Kažu da su pisci i pjesnici čuđenje u svijetu. Njihov je
svijet, svijet radoznalih ljudi koji uvijek i iznova postavljaju pitanja o
svemu oko sebe. Tako živi i Ferida Duraković, rođena u Olovu, sa stalnom
adresom u Sarajevu. Ova nagrađivana pjesnikinja, čija je prva zbirka poezije,
Bal pod maskama, svjetlo dana ugledala još 1977., autorica je brojnih djela,
među kojima su mnoga namijenjena najmlađima, a njezina poezija i proza
prevedeni su na dvadesetak jezika širom svijeta.
INTERVIEW.BA: Šta znači biti pjesnikinja danas?
DURAKOVIĆ: Kao subjekt biti introspektivna, uvijek budna,
zahvalna za drugačiji pogled na svijet i njegove poslove, ružne ili lijepe.
Biti u zen trenucima stoput na dan. Moći otplakati i odsmijati se bez stida i
intelektualiziranja. Opčaravati i biti opčarana riječima. To takođe znači u
društvenom kontekstu biti nevažna, nevidljiva, marginalizirana, češće predmet
podsmijeha nego divljenja. Ali ja ne umijem da budem nešto drugo čak ni kad
spavam. I draža mi je ta pozicija po strani nego u centru – mada sam odavno
izučila visoku školu za ležernu komunikaciju sa svijetom. Teški introvert u
meni radi i nakon četrdeset godina izlaska u javnost, u meni stalno čuči ona
nevidljiva pjesnikinja, koju sam smišljeno učinila vidljivom i prilično
zanimljivom, barem sebi i prijateljima.
INTERVIEW.BA: Da li vas pisanje izmješta u drugi, bolji
svijet? Šta je vaše utočište u sve očitijem beznađu?
DURAKOVIĆ: Pisanje mi pomaže da lakše podnesem beznađe
aktuelnog stanja svijeta, da iz sebe izbacim očaj koji me obuzima kad pogledam
gdje i s kim živim na pragu sasvim neizvjesne starosti, da izrazim stid što
ovakav svijet ostavljamo svojoj djeci… Ali čitateljicama i čitateljima kroz
pjesme, priče i druge oblike teksta nudim svoj svijet – pa izvolite, uđite
slobodno, nećete zažaliti.
INTERVIEW.BA: Kojoj svojoj pjesmi se najradije vraćate?
DURAKOVIĆ: Ima jedna, davno, davno napisana, još u trećem
razredu gimnazije, kao školski zadatak na temu “More”, i glasi ovako: Možda su
slonovi // plakali // plakali… Nikada poslije toga nisam uspjela da “porastem
do jednostavnosti” ove djevojačke pjesme! Osmjehnem se kad god je pročitam –
nosi u sebi cijeli jedan svjetonazor, zen tren, ono što sam tek nakon mnogo
godina shvatila kao svoju poetiku: djetinje čuđenje svemu, pa i sebi.
INTERVIEW.BA: Pišete stalno i svuda, postavljate pitanja
sebi i svijetu oko sebe – jedno od njih je bilo i kako je “dobar dan” postalo
nepoželjan pozdrav. Prošle su četiri godine od ovog pitanja, kako danas
odgovarate na njega?
DURAKOVIĆ: Pišem po diktatu duše, pišem vrlo mnogo i
objavljujem vrlo malo, recikliram pjesme iz knjige u knjigu jer ih nikad ne
smatram gotovim niti zaokruženim. Što se tiče kolumni, eseja, novinskih
tekstova – to je odraz mojih stresova i neuroza koje sam pažljivo gomilala i
njegovala sve svoje godine života i rada, da bih u nekom trenutku sve to
gruhnula u formu drugačiju od pjesme, ali toliko potrebnu i meni i onima koji
prate moje pisanje. Pitam, da, naravno, pitam… Pitam ne samo u svoje nego i u ime onih koji
neće ili ne umiju da pitaju. A ako već znam da pitam, zašto ne bih? Šutjela sam
tako dugo da više nikad neću prestati ni da pitam ni da pišem o onom što me
dira, boli, zanima, slama, izaziva, oduševljava, pati i raduje… Tako i taj
tekst o “dobar dan” u Sarajevu… Eto, vrijedi toliko kao da je sad napisan –
to mi se dopada u mojim tekstovima, onim najboljim, znači postigla sam efekat
koji ne traje tek tren…
INTERVIEW.BA: Šta trenutno zaokuplja vašu pažnju?
