Međutim nakon ovog filma sve u našoj kinematografiji izgleda staje.
Isti taj dan a samo dan nakon što je iz usta premijera Dodika procurila informacija kako će Vlada RS učestvovati u finansiranju spektakla Emira Kusturice „Na Drini ćuprija“, mladi banjalučki autori, isti oni, čiji napor je rezultirao u finalni proizvod „32. decembar“, požalili su se novinarima kako u budžetu Republike stavka za film skoro da ne postoji.
Dati šansu mladima
Filmska umjetnost je u našoj Republici još u pelenama, i kao takvu je treba tretirati. „32.decembar“ svakako treba ići pogledati i dati mu potrebnu dozu „box office“ rezultata. Uspjeh je ono što bi taj film trebao postići, bilo finansijski ili festivalski.
Daleko od toga da sami imamo sredstava za snimanje blokbustera- skupih filmskih projekata, ali ekonomičniji pristup u pogledu finansiranja filma je ključ za dalji razvoj kinematografije. Ko god misli drugačije, bojim se da se zaključava u elitizam koji bi mogao sahraniti buduću kinematografiju Srpske. Film mora biti gledan i mora biti gledljiv.
Na drugu stranu mladim autorima treba dati šansu, Republika im treba pomoći barem u ovoj prvoj „bejbi“ fazi. Ujedno bi i oni trebali praviti dobre – gledljive, i gledane filmove. Nismo u fazi koja može da dopusti svojevrsnu „autorsku mastrubaciju“ nad posjetiocima bioskopskih sala.
I debate koje se vode na temu budućnosti istočnoevropskog filma ( ta posljednja u njemačkom Cottbusu, u kojem je btw. pobijedio film „Obični ljudi“ Vladimira Perišića ) mahom zaključuju kako filmovima u ovom dijelu Evrope trebaju ljudi koji će ga gledati- publika- a da se ne trebaju raditi filmovi čije finansiranje mahom odrade lokalne zajednice ( čitaj države ili entiteti ), a koje ne vidi praktički niko. To je pogrešan smjer – zaključak je cottbuske debate
Specijalne i paralelne koprodukcije
Nužna ekonomičnost u pristupu finansiranju koproducentskih filmova u našem slučaju je takođe prijeko potrebna. Naša publika voli domaći film i za to se ne treba stidjeti te takvu situaciju treba iskoristiti, praveći društveno prihvatljive filmove. U trenutku kada film donese određeni profit, trebamo se početi zapitkivati zašto Republika Srpska nije dobila ništa zauzvrat.
Pa zašto se niko ne hvali da je „Turneja“ osvojila brojne nagrade na festivalima širom svijeta? Zato jer nas u suštini budućnost filmskog djela nakon svečane premijere ni ne zanima. Pored toga mi ni nemamo osjećaj da je Turneja i „naš“ film.
Plastično govoreći mi imamo pravo saznati koliko smo i da li smo išta dobili ulaskom u koproduciranje filmskog hita, kakvim je bila bez ikakve dvojbe „Turneja“? Isti slučaj je i sa „Svetim Georgijem“, sredstva koja smo izdvojili za snimanje ovog djela nisu mala, a opet, koja je povrat uloženog?
Pa da li se iko u Ministarstvu kulture ili na Vladi ikada zapitao, pa dobro ljudi, idemo nazvati Gorana Markovića ili Srđana Dragojevića pa da vidimo ima li ikakve zarade od tog filma, da li se išta „obrnulo“. Da li smo finansirali filmsku propast ili tu ima „zarade“? Da li i mi kao koproducenti dobijamo nešto iz tog „kolača“?
Problem ovog koproducentskog ili kako mu se ovdje tepa „specijalnog i paralelnog“ sufinansiranja filmova jeste u tome što se ugovori, koji se dogovaraju sa filmskim autorima, sklapaju u zatvorenom krugu ljudi. U tom kružoku klauzule ugovora nisu bitne, te se tako ni ne vodi računa o mogućem povratu sredstava koja bi se mogla uložiti u, recimo, dalje finansiranje kinematografije, finansiranje mladih autora i sl.
