– Kasnimo, kasnimo, … požuri! – usplahireno govori ona.
– Ma daj, opušteno – on odgovara lijeno i nonšalantno.
Nekoliko minuta nakon toga, provlače se između glomaznih naslonjača držeći se za ruke. Vrhovima prstiju. Na kraju samo jagodicama.
– Oprostite, izvinite – šapuće ona, skraćenog daha od dugotrajne užurbanosti.
Snaga joj je na izmaku i kad se strovalila u udobno, tepecirano sjedalo, kao da se ponovo rodila.
Šuškajući jaknom i svlačeći rukave na skraćenom manevarskom prostoru, okrenula se, očigledno zadovoljna, te ga cokila u veliki muški nosinger. On se jedva primjetno nabrao obrvama, kao iznenađen, pa promrmljao baritonom hrapavim od tragova šlajma – hajde, hajde, počinje film. –
U redu iza njih, dvoje mladih je gladno kusalo kesetinu kokica. Zvuk gužvanja papira se smanjivao i ton projekcije filma je oblio salu.
Počinje.
****
Kada bi FEST imao miris, on bi podsjećao na proljeće. Zavisi od godine do godine, ali kad se filmovi ušunjaju u grad, jasan je znak da konsonatni tonovi najljepšeg godišnjeg doba dolaze i nema nazad. Osim proljetne malaksalosti koju većina žitelja osjeća, optimizam i buđenje radosti je drugo osjećanje koje nadolazi. Tiho u početku i iz drugog plana, a onda nezaustavljivo, gotovo orkanski, plimni talas osvaja sve kutke grada i srca njegovih trenutnih žitelja. Poplava ljubavi i nade nastupa za one što su pretekli zimu, sve manje hladnu i sve više ćudljivu.
Nozdrve se šire da udahnu dašak čistog proljetnog vazduha jer je košava očistila grad. Konačno.
Scena je spremna.
***
Svaki student u Beogradu instiktivno zna da je prisustvo makar jednoj od filmskih projekcija na FEST-u znak da si živ, da postojiš u velikom gradu i ponosno pripadaš generaciji slobodnih i mislećih ljudi. I povoljne cijene karata kumuju tome, pa obični ljudi svih materijalnih statusa mogu sebi priuštiti ovo zadovoljstvo. Taj šaroliki Beograd koji pokulja po silnim dvoranama te šarmira i na kratko postidi jer vidiš kakvih sjajnih i kulturnih ljudi ima. Mora se još učiti, čitati, gledati, odnosno kulturno se vazdizati.
Sijevaju potpetice na keramičkim pločama, čuje se graja i žamor, ljudi izlaze i ulaze u predvorje, nalaze se sa prijateljima koje dugo nisu sreli, pucaju selfije ispred ulaznih objava. Živo je, grgolja. Dom sindikata, Sava centar, Dom omladine i dvorana DKC su kičmene lokacije na kojima stanuje ovaj pelcer.
Dio građanskog vaspitanja u praksi. Filmovi, predstave, koncerti. Triptih neformalne edukacije od ekstremne važnosti. Formatiranje ličnosti. Kritičke.
Ovako zreo sa 51. godinom, festival je preturio svašta. Burna geografija na kojoj živimo nije mimoišla ni njega. Nosi ožiljke, ali traje i ne da se dušmanima. I u bivšoj zemlji je to bio jedan od ključnih kulturnih događaja godine. Danas na njemu ne vidimo svjetske face poput Kirka Daglasa ili Džonija Depa, ali FEST opstaje u pristojnosti i aktuelnosti. Nosi tu žeravicu koja čuva nadu da će opet bljesnuti svjetskom filmskom pozornicom.
Ako bi FEST imao lice, on bi najprije ličio na nezaboravnog Nebojšu Đukelića čija su pojava, erudicija i zarazni šarm neizbrisivo protkani u filmadžijsku tradiciju grada. Recimo, njegove interesantne „Hronike FEST-a“ su svojevrsna dodatna nastava za sve poštovaoce sedme umjetnosti, kako reče Luna Lu. Mnogi ga pamte sa malih ekrana kao dobrog duha FEST-a i pozitivog vajba koja ga prati. Nedavno je na festivalu ustanovljena i nagrada koja nosi njegovo ime, što je vrijedno pomena.
U poslednjih nekoliko godina je lučonoša festivala
Gospodin Jugoslav Pantelić kao umjetnički direktor i njegov tim su u poslednjih nekoliko godina lučonoše festivala. Osnivač FEST-a je filmski kritičar i publicista Milovan Čolić koji je doživeo devedesetu godinu. I on je zasigurno jedno od mnogobrojnih i dragih lica festivala.
***
Sama važnost FEST-a može da se ogleda i u činjenici da se svojevremeno beogradska publika premijerno upoznavala sa filmovima najvećih reditelja tog doba – Teo Angelopulos, Bob Rafelson, Vim Venders, Hercog, Kišlovski i drugi.
Prvi je možda bio i posebno spektakularan sa filmovima „Odiseja u svemiru“ Stenlija Kjubrika, „Goli u sedlu“ Denisa Hopera i ostalima. Dovoljno je pomenuti da se ovom nizu velikih reditelja pridružuje Luis Bunjuel (u Srbiji možda najpoznatiji po replikama A. Berčeka iz domaćeg ostvarenja Nacionalna Klasa), Živojin Pavlović, a kasnije i Marčelo Mastrojani, Bernardo Bertoluči, Miloš Forman, Kopola kao i glumci poput Harvi Kajtela, Robert De Nira, Sofije Loren i Katrin Danev.
Jedna nevjerovatna lista bezbrojnih poznatih faca po kvalitetu i obimu za bilo koji filmski i festivalski događaj na svijetu.
***
Ima tu još nešto. FEST najčešće završava u martu, a u tom mjesecu je sve burno i prevrtljivo. Huči, kao kraj kanjona kakve divne rijeke.
Srbija pamti prve velike demonstracije opozicije 9.marta 1991., zatim početak NATO bombardovanja 24. marta 1999. godine, umorstvo Đinđića 12. marta 2003., Slobinu smrt 11. marta 2006. Pred početak 2. svetskog rata održane su i demonstracije protiv pristupanja Kraljevine Jugoslavije Trojnom paktu 27. marta i tako dalje.
Nadam se da nas tragične martovske Ide iz starog Rima ove godine zaobilaze, mada ovo oko Kosova i Metohije na sluti na dobro.
***
Kada danas razmišljam o FEST-u i Beogradu, fokus je na dragim ljudima raštrkanim zemaljskom kuglom, a koji su eks-žitelji Belog Grada. Većini je ostao zariven u životni DNK. Ima ljudi i diljem Balkana koji snažno vole ovaj grad.
Ako se neko od njih samo na trenutak može zamisliti u jednoj od aktuelnih kino operaterskih sala (pa čak i u onim omraženima u Beogradu na vodi) i ponovo osjetiti jedinstven dah života, ljubavi i zahvalnosti, onda ovaj zapis ima smisla.
Neka vas ovogodišnji FEST-ov slogan prati gdje god da ste i šta god radite – Strast života!
Uprkos svemu.
Oguman, mart 2023.