DURAKOVIĆ: Završila sam rukopis pjesničke knjige s naslovom
Kao kiša u japanskim filmovima. Sad čekam objavljivanje i radujem se kao
djevojčica koja je prvi put objavila pjesmu i misli da je osvojila svijet.
Dakle, draga budala…
INTERVIEW.BA: Koliko ljudi danas čitaju poeziju?
DURAKOVIĆ: Pouzdano znam da moja uža i šira rodbina prezire
poeziju, a prezire se najčešće ono što se ne razumije. Ako ikad napišem roman,
onda će me uzeti ozbiljno. Za sada, što znači 40 godina, još uvijek “sastavljam
pjesmice” i čekam da mi se desi roman… A poeziju čitaju, čitaju, vidim na
Facebooku – samo da im se servira i da ne traže sami.
INTERVIEW.BA: Koja je pjesnikinja promijenila vaš pogled na
svijet?
DURAKOVIĆ: Ima ih mnogo, sa strašću čitam žene, vjerovatno
se u dubini duše uspoređujući s njima – i
nije to drskost, ne, nema lažne skromnosti… Ali ovako, na prvu, sjećam
se kako me oborila s nogu Wislawa Szymborska davno prije Nobelove nagrade, pa
sam strasno iščitavala Emily Dickinson, pa Anu Ahmatovu… Volim Jelenu
Lengold, Adisu Bašić, Dijalu Hasanbegović…
INTERVIEW.BA: Jesmo li postali loši ljudi? Ili bar većina?
DURAKOVIĆ: Živimo u malom kontekstu, u tijesnoj avliji, pa
nam se čini da živimo među zlim ljudima, dok ti isti ljudi za nas misle da smo
zli ljudi… Provincija uvijek proizvodi ovakvo razmišljanje. Svijet se jeste
zaokrenuo nadesno, i zlo je veliko – ali to je zato što je zbog interneta
svijet postao ta mala zla avlija. Ali ne zaboravimo da je i dobro veliko. Na
nama je da se opredijelimo. A što se tiče nas ovdje i sada, moje gospodske
godine ne mogu biti optimistične u vezi s ljudskim rodom, to je normalno, ali
nisam ni očajna koliko bi trebalo da budem. Ljudi su mi postali providni –
transparentni, takoreći. Pa u tom kontekstu ni sebe ne mogu uzeti ozbiljno, a
kamoli njih.
INTERVIEW.BA: Ako smo svi letargični, a oni koji nisu mudro
šute i rade po uputama, ko je revolucionar i imamo li takvih uopće?
DURAKOVIĆ: Nema revolucije bez gladne, obrazovane i
razljućene mladosti. Nema revolucije među radnicima i studentima, gdje joj je
prirodno mjesto, jer te mlade ljude vode mali neiživljeni fašisti koji bi
odlučivali o tuđem životu, braku, opredjeljenjima i izboru, sve u ime vjere i
Boga. A to je zato što su nam djeca nedovršeni, neobrazovani magistri i doktori
nauka isto kao i njihovi nedovršeni, neinformisani profesori, koji ne putuju
svijetom da bi se s njim samjerali i takmičili u izvrsnosti, nego da bi ga
prezreli i odbacili, da bi ponizili Drugog a uzdigli sebe. Naravno – čast
izuzecima, oni znaju koji su.
INTERVIEW.BA: Idemo li ka propasti ili nade ipak ima?
DURAKOVIĆ: Ne znam ko je rekao: “Spasa nam nema, propasti
nećemo”, ali sva suština je sabrana u ovaj paradoks. Ne odustajem od nade,
makar iz inata. Jer nije samo danas grozno, i nije grozno samo nama – bivalo je
i gorih i boljih vremena, bit će i boljih i gorih vremena, samo neće biti nas
da im svjedočimo. Najbolje kaže Krležin Petrica Kerempuh: “Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo, pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu.”
Ne mogu odoljeti životu
OMILJENA KNJIGA:
Majstor i Margarita Mihaila Bulgakova. Zato što je i
dan-danas tumačim a ne mogu nikad do kraja da je shvatim.
OMILJENI FILM:
Being there, sa Peterom Sellersom. Politika, tuga i smijeh u
jednoj priči.
MUZIKA KOJU SLUŠAM:
Svaku, svugdje i povazdan. Volim sve. Poludim s Tomom
Zdravkovićem, odmorim se s Griegom i Orffom, plačem s Leonardom Coenom, vrištim
s Freddyjem Mercuryjem, zaspim s Amirom Medunjanin, probudim se s glasom moga
dragog – još mi je njegov glas muzika, zamislite!
Izvor Interview.ba