Upravo je to osobitost ljudi s iznimnim pamćenjem vlastitih života, poznatim kao autobiografska hipermnezija ili hipertimezija. Ta je osobitost toliko rijetka da naučnici znaju za tek stotinjak slučajeva u cijelom svijetu, prenosi Zimo.hr.
Stoga je slučaj 17-godišnje djevojke u čiji su um “zavirili” naučnici iz Pariškog instituta za mozak i Laboratorija za pamćenje, mozak i spoznaju još fascinantniji.
T. L., kako je poznata javnosti ne bi li se sačuvao njen stvarni identitet, zaista je posebna. Ona je postala svjesna da joj um funkcionira atipično, pa je iz straha da ne ispadne čudna to priznala samo porodici sa 16 godina. Ne samo da se sjeća svih događaja u svom životu, već ih može ponovno proživjeti, prisjećajući se tačnih datuma, činjenica, ali i emocija koje je u tom trenutku doživljavala. I dok je njoj svaki trenutak u sjećanju svjež kao da se netom dogodio, ostatku svijeta sjećanja s vremenom blijede.
Hipertimestične osobe, poput T. L., mogu putovati kroz vrijeme u svojim mislima s izvanrednom lakoćom i intenzitetom.
“Proučavanje ovog atipičnog kognitivnog funkcioniranja moglo bi nam pomoći da bolje razumijemo kako funkcionira autobiografsko pamćenje, kao i neurološke poremećaje koji na njega utječu”, kaže Laurent Cohen, neurolog i suvoditelj PICNIC laboratorija u Pariškom institutu za mozak.
Naime, u naučnoj se literaturi hipertimezija često opisuje kao uznemirujuća sposobnost zbog koje se bolna i traumatična sjećanja nekontrolirano akumuliraju. Neki se hipertimesici (kako ih nazivaju) čak osjećaju preplavljeni nevažnim informacijama.
Poseban način organizacije
No, 17-godišnja T. L., čini se, ima priličnu kontrolu nad svojim sjećanjima i načinom na koji im pristupa. I upravo je to ono što je pobudilo pozornost naučnika.
Kako su opisali u članku objavljenom u časopisu Neurocase, T. L. razlikuje dva tipa sjećanja. “Crno pamćenje” ne nosi nikakvo emocionalno značenje i odnosi se na činjenične informacije i enciklopedijsko znanje uglavnom stečeno u školi. Ona pak sjećanja koja se odnose na njen život potpuno su drugačije organizirana, unutar svojevrsne “palate sjećanja”, i može ih vizualizirati prema potrebi. Složena su po temi i hronološkom redoslijedu u prostoru koji ona naziva “bijelom sobom”. T. L. ih pregledava kako bi pronašla epizode iz porodičnog života, prijatelje ili predmete iz djetinjstva. Kako je opisala naučnicima, neka sjećanja pohranjena su čak u obliku tekstualnih poruka ili fotografija.
Sjećanja koja su povezana s negativnim emocijama izolirana su u škrinjama unutar bijele sobe. U “sobi s ledom” umiruje svoj ljutnju, dok u “sobi s problemima” razmišlja o teškoćama se kojima se suočava.
Kako bi provjerili pouzdanost T. L.-ina sjećanja, naučnoco Valentina La Corte i Laurent Cohen koristili su specijalizirane testove. Otkrili su kako T. L. proživljava trenutke iz svog života s iznimnim intenzitetom i životopisnošću, a detalje može preispitati iz različitih gledišta. Čak može i zamisliti buduće događaje s puno više detalja i informacija nego što to može prosječan čovjek.
“Čini se da je autobiografska hipermnezija također usko povezana sa sinestezijom, neurološkim stanjem u kojem obrada jedne senzorne modalnosti uključuje najmanje dva čula. Na primjer, sinesteti mogu čuti boje, vidjeti zvukove ili kušati muziku. Iako T. L. nije sinestetičarka, nekoliko članova njene porodice jesu. Bilo bi zanimljivo istražiti tu povezanost”, ističe Cohen i dodaje kako je pred njima uzbudljiv put istraživanja.