu na službenom putu“, počeli jedni druge denuncirati za različiti stvari. Te stvari su ponajmanje imale veze s idološkom pravovjernošću, ali su nju koristile kao izgovor.
Vaše dosadašnje predstave mahom spadaju u društveno angažovane. Nedavno ste izjavili da ćete se okrenuti familijarnim temama?
Mislim da sam o određenim temama govorio jako puno, a o nekima jako malo. Obitelj kao mikroplan na koji se preslikava ono što se događa na nekom makroplanu me jako zanima. Predstava koju sam upravo napravio u zagrebačkom teatru ITD predstavlja taj zaokret, prodiranje u intimu porodičnih odnosa kroz koje se oslikava i neki širi plan.
Kako gledate na društvenu odgovornost umetnika, a kako na (ne)moć pozorišta?
Umjetnik bi uvijek trebao imati više odgovornosti od društvene zajednice u kojoj živi. Pokušat ću ilustrirati primjerom onog što radim. Sve države na ovim prostorima su zagledane u zločine koje su njima napravljeni. Ali se rijetko i tek pod snažnim pritiskom odlučuju pogledati i procesuirati zločine koje su same radile. Mislim da je tu prostor odgovornosti umjetnika. Govoriti drugačije od onoga što je društveni konsenzus.