Problem je taj što se Vlada RS ponaša kao malo dijete kojemu veliki Braco uzima džeparac da bi za njega kupio sebi igračku.
Vlada se treba ponašati kao producent, kao neko ko je finansirao, i to debelo, jedno filmsko djelo. Zahtijeva to ozbiljan pristup, film je skupa „dječija igračka“ koja bi trebala na neki način obezbijediti navratnost uloženog shodno udjelu finansijskog investiranja, što je i logično. Koproducentski film bi trebao dakle biti profitabilan. Trebao bi polučiti bilo kakav uspjeh. Na tom treba insistirati.
Odluke mimo zakona
Drugi problem leži u činjenici što se kulturi u RS pristupa na jedan manifestaciono- egzibicionističan način. Nedavno usvojeni Zakon o kinematografiji RS tretira film poprilično dobro. Ima tu prostora za mlade autore, za koprodukcije, generalno su definisane osnove za razvoj ovog sektora u RS.
Činjenica je međutim ta što se Zakon uporno ignoriše, ignorišu ga institucije koje su ga usvojile, ignoriše ga Vlada RS-a.
Finansiranje filma se svelo na specijalne odluke Vlade, na specijalne susrete Premijera i velikih umjetnika poput Kusturice, Markovića i Dragojevića. Na tim susretima se dogovaraju ogromne svote novca- koproducentska ulaganja koja nisu nezanemariva.
Tako se ne stvara strategija razvoja kinematografije, time se stvara ogorčenje kod većine mladih autora koje bi moglo rezultirati u povlačanje sa scene. Niko od njih više neće htjeti snimati a i zašto bi? Šanse da jedan mladi Hajduković dobije novac pored Emira Kusturice, Gorana Markovića ili Srđana Dragojevića su mizerne.
Prije nekoliko mjeseci saopšteno je iz kabineta premijera Dodika kako je izražena spremnost za realizacijom istorijskog filma „Jasenovac“, u kojem bi se trebala pokazati prava istina o jasenovačkom stradanju. Hvalevrijedan čin, reklo bi se na prvu. Znamo praviti istorijske filmove, ovaj bi mogao donijeti i nekoliko prestižnih festivalskih nagrada, možda i Oscara. Sve bi se to moglo ispuniti da nije jedne činjenice. Prilikom najvae ovog filma premijera Dodika su posjetili Catherine Oxenberg, drugorazredna glumica kojoj je najveći uspjeh učešće u „Dinastiji“ u prošlom vijeku ( usput i kćerka Jelisavete Karađorđević ) te njen muž, glumac i producent Casper Van Dien, koji se nije pojavio u dobrom filmu još od Verhoevenovog „ Starship troopers „ a u posljednje vrijeme ga viđamo isključivo u filmovima „B“ produkcije. Dakle, potencijalno veliki hit bi mogao završiti u producentskim rukama dvoje sumnjivih stranih filmskih autora. Koji su namirisali siguran izvor prihoda. Ovakve stvari, odlazak premijeru zarad snimanja nekog filma poprilično je rijedak slučaj u kinematografijama širom svijeta.
A da se Vlada ponaša poprilično ignorantski i svojevoljno pokazao je i toliko puta spominjani međunarodni filmski festival BLIFF. Koštao je oko pola drugog miliona konvertibilnih maraka a već slijedeće godine ga nije bilo. Tad smo pokazali i Sarajevu i svijetu kako se pravi filmski festival. Srećom pa nas niko nije poslušao.
Ostaje nada da će stvari krenuti na bolje.
Ali ukoliko se već za slijedeću godinu izdvoji koji milion za Kusturičinoremekdjelo, a banjalučki autori ne dobiju ništa, onda imamo problem sa kinematografijom u Republici. Naša buduća kinematogafija će se svesti isključivo na velike koprodukcije sa starijim Bratom a ignorisaće se talenat naših mladih filmadžija.
Time rizikujemo da nam „32. decembar“ postane jedini istinski „naš film u našim bioskopima”.